Rev-1602/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1602/1996-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Ivana Mikšića, Petra Milasa i Ivke Zlokić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. M. pok. M. iz O., koga zastupa punomoćnik B. Š., odvjetnik u P., protiv tuženika Hrvatske željeznice, Grupa pravnih poslova u Splitu, radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženika protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku pod br. Gž-205/96 od 2. svibnja 1996. godine, kojom je po žalbi tuženika potvrđena presuda Općinskog suda u Pločama pod br. P-252/94 od 16. studenoga 1996. godine, u sjednici održanoj dana 26. travnja 2000. godine,

p r e s u d i o j e :

I. Prihvaća se djelomično revizija tuženika i preinačuje presuda Županijskog suda u Dubrovniku br. Gž-205/96 od 2. svibnja 1996. i presuda Općinskog suda u Pločama br. P-252/94 od 16. studenoga 1996. godine u odnosu na dosuđene kamate i sudi:

Tužitelj se odbija s tužbenim traženjem za zakonsku zateznu kamatu po stopi propisanoj zakonom na glavnicu od 9.554,88 kn za razdoblje od 15. rujna 1993. godine pa do 16. studenog 1995. godine.

II. U preostalom dijelu revizija tuženika se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja, koja je potvrđena presudom suda drugog stupnja je obvezana tužena da isplati tužitelju iznos od 9.554,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom, koja teče od 15. rujna 1993. godine do isplate. U preostalom dijelu za iznos od 2.388,72 kn tužbeni zahtjev tužitelja je odbijen. Ujedno je tužena obvezana da tužitelju isplati u ime parničnog troška iznos od 6.417,60 kn. Protiv dijela pravomoćne presude drugostupanjskog suda kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, izjavio je reviziju tuženik zbog bitne povrede odredaba Zakona o parničnom postupku i pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da nižestupanjske presude budu preinačene na način da tužitelj s njegovim tužbenim traženjem bude odbijen a njemu dosuđen parnični trošak.

Na reviziju nije odgovoreno.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o reviziji nije izjasnio.

Revizija je djelomično osnovana.

Ispitujući nižestupanjsku presudu kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je utvrdio da nije počinjena bitna povreda odredaba Zakona o parničnom postupku iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92 i 112/99 - dalje: ZPP), na koju ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 386. ZPP.

Revident ukazuje na bitnu povredu odredaba ZPP iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Navedeni revizijski razlog nije osnovan, jer izreka presude ne proturječi razlozima presude, odnosno ista sadrži valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, pa nema ni proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju provedenih dokaza.

Dakle, nije počinjena bitna povreda odredaba ZPP.

Predmet spora predstavlja naknada materijalne štete što ju potražuje tužitelj od tuženika zbog štetnog događaja koji se dogodio 5. rujna 1991. godine.

U ovom stadiju postupka je prijeporna aktivna legitimacija, pasivna legitimacija, suodgovornost za nastanak štetnog događaja i visina nastale štete iz istog.

U tijeku provedenog postupka sud prvog stupnja je utvrdio, koja utvrđenja je prihvatio i sud drugog stupnja i to:

- da je dana 6. rujna 1991. godine oko 0,03 sata došlo do prometne nezgode na način što je na vozilo reg. oznake LJ 676-355 marke "Golf" u trenutku kad je prelazilo željeznički kolosijek naletjela željeznička kompozicija, pri čemu je došlo do oštećenja na vozilu "Golf";

- da je tužitelj s ranijim vlasnikom vozila D.Ć. zaključio kupoprodajni ugovor o kupnji navedenog vozila u lipnju 1991. godine, dakle prije štetnog događaja (štetni događaj 6. rujna 1991. godine), a zaključenjem ugovora o komisionoj prodaji da je imalo svrhu pribavljanja potrebnih isprava za registraciju vozila. Dakle, utvrdio je da je tužitelj u trenutku štetnog događaja bio vlasnik vozila i da je aktivno legitimiran na traženje nastale mu štete na istom;

- da je temeljem čl. 1. Uredbe o preuzimanju i prijenosu željezničkih pruga ("Narodne novine", br. 54/91), koja je stupila na snagu 18. listopada 1991. godine, tužena preuzela i postala vlasnikom sa svim pravima i obvezama željezničkih pruga na teritoriju Republike Hrvatske, kojima pravo raspolaganja i upravljanja imaju željeznička poduzeća sa sjedištem izvan teritorija Republike Hrvatske uključujući i pruge na kojima je ranije obustavljen promet, a po čl. 3. citirane Uredbe da željezničku prugu u smislu ove odredbe čine donji i gornji stroj pruge, objekti, telekomunikacije, signalna sigurnosna elektrovučna, elektroenergetska i ostala postrojenja i uređaji na pruzi, oprema pruge, poslovne zgrade željeznice na pruzi sa zemljištem koje služi tim zgradama u pojasu s obiju strana pruge i zračni prostor iznad pruge u visini od 12 m odnosno 14 m kod dalekovoda napona više od 220 kV, računajući iznad gornjeg ruba tračnica;

- da je obveza tužene reguliranje prometa na samom prelazu, sve dok vagoni ne budu postavljeni na kolosijeke O. br. 5 L.P. kad ih preuzimaju i raspoređuju djelatnici L.P. (navedeno je regulirano "mjesnim ugovorom iz lipnja 1995. godine" koji nije u suprotnosti sa zakonskim propisima).

S obzirom na naprijed iznijeta utvrđenja nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da je tužena pasivno legitimirana u nazočnom sporu.

Nižestupanjski sudovi su utvrdili razloge nastanka štetnog događaja kao i doprinos svakog od sudionika u nastanku istog, tj. utvrdili su da se propusti i doprinos tuženika u nastanku štetnog događaja očituju u tome, da na prednjem dijelu kompozicije nije postavio djelatnika koji bi kontrolirao sigurnost prometa, a da na prednjem dijelu kompozicije nije bilo ni posebnog svjetla, na samom prijelazu, tj. na križanju prometnice kojom se vozilom kretao tužitelj i željezničke pruge u nivou koji se nalazi na prostoru L.P. da nije bio rukovatelj manevra odmah do prijelaza, on se nalazio 20 m dalje od istog što znači da nije mogao rukovoditi manevrom.

Imajući u vidu naprijed iznijeta utvrđenja nižestupanjskih sudova i ovaj sud prihvaća zaključak nižestupanjskih sudova da je doprinos revidenta u nastalom štetnom događaju 80%, a tužitelja 20%, pa je u tom omjeru tužena u obvezi naknaditi tužitelju nastalu štetu, jer da je tuženik poduzeo makar i jednu od navedenih radnji osiguranja sigurnog prometa, do nezgode vjerojatno ne bi ni došlo. Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je šteta na vozilu tužitelja iznosila 11.943,60 kn, a 80% od tog iznosa da je iznos od 9.554,88 kn, koliki iznos je tužitelju i dosuđen u ime naknade štete.

Budući da tužitelj štetu na vozilu nije popravio, a tužbeno traženje je postavio sukladno nalazu vještaka na ročištu od 16. studenoga 1995. godine kada je i zaključena glavna rasprava, to mu od tog nadnevka, tj. od donošenja prvostupanjske presude pripada pravo na kamatu, jer je tek tada tražbina tužitelja dospjela, pa je to i razlog zbog kojeg je u odnosu na dosuđene kamate nižestupanjske presude trebalo preinačiti, jer su na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo, radi čega je temeljem odredbe čl. 277. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96 i 112/99) u tom dijelu nižestupanjske presude trebalo preinačiti.

Iz iznijetih razloga, a temeljem odredbe čl. 393. i čl. 395. st. 1. ZPP, valjalo je reviziju djelomično prihvatiti a djelomično odbiti i odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 26. travnja 2000.

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann v.r.