Gžp-1309/2014-2 · Županijski sud u Splitu

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: Gžp-1309/14

Split, Gundulićeva 29a

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Svjetlani Vidović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice Općine J., zastupane po punomoćniku R. B., odvjetniku u J., protiv tuženika: 1. D. M., iz J., zastupanog po punomoćniku Z. F., odvjetniku u S. G., i 2. M. V., pok. J., iz ..., L., G., zastupanog po punomoćniku T. T., odvjetniku u S., radi utvrđenja i činidbe, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Starom Gradu broj P- 313/14 od 22. listopada 2014., 17. veljače 2015.,

r i j e š i o j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Starom Gradu broj P-313/14 od 22. listopada 2014. u pobijanom dijelu i to u točki II. izreke.

Obrazloženje

Prvostupanjskim je rješenjem utvrđeno da je tužba u odnosu na tuženika pod 2. povučena pa se smatra kao da nikada nije bila ni podnesena (točka I. izreke) te je tužitelj obvezan naknaditi tuženiku pod 2. parnični trošak u iznosu od 11.750,00 kn (točka II. izreke).

Protiv točke II. izreke ovog rješenja žalbu pravovremeno podnosi tužitelj pobijajući ga zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i89/14, dalje: ZPP) s prijedlogom da se rješenje u pobijanom dijelu preinači podredno, ukine.

Žalba je neosnovana.

Prvostupanjski sud donio je pobijano rješenje pozivom na odredbu članka 193. stavka 2. i članka 158. stavka 1. ZPP-a.

Prema odredbi članka 158. stavka 1. ZPP-a, tužitelj koji povuče tužbu dužan je protivnoj stranci naknaditi parnične troškove; ali, ako je tužba povučena odmah nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja, troškove postupka dužan je tužitelju nadoknaditi tuženik. Žalitelj u bitnom osporava prvostupanjsku odluku o parničnom trošku smatrajući da je on u konkretnom slučaju postavio glavni tužbeni zahtjev protiv tuženika pod 1. D. M. u kojem da je uspio u cijelosti pa da tako nema mjesta raspravi o eventualnom tužbenom zahtjevu kojega da je postavio u odnosu na tuženika pod 2.

Neosnovani su žalbeni navodi tužitelja. Prije svega, za navesti je da je o tužbenom zahtjevu tužitelja u odnosu na tuženika pod 1. pravomoćno odlučeno na način da je taj tužbeni zahtjev djelomično prihvaćen a djelomično odbijen te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Dakle, već iz navedenog jasno proizlazi da tužitelj nije u cijelosti uspio u svom tužbenom zahtjevu u odnosu na tuženika pod 1. čime se dakle, ipak ima raspraviti eventualni tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika pod 2., pa je tako taj žalbeni navod tužitelja za otkloniti.

Tužitelj nadalje, smatra da se ovdje radi o slučaju eventualne kumulacije tužbenih zahtjeva protiv više tuženika koji da imaju i procesni položaj supsidijarnih suparničara.

Ovdje je za navesti da jedan slučaj subjektivne kumulacije postoji kada tužitelj predlaže da sud usvoji sljedeći eventualni zahtjev prema supsidijarnom tuženiku ukoliko prethodno utvrdi da glavni zahtjev prema prvotuženiku nije osnovan. Tako postupa onaj tužitelj kada nije siguran koje je od više osoba u jednom odnosu pasivno legitimirano za postavljene zahtjeve. Tužitelj dakle, određuje redoslijed tuženika ne samo po stupnju vjerojatnoće u postojanje njihove stvarne legitimacije, nego i prema interesima koje zadovoljava u tom postupku. Sud u tom slučaju nema izbora i mora postupiti po redoslijedu postavljenih zahtjeva i prema redoslijedu tuženika kako ih je odredio tužitelj (primjena načela dispozitivnosti).

Druga situacija (a to je ovdje slučaj) jeste kada tužitelj istakne više različitih zahtjeva protiv više tuženika koji su supsidijarni suparničari, i u tom slučaju tužitelj mora odrediti redoslijed odlučivanja o postavljenim zahtjevima i redoslijed odlučivanja o tuženicima. Kada su zahtjevi različiti, prvi ima značaj glavnog, a drugi eventualnog zahtjeva. I onda kada tužitelj postavlja različite zahtjeve prema supsidijarnim suparničarima, njegov je interes prvenstveno usmjeren prema prvotuženiku u odnosu na koga postavlja glavni zahtjev. Postavljeni zahtjev prema drugotuženiku i svakom daljnjem tuženiku je eventualni.

Tužitelj je u konkretnom slučaju tražio od suda da, na prvom mjestu, prihvati glavni zahtjev prema prvotuženiku (ispuštanje tabularne isprave i predaja u posjed), a u slučaju odbijanja da prihvati eventualni zahtjev (naknade štete) prema supsidijarnom tuženiku - drugotuženiku.

Konkludira, tužitelj je djelomično uspio u glavnom tužbenom zahtjevu u odnosu na tuženika pod 1. a djelomično je njegov zahtjev odbijen slijedom čega je zaista preostalo sudu raspraviti eventualni tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika pod 2.

Kako je tužba s eventualnim tužbenim zahtjevom povučena (dakle, tužitelj je istim disponirao kako je smatrao da mu odgovara), u takvoj situaciji irelevantni su žalbeni navodi i lamentiranja o postupanju suda prema eventualnom tužbenom zahtjevu jer da je navodno tužitelj uspio s glavnim tužbenim zahtjevom što međutim, nije ni točno jer je njegov uspjeh glede glavnog tužbenog zahtjeva djelomičan.

Slijedom navedenog, a kako je pravilno primijenio odredbu članka 158. stavka 1. ZPP- a te i odredbu članka 155. ZPP-a, pri tome pravilno izračunavši parnični trošak, sud prvog stupnja je pravilno donio pobijano rješenje.

Stoga je žalbu tužitelja valjalo odbiti i prvostupanjsko rješenje potvrditi temeljem odredbe članka 380. točke 2. ZPP-a.

U Splitu 17. veljače 2015.

Sutkinja:

Svjetlana Vidović, v. r.