Revr-1028/2016-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1028/16-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Đure Sesse predsjednika vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. O. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku A. P., odvjetniku iz Z., protiv tuženika Republike Hrvatske – Ministarstvo obrane, OIB: …, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-2088/15-2 od 23. veljače 2016., kojom je potvrđena i preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-351/09-83 od 31. kolovoza 2015., u sjednici održanoj 12. srpnja 2017.,

p r e s u d i o j e:

1. Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

2. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 241.582,99 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačno navedene iznose kako je pobliže naznačeno izreci presude kao i naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 48.937,50 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke). Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 14.062,50 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka II. izreke).

Presudom suda drugog stupnja djelomično je odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je tužitelju dosuđena razlika bruto plaće s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak u pobijanom dijelu točke I. izreke (točka I. izreke). Preinačena je pobijana preuda u točki I. izreke u dijelu kojim su tužitelju dosuđene zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak te je u tom dijelu suđeno da je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka II. izreke). Odbijeni je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu (točka III. izreke).

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju podnosi tuženik pozivom na odredbu iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje ZPP) s prijedlogom da se revizija prihvati i preinače presuda prvog i drugog stupnja podredno da se ukinu presude suda prvog i drugog stupnja i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje troškove revizije.

U odgovoru na reviziju tužitelj ističe da ne postoje pretpostavke za njezinu dopuštenost te je stoga predlaže odbaciti, usto osporava i osnovanost istaknutih revizijskih navoda te je podredno predlaže odbiti kao neosnovanu. Potražuje trošak odgovora na reviziju.

Revizija tuženika nije osnovana.

Iako je revizija podnesena pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja za koje tvrdi da je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, ovaj je sud imajući na umu vrijednost predmeta spora (241.582,99 kn), razmotrio reviziju tuženika kao redovnu reviziju (čl. 382. st. 1. ZPP).

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. tog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari čini zahtjev za isplatu naknade za prekovremeni rad, za rad noću, za rad subotom i nedjeljom i blagdanom, a koji je tužitelj kao djelatna vojna osoba obavljao u sklopu dežurstava u razdoblju od 15. veljače 2006. do 15. studenoga 2008.

Sporno je može li se tužitelju priznati neprekidan rad od 24 sata dnevno umjesto 16 sati dnevno odnosno da li se u obračun naknade plaće za prekovremeni rad uračunava osmosatni odmor.

Tuženik se u reviziji pozvao na različitu praksu drugostupanjskih (presuda Županijskog suda u Slavonskom Bordu broj Gž-532/14 od 11. ožujka 2015., rješenje Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-1552/2011 od 1. rujna 2011, presudu Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-978/12 od 6. lipnja 2012., rješenje Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-828/14 od 26. svibnja 2014.), a poziva se i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-753/09, od 17. studenoga 2009.

Tijekom postupka je utvrđeno da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika kao djelatna vojna osoba, da je u okviru svog redovnog rada obnašao dežurstva koja su trajala po 24 sata, s time da je dežurstva obnašao subotom, nedjeljom i u neradne dane, u prosjeku po četiri dežurstva mjesečno u 2006. i 2007., odnosno po osam dežurstava mjesečno u 2008. godini, da mu za vrijeme trajanja dežurstva nije bilo omogućeno korištenje dnevnog odmora, već je u navedenim dežurstvima neprestano sudjelovao u procesu rada niti se mogao odmarati. Također je utvrđeno da mu po osnovi odrađenih dežurstava nije omogućeno korištenje slobodnih dana, nije izvršena preraspodjela radnog vremena, niti su mu za dežurstva isplaćene naknade na ime prekovremenih sati.

Prvostupanjski sud je nakon provedenog postupka prihvatio zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati bruto iznos od 241.582,99 kn prihvaćajući nalaz i mišljenje sudskog vještaka iz kojeg proizlazi da tužitelju, koji je obavljao dežurstvo, obračunata naknada za svih 24 sata provedenih na radnom mjestu, iz čega proizlazi da su svi sati rada na dežurstvu obračunati u trajanju 24 sata dnevno (8 sati redovan rad, a preostalih 16 sati kao prekovremeni rad).

Tako je osnovanost tužbenog zahtjeva prosuđivana primjenom Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 - dalje: ZR), čl. 14. i čl. 97. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04) i čl. 40. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 76/07), Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“, broj 92/05, 140/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11, 150/11, 34/12, 37/13 i 38/13) te čl. 39. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike sklopljenog 2. srpnja 2004. („Narodne novine“, broj 92/04) i čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 93/08).

Drugostupanjski je sud u cijelosti prihvatio navedene razloge i potvrdio takvu odluku suda prvog stupnja.

Potraživanje tužitelja u ovom postupku dijelom se odnosi na razdoblje do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 76/07 - dalje: ZSOSRH/07) 31. srpnja 2007., a dijelom se odnosi na razdoblje nakon stupanja na snagu navedenih izmjena.

Odredbom iz čl. 97. st. 1. ZSOSRH/07 propisano je da rad dulji od punog radnog vremena (u daljnjem tekstu: prekovremeni rad) djelatna vojna osoba službenik i namještenik obvezan je obavljati:

- kad su zapovjeđene mjere pripravnosti,

- u slučaju uzbune u vojnoj postrojbi,

- tijekom vojne vježbe,

- tijekom elementarnih nepogoda i drugih opasnosti.

U st. 2. propisano je da se na rad iz st. 1. ne primjenjuju vremenska ograničenja propisana općim propisima.

U st. 3. propisano je da su prekovremeni rad djelatna vojna osoba službenik i namještenik obvezni obavljati i zbog drugih neodgodivih poslova čije bi prekidanje dovelo do štetnih posljedica.

U st. 4. je propisano da rad iz st. 3. ovog članka može trajati najdulje 30 radnih dana tijekom kalendarske godine.

U st. 5. je propisano da djelatnoj vojnoj osobi službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima. U st. 6. određeno je da se pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena.

U st. 7. propisano je da će se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom urediti rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo uredit će se posebnim propisom kojim se uređuju dodaci na plaću.

Odredbama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 6/03, 75/03, 34/05 i 50/08) propisani su dodaci na plaću i način isplate plaće za pripadnike Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Odlukom o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“, broj 9/03) propisana je duljina tjednog radnog vremena od 40 sati tjedno koje se raspoređuje u pravilu od ponedjeljka do petka, s time da dnevno radno vrijeme u pravilu se raspoređuje od 8,00 do 16,00 sati, a u dnevno radno vrijeme uključen je i dnevni odmor od 30 minuta koji se u pravilu koristi između 11,00 do 14,00 sati. Iznimno je propisano da se djelatnim vojnim osobama raspoređenim u Ministarstvu obrane dnevno radno vrijeme traje od 8,30 do 16,30 sati za koji koriste dnevni odmor na isti način kao prije naveden.

Prije navedenom odredbom čl. 97. ZSOSRH/07 propisana su prava za djelatne vojne osobe koje oni imaju s osnove prekovremenog rada, te posebno prava s osnove dežurstva. Prema tome, za zaključiti je da se radi o različitim kategorijama koje podrazumijevaju različitu regulaciju prava koja djelatnim vojnim osobama pripadaju za rad dulji od punog radnog vremena kada oni rade prekovremeno, od onih prava koje oni imaju kad rade u dežurstvu. Naime, iz odredbe čl. 97. st. 7. ZSOSRH/07 nedvojbenim proizlazi da se dežurstvo ne smatra prekovremenim radom o kojem govori ta odredba zakona, dok će se dodaci za dežurstvo odrediti posebnim propisima kojima se uređuju dodaci na plaću.

Međutim, taj posebni propis nije donesen za ovdje utuženo sporno razdoblje već je donesen tek Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“, broj 118/09) koji je stupio na snagu 1. listopada 2009. Tim je pravilnikom raniji pravilnik izmijenjen tako da su dodane u čl. 4. nove točke i to dodatak za dežurstvo i dodatak za obavljanje stražarske službe, kao što su i dodani novi članci 17.a do 17.b koji pobliže propisuju način određivanja naknade djelatnoj vojnoj osobi u stražarskoj službi.

Dakle, u spornom razdoblju, a sukladno čl. 97. st. 7. ZSOSRH/07, nije postojao posebni provedbeni propis koji bi regulirao pitanje naknade plaće za dežurstvo odnosno za obavljanje stražarske službe.

Budući da se provedbeni propis (izmjene Pravilnika) ne mogu retroaktivno primjenjivati, nižestupanjski sudovi su pravilno u spornom razdoblju primijenili odredbe čl. 7. i čl. 41. ZR kao i čl. 14. ZSOSRH/07, kao i odredbu čl. 39. Kolektivnog ugovora, odnosno čl. 44. Kolektivnog ugovora iz 2008. Naime, ne može činjenica da država nije donijela provedbeni propis ići na štetu tužitelja, već naprotiv, u takvoj situaciji se primjenjuju opći propisi na čiju supsidijarnu primjenu upućuje i čl. 14. ZSOSRH/07. Tako je i Europski sud za ljudska prava u presudi Gashi protiv Republike Hrvatske od 13. prosinca 2007. (paragraf 40.) naveo da rizik svake greške što ju napravi državno tijelo trebala snositi država, a propusti države se ne smiju ispravljati na štetu građana.

Tuženik tužitelju u spornom razdoblju na ime prekovremenog rada za dežurstva nije priznavao slobodne dane niti mu je isplatio naknadu.

Slijedom navedenoga tužitelj u razdoblju do 1. listopada 2009. kao djelatna vojna osoba ima pravo na naknadu za rad u dežurstvu po općim propisima na temelju čl. 14. ZSOSRH/07, unatoč tome što iz odredbe čl. 97. st. 7. ZSOSRH/07 nedvojbenim proizlazi da se dežurstvo ne smatra prekovremenim radom pa su stoga za utuženo sporno razdoblje nižestupanjski sudovi pravilno primijenili odredbe čl. 7. i čl. 41. ZR, čl. 14. ZSOSRH/07, kao i odredbu čl. 39. Kolektivnog ugovora, odnosno čl. 44. Kolektivnog ugovora iz 2008.

Tuženik se u reviziji pozvao na odluku ovoga suda broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009. iz koje proizlazi pravno stajalište da nije fizički moguće te da nije životno da bi djelatnik obavljao rad 24 sata dnevno i u kontinuitetu od sedam dana uzastopno.

Međutim, s obzirom na to da u konkretnoj situaciji nije utvrđeno da je tužitelj kao djelatna vojna osoba radio više dana uzastopno po 24 sata u kontinuitetu, nego je utvrđeno da je tužitelj za vrijeme dežurstva radio neprekidno 24 sata, od četiri do osam puta u mjesecu, i da mu za vrijeme tih dežurstva nije bilo omogućeno korištenje osmosatnog dnevnog odmora, to nije suđeno protivno postojećoj praksi ovoga suda izraženoj u navedenoj odluci broj Revr- 753/09, od 17. studenoga 2009.

Stoga je prihvaćajući izrađen nalaz i mišljenje financijskog vještaka i dosuđujući tužitelju iznos od 241.582,89 kn pravilno primijenjeno materijalno pravo iz čl. 14. i čl. 97. st. 6. ZSOSRH/07, kao i čl. 39., odnosno čl. 44. Kolektivnog ugovora.

Slijedom svega navedenoga revizija tuženika nije osnovana pa ju je valjalo odbiti na temelju odredbe iz čl. 393. ZPP-a.

Tužitelju nije priznato pravo na naknadu troška odgovora na reviziju, jer po ocjeni ovoga suda nije riječ o parničnoj radnji koja je bila potrebna (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 155. st. 1. ZPP).

Zagreb, 12. srpnja 2017.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa, v.r.