I Kž-521/2013-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 521/13-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zlate Lipnjak-Bosanac, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, kao članova vijeća, i višeg sudskog savjetnika Nikše Stolića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. A., zbog kaznenog djela iz čl. 192. st. 1. Kaznenog zakona i dr. („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – u daljnjem tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 13. lipnja 2013. broj K-33/2012, u sjednici održanoj dana 12. rujna 2013.,

p r e s u d i o j e:

I. U povodu žalbi opt. D. A. i državnog odvjetnika, a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela i izriče da je optuženik, djelima za koja je pod toč. 1. i 2. izreke prvostupanjske presude oglašen krivim, počinio jedno kazneno djelo spolne zlouporabe djeteta mlađeg od 15 godina, iz čl. 158. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11 i 144/11 – u daljnjem tekstu: KZ/11).

II. Uslijed gornje odluke, kao i djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se opt. D. A., za kazneno djelo iz čl. 158. st. 1. KZ/11, temeljem tog zakonskog propisa, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i deset mjeseci u koju mu se, temeljem čl. 54. st. 1. KZ/11, uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 7. kolovoza 2012. pa nadalje.

III. Žalba državnog odvjetnika te u ostalom dijelu žalba optuženika odbijaju se kao neosnovane i, u nepreinačenom dijelu, potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

I Kž 521/13-4

Obrazloženje

Pobijanom presudom pod toč. 1. izreke, oglašen je krivim opt. D. A. zbog kaznenog djela iz čl. 192. st. 1. KZ/97 za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine, a pod toč. 2. te izreke, zbog kaznenog djela iz čl. 193. st. 2. KZ/97 za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, pa je, uz primjenu odredaba o stjecaju, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, uz uračunavanje vremena provedenog u istražnom zatvoru.

Temeljem čl. 148. st. 5. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 i 143/12 – u daljnjem tekstu: ZKP/08), optuženik je u cijelosti oslobođen dužnosti snašanja troškova kaznenog postupka.

Protiv ove presude žali se optuženik po svom branitelju T. V., odvjetniku iz G., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene kaznenog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju.

Odgovor na žalbu optuženika nije podnesen.

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženik po svom branitelju, u kojem pobija navode žalbe ističući njihovu neosnovanost te predlaže da se ista odbije, a žalba optuženika uvaži i postupi u pravcu njegovog žalbenog prijedloga.

Sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, spis je dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

Žalba optuženika je djelomično osnovana, a žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

Pobijajući činjenična utvrđenja suda prvog stupnja, optuženik ukazuje da je oštećenica osoba granične mentalne retardacije koja je neistinito i neživotno opisivala događaje pa joj se ne može pokloniti vjera. Ukazuje se da je ginekološkim pregledom oštećenice utvrđena njezina nevinost, što sud prvog stupnja nije u dovoljnoj mjeri cijenio. Zbog potrebe sveobuhvatne analize izvedenih dokaza predlaže se pobijanu presudu ukinuti i vratiti na ponovno suđenje.

Nasuprot tome, ovaj Vrhovni sud ocjenjuje da je sud prvog stupnja, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je osnovano zaključio da je optuženik ostvario sve kriminalne radnje spolne zlostave na štetu djeteta M. M., kako ga tereti optužba.

I Kž 521/13-4

Bezuspješno se žalbom dovodi u sumnju istinitost terećenja oštećenice koja je vrlo detaljno i uvjerljivo opisivala kada i na koji način ju je optuženik spolno zlostavljao dok njegova supruga nije bila kod kuće. Supruga optuženika, V. A., koja je u kritično vrijeme bila udomiteljica oštećenice, potvrđuje da je izbivala iz kuće upravo u vrijeme kako opisuje oštećenica te navodi da je sama primijetila promjene u njezinom ponašanju. Po napuštanju udomiteljske obitelji oštećenica se povjerila svojoj rođakinji, svjedoku M. T., koja potvrđuje da joj je oštećenica detaljno opisivala sve seksualne radnje koje je morala trpjeti, a pri tom je bila tužna i napeta zbog čega je svjedokinja događaj prijavila djelatnicima socijalne skrbi. Na jednak način oštećenica je događaj opisivala tijekom obrade u Poliklinici za zaštiti djece Grada Zagreba, a multidisciplinarni tim te ustanove kod oštećenice nalazi elemente PTSP-a i spolne traume. Konačno, iako je psihijatrijsko-psihologijskim vještačenjem utvrđeno da je oštećenica osoba na granici lake mentalne retardacije, vještaci zaključuju da je njezin intelektualni kapacitet takav da može dati vjerodostojan iskaz. Upravo zbog takvog svog stanja oštećenica je slabije sposobna izmišljati ili planirati situacije, nego li zdrava osoba s normalnim intelektualnim razvitkom. Stoga sud prvog stupnja s pravom zaključuje da mentalno stanje oštećenice ne izaziva sumnju u vjerodostojnost onoga što je izjavila.

U žalbi istaknuta okolnost da je ginekološkim pregledom oštećenice u Klinici za dječje bolesti Zagreb dana 3. kolovoza 2012. godine utvrđena intaktnost himena, u konkretnom slučaju nije od relevantnog utjecaja budući da se optuženiku niti ne stavlja na teret da bi prodro u spolni organ oštećenice. Stoga ta činjenica nema značaj kakav mu pridaje žalba.

Zaključno, nema nikakve dvojbe da je, temeljem iskaza oštećenice koji je potvrđen drugim personalnim dokazima te mišljenjem stručnih osoba, u potpunosti dokazano da je optuženik u dva navrata stavljao svoj spolni organ u usta oštećenice čime je izvršio sa spolnim odnošajem izjednačenu spolnu radnju te ju je u više navrata dirao po intimnim dijelovima tijela, kako pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

Nije osnovana žalba optuženika niti zbog povrede kaznenog zakona. Naime, žalitelj ukazuje da je oštećenica tijekom inkriminiranog razdoblja navršila 14 godina života tj. prestala biti dijete u smislu čl. 89. st. 9. KZ/97, zbog čega se optuženika nije moglo osuditi za predmetno kazneno djelo.

Okolnost da je oštećenica dana 29. svibnja 2012. godine navršila 14 godina života ne mijenja pravnu kvalifikaciju kaznenog djela, jer se ovdje radi o produljenoj kriminalnoj djelatnosti kroz period od gotovo dva mjeseca, a optuženik je započeo vršiti kriminalne radnje u vrijeme dječje dobi oštećenice čega je bio svjestan.

Pri tome, nije od utjecaja što sud prvog stupnja u obrazloženju svoje presude pogrešno utvrđuje da dječja dob oštećenice, u smislu čl. 113. st. 2. Zakona o sudovima za mladež ("Narodne novine", broj 84/11 i 143/12 – u daljnjem tekstu: ZSM) traje do njezine 18 godine života. Citirana zakonska odredba je procesnopravne prirode kojom se određuje nadležnost vijeća za mladež u postupcima kaznenopravne zaštite djece i kao takva ne može derogirati materijalnopravnu odredbu iz čl. 89. st. 9. KZ/97 koja je bila na snazi u vrijeme događaja.

Međutim, ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08 ovaj Vrhovni sud nalazi da je zbog obavezne primjene blažeg zakona u smislu čl.

I Kž 521/13-4

3. st. 3. KZ/11, kriminalnu djelatnost optuženika potrebno drugačije pravno označiti, jer bi u protivnom bio povrijeđen kazneni zakon na njegovu štetu.

Prije svega, kazneno djelo bludnih radnji iz čl. 193. st. 2. KZ/97, za koje je optuženik oglašen krivim pod toč. 2. izreke prvostupanjske presude, počinjeno je na štetu iste oštećenice i u istom vremenskom kontinuitetu, mjestu i okolnostima pa kao takvo stoji u izravnoj vezi s težim kaznenim djelom spolnog odnošaja s djetetom. Stoga je već prvostupanjski sud trebao zaključiti da se radi o prividnom stjecaju tih kaznenih djela po načelu konsumpcije i kriminalnu djelatnost optuženika označiti kao jedno kazneno djelo iz čl. 192. st. 1. KZ/97, pri čemu su ostvarene bludne radnje dobile značaj otegotne okolnosti pod kojim je teže kazneno djelo počinjeno.

Nadalje, dana 1. siječnja 2013. stupio je na snagu novi Kazneni zakon koji u čl. 158. st. 1. KZ/11 inkriminira kazneno djelo spolnog odnošaja s djetetom iz ranijeg čl. 192. st. 1. KZ/97, ali s blaže zapriječenom kaznom zatvora u trajanju od jedne do deset godina (ranije od tri do dvanaest godina).

Pogrešno je stajalište prvostupanjskog suda da novi Kazneni zakon za optuženika nije blaži zbog toga što u čl. 52. st. 2. KZ/11 isključuje konstrukciju produljenog kaznenog djela kod radnji koje predstavljaju napad na spolnu slobodu. Ta odredba u konkretnom slučaju nije primjenjiva budući da je već sam državni odvjetnik u optužnici kazneno djelo opisao kao produljeno, a prvostupanjski sud je to prihvatio. S obzirom da izostaje žalba državnog odvjetnika u tom pravcu, to se primjena odredbe čl. 52. st. 2. KZ/11 na optuženika ne može niti teoretski razmatrati, jer bi to bilo na njegovu štetu.

Slijedom toga, pravilnom primjenom odredaba materijalnog prava sve počinjene kriminalne radnje trebalo je pravno označiti po čl. 158. st. 1. KZ/11, na način učinjen ad I. izreke ove presude.

Posljedicom toga, kao i djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženika, trebalo je preinačiti prvostupanjsku presudu i u odluci o kazni te optuženika blaže kazniti.

Naime, optuženik sada odgovara za manji broj kaznenih djela (iako ne i za manju količinu kriminalnih radnji) sa blaže zapriječenom zakonskom kaznom pa kada se pravilno cijene sve po sudu prvog stupnja utvrđene olakotne okolnosti, a poglavito optuženikova dosadašnja neosuđivanost, tada je bilo opravdano osuditi ga na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i deset mjeseci, kako je odlučeno ad II. izreke ove presude.

Ovako odmjerena kazna, po ocjeni ovog Vrhovnog suda, adekvatno odražava prijekor društva te će se njome u potrebnoj mjeri utjecati na optuženika da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitih postupaka, a drugi građani upozoriti da se klone sličnih ponašanja.

Iz navedenih razloga nije osnovana žalba državnog odvjetnika koji predlaže strože kažnjavanje. Budući da je optuženik terećen i osuđen za kazneno djelo spolne zlostave bez primjene sile prema oštećenici, ne može se prihvatiti teza žalbe o naročitoj okrutnosti i bezobzirnosti optuženika, kao otežavajućim okolnostima djela.

I Kž 521/13-4

Kako je time žalba optuženika djelomično osnovana, a ovaj Vrhovni sud, osim već obrazložene povrede kaznenog zakona, nije našao drugih povreda na koje, u smislu čl. 476. st.

1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 486. i čl. 482. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 12. rujna 2013.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Nikša Stolić, v.r.

Zlata Lipnjak Bosanac, v.r.