I Kž-841/1995-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-841/1995-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Ante Potrebice i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i višeg savjetnika Marka Raše, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. L. i dr. zbog kaznenog djela iz čl. 127. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbama opt. M. L. i I. K., podnijetim protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 16. listopada 1995. godine br. K-55/95, u sjednici održanoj dana 28. rujna 1999. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Mladena Pantlika,

p r e s u d i o j e:

I. U povodu žalbi optuženika, po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u odlukama o pravnoj oznaci kaznenog djela i kazni tako da su opt. M. L. i I. K. postupanjem opisanim u izreci pobijane presude počinili kazneno djelo protiv imovine razbojništvom iz čl. 218. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine", br. 110/97), te se po tom propisu, a opt. I. K. i primjenom odredbe čl. 57. st. 2. toč. b/ KZ/97, osuđuju opt. M. L. na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, a opt. I. K. na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci.

II. Žalbe opt. M. L. i I. K. odbijaju se kao neosnovane, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom proglašeni su krivima opt. M. L. i I. K., kao supočinitelji, zbog kaznenog djela protiv društvene i privatne imovine razbojništvom iz čl. 127. st. 1. KZRH, činjenično opisano u izreci te presude, te su temeljem te odredbe, a opt. K. i primjenom odredbi o ublažavanju kazne, osuđeni na kazne zatvora opt. L. u trajanju od jedne godine, a opt. K. u trajanju od osam mjeseci, te su osuđeni naknaditi troškove ovog kaznenog postupka i platiti i paušalni dio troškova ovog kaznenog postupka.

Protiv te presude žale se optuženici, po braniteljima, M. L. zbog povrede Kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, a I. K. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom opt. L. da se pobijana presuda preinači i on oslobodi optužbe, odnosno ukine i uputi sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a opt. K. s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i on blaže osudi, odnosno presuda ukine i uputi sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske u pisanom podnesku od 14. prosinca 1995. godine, br. KTŽ-1491/95, predložio je da se žalbe odbiju i pobijana presuda potvrdi.

Žalbe su neosnovane.

U okviru žalbenog osnova povrede kaznenog zakona opt. L. ne tvrdi da bi kazneni zakon bio pogrešno primijenjen na činjenično stanje utvrđeno po sudu prvog stupnja ili da bi postojala koja druga povreda kaznenog zakona iz čl. 355. ZKP/93, već navodnu povredu kaznenog zakona veže uz činjenično stanje utvrđenja motiva njegovog postupanja prema oštećeniku kritične zgode koje bi po njemu trebalo drukčije utvrditi nego je utvrđeno pobijanom presudom, što predstavlja prigovor utvrđenom činjeničnom stanju po sudu prvog stupnja, jer je pitanje motiva činjenično a ne pravno pitanje, a onda je to žalbeni osnov pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja a ne povrede kaznenog zakona.

Jednako tako u okviru žalbenog osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja opt. L. u žalbi ne obrazlaže koju to odlučnu činjenicu sud prvog stupnja nije utvrdio a trebao ju je utvrditi, niti s tim u vezi predlaže kakve dokazne prijedloge, već i u samoj žalbi u nastavku se obrazlaže samo pogrešno izveden zaključak suda prvog stupnja o stanju njegove svijesti u vrijeme kriminalnog postupanja s obzirom na njegovo alkoholizirano stanje u tom času za koje sud prvog stupnja utvrđuje da je bilo takvo da ne dovodi u pitanje njegovu krivnju, pa je i to žalbeni osnov pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja glede činjenice stanja svijesti opt. L. u vrijeme počinjenja djela i s tim u vezi njegove utvrđene krivnje.

Dakle, osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja opt. L. i K. prigovaraju pravilnosti zaključka suda prvog stupnja da su oni, nesporno utvrđeni, njihov napad na oštećenika, kritične zgode, njegovo udaranje i nanošenje mu tjelesnih ozljeda i oduzimanje pokretnih stvari (sat, zlatni lančić i zlatni prsten) poduzeli da bi silom oduzeli od oštećenika te stvari s ciljem protupravno ih prisvojiti, već je opt. L. time samo htio osvetiti napad oštećenika na njegovog brata prethodnog dana, a u tome i s tim istim motivom samo mu se pridružio i opt. K..

Suprotno tome i takvom subjektivnom viđenju stvari po žaliteljima, ovaj sud ocjenjuje da je sud prvog stupnja na temelju zakonito provedenog postupka i provođenja svih potrebnih dokaza, pravilnom i potpunom ocjenom i obrana žalitelja (kako onih iz istrage tako i onih danih na glavnoj raspravi) i svih provedenih dokaza, pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i za njih dao valjane razloge u obrazloženju svoje presude, te na tako pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenio kazneni zakon (u vrijeme presuđenja).

Naime, u postupku je nedvojbeno, na temelju obrana obojice žalitelja, posebice danih u istrazi, iskaza ošt. H. M. i svjedokinje L. V. i medicinske dokumentacije za oštećenika, utvrđeno da su obojica žalitelja kritične zgode napali oštećenika (na mjestu i u vrijeme kao u izreci pobijane presude), izudarali ga rukama i nogama po glavi i tijelu, te tom prigodom nakon zadanih mu udaraca skinuli sat i zlatni prsten s ruke (opt. L.), kao i zlatni lančić s vrata (opt. K.), te su potom napustili mjesto događaja, a navedene stvari su zadržali za sebe.

I po ocjeni ovog suda, neovisno od toga ako su žalitelji prethodno (prije fizičkog kontakta s oštećenikom) i imali motiv osvetiti, navodni, napad oštećenika na brata od opt. L. prethodnog dana, s obzirom da oni kritične zgode djeluju u kontinuitetu tako što poduzimaju napad na oštećenika, intenzivno (pokazuju to utvrđene ozljede po glavi i tijelu oštećenika) ga udaraju rukama i nogama po glavi i tijelu, nakon toga odmah mu oduzimaju, gore, navedene stvari, odmah nakon toga udaljavaju se od njega, a uzete stvari zadržavaju za sebe, činjenice su koje nedvojbeno upućuju na jedini ispravan zaključak da su žalitelji bili svjesni da su poduzeli napad na oštećenika, nakon primijenjene sile protiv njega oduzimaju mu pokretne stvari, odmah potom se udaljavaju i stvari zadržavaju za sebe, pa su, protivno njihovim žalbama, bili svjesni da time uz primjenu sile prema oštećeniku oduzimaju te stvari od njega, s ciljem njihovog protupravnog prisvajanja, dakle bili su svjesni svog postupanja i htjeli su to, čime i jesu uporabom sile protiv neke osobe oduzeli joj kao tuđu pokretnu stvar s ciljem protupravno je prisvojiti i tako su ostvarili bitne elemente kaznenog djela razbojništva iz st. 1. čl. 127. KZRH (u vrijeme postupanja i prvostupanjskog presuđenja).

S pravom je sud prvog stupnja, protivno mišljenjima žalbi, prihvatio vjerodostojnim iskaz ošt. H. M. i obrane optuženika iz istrage jer se međusobno okolnosno u svemu podudaraju o vremenu i mjestu napada optuženika na oštećenika, tijeku i načinu napada, o svim oduzetim stvarima tom prigodom od oštećenika, a sve to podudara se i s iskazom svjedokinje L. V., kojoj se oštećenik prvoj obratio za pomoć po napadu, te s medicinskom dokumentacijom za oštećenika, jer u njoj naznačene ozljede koje je zadobio oštećenik odgovaraju mehanizmu i dinamici napada na oštećenika. Očitovanje optuženika da su na raspravi izmijenili obrane iz razloga što su tada bolje, nego u istrazi, sjećali se samog događaja, posve je neprihvatljivo jer je protivno logici stvari, s obzirom da se djelo dogodilo 18. studenog 1994. godine o kojem su se očitovali u istrazi 21. odnosno 27. travnja 1995. godine, a na raspravi tek 16. listopada 1995. godine.

Stoga su i neosnovane žalbe opt. L. i K. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Neosnovane su žalbe i zbog odluke o kaznama.

Uvidom u obrazloženje pobijane presude (str. 5. odlomak 6. i 7.), ovaj sud je utvrdio da je sud prvog stupnja pri odluci o izboru vrste i visine kaznene sankcije opt. L. olakotnim okolnostima cijenio mlađu dob, obiteljske prilike, oduzete stvari vratio je oštećeniku, u okviru kojih su sadržane sve one okolnosti koje ističe i taj optuženik u žalbi, pri tome neosnovano osporavajući prihvaćanje suda prvog stupnja da je on ipak bio inicijator kritičnog događaja, a otegotnih okolnosti nije utvrdio.

Opt. K. je sud prvog stupnja utvrdio i cijenio olakotnim okolnostima obiteljske prilike, izraženo kajanje i spremnost obeštetiti oštećenika, pri tome imao je u vidu da on nije bio inicijator kritičnog događaja te stoga smatra da postoji manji stupanj njegove odgovornosti u odnosu na opt. L., dok otegotnih okolnosti nije utvrdio, a ovaj optuženik žalbom također ne ukazuje na neke druge okolnosti koje bi bile bitne kod izbora vrste i visine kaznene sankcije, osim što smatra da već utvrđene olakotne okolnosti treba više vrednovati mu.

Nakon donošenja pobijane presude donesen je, stupio je na snagu i od 1. siječnja 1998. godine se primjenjuje Kazneni zakon ("Narodne novine", br. 110/97), koji je s obzirom na propisanu kaznenu sankciju (maksimum kazne) za ovo kazneno djelo blaži od Krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 32/93...30/96), po kojem su optuženici proglašeni krivim. Stoga je trebalo u povodu podnesenih žalbi, po službenoj dužnosti, sukladno odredbi čl. 3. st. 2. Kaznenog zakona, djelo optuženika iz izreke pobijane presude pravno označiti po blažem zakonu i po tom zakonu osuditi ih kao u toč. I. izreke ove presude.

Međutim, prihvaćajući optuženicima olakotnim okolnostima one koje je prihvatio i sud prvog stupnja, gore navedene, ovaj sud ocjenjuje da istaknute olakotne okolnosti, u odnosu na opt. L. ne mogu se označiti posebno izraženim olakotnim okolnostima, u smislu čl. 57. st. 1. KZ, s obzirom na stupanj krivnje optuženika, težinu kaznenog djela i okolnosti pod kojima je djelo počinjeno, a to neovisno od toga što je po ovoj presudi sada blaže kazneno djelo optuženika, jer je ostala nepromijenjena količina kriminalne djelatnosti optuženika. Temeljem istaknutog, nema zakonskog osnova za primjenu odredbi o ublažavanju kazne opt. L., to je i trebalo, prihvaćajući utvrđene olakotne okolnosti na strani opt. K., po prvostupanjskoj presudi, posebno izraženim olakotnim okolnostima, u odnosu na njega primjenom čl. 57. st. 2. toč. b/, optuženike osuditi na kazne zatvora opt. L. u trajanju od jedne godine a opt. K. u trajanju od osam mjeseci, smatrajući nužnim izricanje i izvršavanje ovih kazni zatvora protiv njih radi postizanja svrhe njihovog kažnjavanja u smislu da se ubuduće klone činiti ovakva i slična kaznena djela, kao i zbog opće svrhe izricanja kaznenih sankcija u smislu čl. 6. KZ.

Time su u svakom slučaju neutemeljeni prigovori žalitelja da su izrečene im kazne zatvora prestroge, a poglavito da ima osnova primijeniti im uvjetnu osudu.

Kako su neosnovane žalbe optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, ovaj sud je otklonio povredu Kaznenog zakona na štetu optuženika do koje je došlo nakon donošenja pobijane presude zbog stupanja na snagu i primjene blažeg Kaznenog zakona za optuženika, a ovaj sud nije utvrdio postojanje drugih povreda Kaznenog zakona, ni bitnih postupovnih povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnost po odredbi čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/97, to je na temelju svih istaknutih razloga u obrazloženju ove presude i trebalo, temeljem čl. 387. i 390. st. 1. ZKP/97, presuditi kao u toč. I. i II. izreke ove presude.

U Zagrebu, 28. rujna 1999. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Marko Raso v.r.

Milan Gudelj v.r.