Gž-4147/2014-2 · Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-4147/2014-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Milene Vukelić Margan predsjednice vijeća, te Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice F. D. iz M. L., zastupane po punomoćniku M. M., odvjetniku iz R., protiv tuženika B. A. T. d.o.o. iz R., zastupanog po punomoćnici P. V., odvjetnici iz R., radi utvrđenja nezakonitosti otkaza i dr., rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-2297/12 od 10. listopada 2014. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 2. ožujka 2016. godine,

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i p o t v r đ u j e presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-2297/12 od 10. listopada 2014. godine u točki I., II. i III. izreke.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđeno je da je nezakonita tuženikova odluka o otkazu ugovora o radu od 4. srpnja 2012. godine i odluka od 23. srpnja 2012. godine kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava tužiteljice i iste se poništavaju.

U točki II. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici na ime naknade plaće za mjesec kolovoz, rujan i listopad 2012. godine isplati iznos od 17.400,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

U točki III. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 7.812,50 kn.

U točki IV. izreke tužiteljica je odbijena s preostalim tijekom zahtjeva s osnova troškova spora za iznos od 1.562,50 kn.

Protiv te presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga.

U žalbi navodi da činjenica ostavljanja neurednih mobilnih kućica što je vidljivo iz pregleda istih nakon odlaska tužiteljice iz kampa u kojima su pronađene oštećene plafonjere, WC daske, držač za tuš, neprovođenje evidencije o preuzetom pologu te neizdavanje potvrda o povratku istog, koje korisnici kampa ostavljaju u slučaju štete koja se utvrdi njihovim odlaskom, ukazuje da tužiteljica ne želi raditi u skladu s načinom koji se od nje kao kurira kampa zahtijeva odnosno u skladu s njezinim radnim mjestom. Navodi da je tužiteljica radila na poslovima kurira u kampu za koji je prije samog sklapanja ugovora i početka rada prošla temeljitu obuku u I., pa bi njezino zapošljavanje, a uzimajući u obzir činjenice još relativno kratkog vremena trajanja ugovora o radu od 30. listopada 2012. godine te sistematizacijom radnih mjesta poslodavca, prema kojem ne postoji drugo radno mjesto na kojem bi tužiteljica mogla zaposliti u skladu sa razinom obuke i znanja u vršenju dotadašnjih radnih aktivnosti, pa je opravdano smatrati kako tužiteljica se nije mogla zaposliti na drugom radnom mjestu te je otkaz ugovora o radu opravdan. Tuženik ustraje kod tvrdnje da je dana 23. lipnja i 30. lipnja 2012. godine kuririma kampa uputio prvu, odnosno drugu, opomenu o neobavljanju svojih aktivnosti u pogledu održavanja čistoće u mobilnim kućicama, budući da su u kampu, prema navodima L. K., zakonskog zastupnika tuženika u vrijeme rada tužiteljice bila zaposlena dva kurira, uključujući i tužiteljicu koje je on osobno upozorio na to da čistoća kućica nije u skladu s tržišnim standardima i da se to ispravi te da su tijekom pregleda kampa zajedno sa tužiteljicom tijekom tri tjedna uzastopno uočeni značajni nedostaci. I. ne postoji izričita opomena o mogućnosti otkaza zbog neizvršavanja obveze iz radnog odnosa, iz navedenog je vidljivo da je poslodavac nekoliko puta pokušao, kako usmenim tako i pisanim putem upozoriti tužiteljicu o njezinim greškama i neizvršavanju poslova u okviru radnog mjesta, pokazujući dobru volju i pokušavajući na svaki način da do otkaza ne dođe. Budući da se u konkretnom slučaju radi o opravdanom razlogu za otkaz ugovora o radu, tuženik smatra da je neopravdano dosuđen iznos na ime plaće.

Predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, podredno preinačiti i tužbeni zahtjev tužiteljice odbiti kao neosnovan. Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

Pozivajući se na bitnu povredu odredaba parničnog postupka, tuženik u žalbi ne obrazlaže u čemu bi se ostvario taj žalbeni razlog, a pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojane neke od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP) ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

U provedenom postupku je utvrđeno:

- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu kurira temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme od 1. travnja 2012. godine do 30. listopada 2012. godine,

- da je tuženik otkazao ugovor o radu odlukom o otkazu ugovora o radu od 4. srpnja 2012. godine zbog osobno uvjetovanih razloga,

- da je tužiteljica protiv navedene odluke pravovremeno podnijela zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa, a odgovor tuženika na navedeni zahtjev uručen je tužiteljici 25. srpnja 2012. godine i tužiteljica je dana 9. kolovoza 2012. godine podnijela tužbu,

- da je u navedenoj odluci kao razlog za otkazivanje ugovora o radu navedeno da zaposlenica nije u mogućnosti izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa odnosno nije u mogućnosti obavljati poslove kurira u kampu za potrebe poslodavca samostalno bez nedostataka,

- da je tuženik u odgovoru na zahtjev za zaštitu prava naveo da tužiteljica nije mogla obavljati posao kurira jer je neovlašteno se bavila prodajom karata i gostima kampa ponudila i prodavala izlete drugih agencija (G. T. d.o.o., F. d.o.o. i P. B. d.o.o.),

- da iz dopisa agencije F. d.o.o. iz P. proizlazi da nikakvih poslovnih odnosa sa tužiteljicom nisu imali,

- da iz dopisa agencije G. T. d.o.o. od 2. listopada 2013. godine proizlazi da tužiteljica nije direktno prodavala izletničke karte za imenovanu firmu, niti je za to primala bilo kakve novčane iznose,

- da je tuženica prodavala karte spomenute agencije kao zaposlenica tvrtke P. B. d.o.o., kojom je G. T. d.o.o. imao ugovor o prodaji izletničkih karata u objektima poduzeća R. P., s tim da je tužiteljica u trgovačkom društvu P. B. d.o.o. radila do 15. rujna 2011. godine,

- da je tužiteljica odluku o otkazu ugovora o radu primila dana 11. srpnja 2012. godine, a temeljem zapisnika proizlazi da je dan poslije odlaska tužiteljice i D. U. izvršen pregled 31 kućice, kojom prilikom je utvrđeno da su u 7 kućica pokidane plafonjere, a u tri kućice puknute WC daske, te pokidana tri komada nosača tuša od strane gostiju,

- da je zapisnik potpisan od strane P. G., A. Š. i Ž. V., međutim, da temeljem iskaza svjedoka P. G. proizlazi da je ona izvršila kontrolu u samo dvije kućice, dok se u zapisniku navodi 31 kućica, a Ž. V. misli da se radilo o 12 kućica koje su bile prazne a ne 31 kućica, pa time proizlazi po sudu i sporno utvrđeno činjenično stanje dana 11. srpnja 2012. godine imajući u vidu različitost sadržaja zapisnika u odnosu na njihove iskaze,

- da iz zapisnika o preuzimanju novca proizlazi da su dana 11. srpnja 2012. godine D. U. i tužiteljica predali R. K. 21 depozit u eurima tj., 2.100 Eura 2 depozita u kunama tj., 1.600,00 kn i 185 Eura za ostale usluge i za klimu odnosno da su taj isti dan imenovani zakonskom zastupniku L. K. predali 200 Eura od depozita za kućice 7 i 18.

Na temelju tih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja smatra da je pobijana odluka tuženika nezakonita iz materijalnopravnih i formalnopravnih razloga.

Razlog njezine materijalnopravne nezakonitosti sud prvog stupnja nalazi u tome što tuženik nije dokazao da je tužiteljica prodavala na crno izlete drugih agencija odnosno da se kao kurir tuženika neovlašteno bavila prodajom karata i da bi gostima kampa nudila i prodavala izlete imenovanih agencija.

Također sud prvog stupnja smatra da tuženik nije dokazao da tužiteljica prilikom zaprimanja gostiju nije od istih uzimala protuvrijednosti 100 Eur odnosno da nije zaprimala novac za ostale usluge, pa tako i klimu već da je taj novac protupravno zadržavala za sebe. Isto tako da tuženik nije dokazao da tužiteljica ne bi održavala čistoću i ostalo u mobilnim kućicama na način kako se od nje očekivalo.

Formalno pravne razloge nezakonitosti osporavane odluke o otkazu ugovora o radu sud prvog stupnja nalazi u činjenici što tuženik prije njezinog donošenja nije postupio sukladno odredbi čl. 107. st. 3. i 4. Zakona o radu („NN“ 148/09, 61/11 i 73/13 u nastavku teksta ZR) jer prije otkazivanja ugovora o radu tužiteljicu nije upozorio na obvezu iz radnog odnosa i da bi nastavak takvog ponašanja mogao biti razlog za otkaz ugovora o radu uvjetovan skrivljenim ponašanjem. Pri tome ne smatra da takvo upozorenje mogu predstavljati opomene od 23. lipnja 2012. godine i 30. lipnja 2012. godine jer one ne glase na ime tužiteljice već su namijenjene kuririma (više osoba) koji obavljaju takve poslove kod tuženika. Uz navedeno smatra da tuženik nije dokazao da je vodio računa o mogućnosti zapošljavanja tužiteljice kao radnika na nekim drugim poslovima nit je vodio računa o trajanju radnog odnosa, starosti, invalidnosti i obvezama uzdržavanja koje terete tog radnika.

Navedena činjenična i pravna utvrđenja suda prvog stupnja prihvaća i ovaj sud. Naime, prema odredbi čl. 111. ZR-a propust poslodavca da prije redovnog otkaza ugovora o radu uvjetovanog skrivljenim ponašanjem, pismeno upozori radnika na obveze iz radnog odnosa i na mogućnost otkaza u slučaju nastavka kršenja tih obveza, ima za posljedicu nezakonitost odluke o otkazu ugovora o radu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

Citirana odredba daje mogućnost redovitog otkaza ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja i u slučaju kada poslodavac prethodno nije upozorio radnika na njegovo ponašanje koje nije u skladu sa sklopljenim ugovorom o radu. Međutim, u tom slučaju na tuženiku je bio teret dokaza posebnih okolnosti koje su takve da opravdavaju redoviti otkaz ugovora o radu bez prethodnog upozorenja.

Međutim, tuženik postojanje tih posebnih okolnosti nije dokazao. Stoga tuženik nije izvršio obvezu prethodnog upozorenja na obveze iz radnog odnosa u slučaju kad je sačinio opomenu 23. lipnja 2012. godine i 30. lipnja 2012. godine jer nije tužiteljicu upozorio na mogućnost otkaza u slučaju nastanka kršenja tih obveza.

Zato ovaj sud prihvaća kao pravilno utvrđenje suda prvog stupnja da takvim postupanjem tuženika nije udovoljeno zakonskoj obvezi da poslodavac prije redovitog otkaza ugovora o radu uvjetovanog skrivljenim ponašanjem pismeno upozori radnika na obveze iz radnog odnosa i na mogućnost otkaza odnosno nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi opravdavale da poslodavac to ne učini, pa je posljedično tome riječ o propustu zbog kojeg je pobijana odluka tuženika nezakonita u smislu odredbe čl. 111. ZR-a.

Pri tome nije pravno odlučno da tuženik nije vodio računa o uvjetima propisanim odredbom čl. 107. st.4. Zakona o radu tj., o mogućnosti zapošljavanja tužiteljice kao radnika na nekim drugim poslovima niti je vodio računa o trajanju radnog odnosa starosti, invalidnosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika, jer je ugovor o radu zaključen na određeno vrijeme do 30. listopada 2012. godine.

Jednako tako nije osnovana ni žalba tuženika u odnosu na materijalno pravne nedostatke pobijane odluke.

S obzirom na utvrđenje suda prvog stupnja da se predmetnim otkazom ugovora o radu tužiteljici stavlja na teret da se neovlašteno bavila prodajom karti i gostima nudila i prodavala izlete drugih agencija, da nije održavala čistoću kamp kućica i da prilikom zaprimanja gostiju nije od istih uzimala 100 Eur u protuvrijednosti kuna, odnosno nije zaprimala novac za ostale usluge pa tako i za klimu već je novac protupravno zadržavala za sebe, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da tuženik kao poslodavac, da bi otkazao ugovor o radu, mora dokazati da je radnik kojemu je otkazao ugovor počinio upravo navedene povrede radne obveze koje mora tuženik konkretizirati i dokazati.

Upravo iz iskaza svjedoka proizlazi da su pregledane dvije do tri kućice i utvrđeno je da nisu bile očišćene i pripremljene za sezonu i da je novac predao D. U., a radilo se o novcu koji je služio za naplatu plafonjera koje su bile oštećene. Isto tako iz iskaza svjedoka Ž. V. proizlazi da je pregledao 12 od 31 kućicu i utvrdio da se radilo o razbijenim plafonjerama, puknutim daskama za WC školjku i pokidanim nosačima tuša, dok ostale nepravilnosti nisu utvrđene s tim da je dva puta prilikom kontrole utvrđeno da tužiteljica ne predaje gostima kućice u urednom stanju u smislu da bi bile čiste. Prema tome iz iskaza navedenih svjedoka proizlazi da je bilo određenih propusta u radu tužiteljice s tim da prema sadržaju opomena od 23. lipnja 2012. godine i 30. lipnja 2012. godine ne proizlazi o kojim konkretnim nedostacima se radi niti da bi se te opomene odnosile upravo na tužiteljicu.

Kod takvog utvrđenog činjeničnog stanja, a pri čemu je sukladno odredbi čl. 131. st. 3. ZR-a teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu koji otkazuje poslodavac na poslodavcu, ovaj sud nalazi da tuženik postojanje tih razloga u konkretnom slučaju nije dokazao.

Zbog svega navedenog, kako su žalbeni razlozi ocijenjeni kao neosnovani, ovaj sud je suglasan sa utvrđenjem suda prvog stupnja da u ovom postupku tuženik na kojem je bio teret dokaza nije dokazao nedvojbeno i bez ikakve sumnje da bi upravo tužiteljica počinila povrede obveze iz radnog odnosa radi koje je donijeta pobijana odluka o otkazu ugovora o radu, zbog čega je ista odluka tuženika kao i odluka tuženika kojom odbija zahtjev za zaštitu prava nedopuštena.

Kako je utvrđeno da otkaz ugovora o radu nije dopušten, osnovano je sud prvog stupnja obvezao tuženika da tužiteljici naknadi bruto plaću za razdoblje kolovoz – listopad 2012. godine u iznosu od 5.800,00 kn mjesečno, a visina koje među strankama nije bila prijeporna.

Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi u točkama I., II. i III. izreke, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Presuda suda prvog stupnja u točki IV. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci, 2. ožujka 2016. godine

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Milena Vukelić Margan

OPĆINSKI SUD U RIJECI

Vraćamo vam spis sa šest (6) istovjetnih primjeraka odluke suda drugog stupnja.