Gž R-1429/2012-2 · Županijski sud u Zagrebu

Poslovni broj 34 Gžr-1429/2012-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u Vijeću sutkinja Lidije Jelavić, predsjednice, Slavice Garac, izvjestiteljice i članice, Suzane Radaković, članice, u pravnoj stvari tužiteljice Mr. sc. D. Ć. iz Z., …, koju zastupa A. D., odvjetnica u O. društvu H. & P. iz Z., protiv tuženika Sveučilišta u Z., Ekonomskog fakulteta iz Z., …, kojeg zastupa M. E., odvjetnik u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu, vraćanja na radi i naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2026/2011-23 od 27. travnja 2012., u sjednici Vijeća održanoj 21. siječnja 2014.,

p r e s u d i o j e

I. Preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr- 2026/2011-23 od 27. travnja 2012. u dijelu stavka I. izreke kojim je odbijen zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je tuženikova odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu broj 251-56-01-11-1-35 od 24. veljače 2011. nedopuštena i vraćanje tužiteljice na rad kod tuženika, na radno mjesto asistenta, u stavku II. izreke, i sudi:

Utvrđuje se da je nedopuštena tuženikova odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu broj 251-56-01-11-1-35 od 24. veljače 2011. i nalaže se tuženiku vratiti tužiteljicu na rad/radno mjesto asistenta, u rok od 8 (osam) dana.

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka od 8.750,00 kn.

II. Odbija se žalba tužiteljice kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2026/2011-23 od 27. travnja 2012. u dijelu stavka I. izreke kojim je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 37.000,00 kn na ime naknade neimoviske štete zbog šikanoznog postupanja sa zakonskim zateznim kamatama, iznosa od 18.739,00 kn na ime školarine uplaćene Sveučilištu u S., Ekonomskom fakultetu, sa zakonskim zateznim kamatama i naknadu parničnih troškova.

III. Svaka stranka snosi svoje troškove žalbenog postupka.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je tuženikova odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu broj 251-56-01-11-1-35 od 24. veljače 2011. nedopuštena, vraćanje tužiteljice na rad kod tuženika, na radno mjesto asistenta, isplatu iznosa od 37.000,00 kn na ime naknada neimovinske štete zbog šikanoznog postupanja sa zakonskim zateznim kamatama od podnošenja tužbe do isplate, iznosa od 18.739,00 kn na ime školarine uplaćene Sveučilištu u S., Ekonomskom fakultetu sa zakonskim zateznim kamatama od plaćanja do isplate, i naknadu troškova parničnog postupka (stavak I. izreke).

Naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 8.750,00 kn (stavak II. izreke).

Pravomoćnim prvostupanjskim rješenjem odbačen je dio tužbenog zahtjeva tužiteljice na utvrđenje da su nedopuštene tuženikove odluke broj 251-56-01/11-220/25-1-21 od 25. siječnja 2011. i 1. veljače 2011.

Protiv presude žali se tužiteljica iz razloga određenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., dalje u tekstu: ZPP-a), predlaže preinaku ili ukidanje pobijane presude i zahtijeva trošak žalbenog postupka od 1.875,00 kn.

U odgovoru na žalbu tužiteljice, protivi se tuženik navodima iste, predlaže odbiti je i zahtijeva trošak odgovora na žalbu u iznosu od 1.250,00 kn.

Žalba je djelomično osnovana.

Predmet spora jest zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je nedopuštena tuženikova odluka broj 252-56-01-05-43/2-34 od 24. veljače 2011. o izvanrednom otkazu ugovora o radu, sklopljenog 23. prosinca 2004. (čl. 108. Zakona o radu /Narodne novine, broj: 149/2009., 61/2011., dalje u tekstu: ZR-a/), vraćanje tužiteljice na radno mjesto asistenta kod tuženika (čl. 116. st. 1. ZR-a), naknada neimovinske štete na ime šikanoznog postupanja u iznosu od 37.000,00 kn (čl. 5. st. 4. i 5. ZR-a, čl. 1., 2., 3. st. 1., čl. 9. st. 1., čl. 11. Zakona o suzbijanju diskriminacije /Narodne novine, broj: 85/2008., 112/2012., dalje u tekstu: ZSD-a/ i čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima /Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., dalje u tekstu: ZOO- a), imovinske štete od 18.739,00 kn (čl. 103. ZR-a u vezi sa čl. 1046/1., 1089. st. 1. i 2. čl. 1090., ZOO-a), sve sa zakonskim zateznim kamatama, i naknada troškova predmetne parnice (čl. 154. ZPP-a u vezi sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /Narodne novine, broj 148/2009., 142/2012./).

Iz rezultata raspravljanja i stanja spisa proizlazi:

- da su tužiteljica (zaposlenica) i tuženik (poslodavac) 23. prosinca 2004. sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto asistenta na Katedri za trgovinu Ekonomskog fakulteta u Z., uz redovito otkazivanja istog ugovora iz osobnih razloga, ukoliko tužiteljica ne magistrira do 31. kolovoza 2007., odnosno ne preda doktorsku disertaciju do 1. rujna 2011. (list 8. spisa),

- da je Fakultetsko vijeće tuženika na sjednici održanoj 21. prosinca 2010. donijelo odluku o ispunjavanju uvjeta kandidata i podobnosti teme disertacije izvan doktorskog studija za tužiteljicu (list 9. spisa),

- da se tužiteljica vezano za poništavanje iste odluke (na 8. sjednici Fakultetskog vijeća tuženika od 25. siječnja 2011., na prijedlog Dekana tuženika, Fakultetsko vijeće s jednim glasom protiv i jednim suzdržanim glasom poništilo svoju odluku broj 251-56-01/10- 220721-12/25 od 21. prosinca 2010. o ispunjavanju uvjeta kandidatkinje Mr. sc. D. Ć. i podobnosti teme doktorske disertacije izvan doktorskog studija, a na kojoj je bila prisutna i tužiteljica /list 49. - 51. spisa/), obratila Rektoru Sveučilišta u Z., Prof. dr. A. B., pismenom od 26. siječnja 2011. (list 102.-104. spisa),

- da je Dekan tuženika na temelju čl. 34. Statuta tuženika, 1. veljače 2011. donio i deklaratornu odluku kojom se poništava odluka 251-56-01/10-220721-12/25 od 21. prosinca 2010. (list 10. spisa),

- da je tuženik dopisom od 10. veljače 2011. zatražio od tužiteljice da mu dostavi primjerak pismena od 26. siječnja 2011. upućenog Rektoru kako bi se mogao očitovati vezano za isto po traženju Rektora (list 11. spisa),

- da je tužiteljica dopisom od 11. veljače 2011. odgovorila na traženje tuženika na način da ga je vezano za sadržaj pismena od 26. siječnja 2011. uputila na Rektorat, gdje da ga tuženik može dobiti, i o istome obavijestila znanja radi i Rektora Sveučilišta u Z. (list 12. spisa),

- da je tuženik dopisom od 18. veljače 2012. pozvao tužiteljicu na dostavljanje pisanog očitovanja vezano za pismeno od 26. siječnja 2011. upućeno Rektoru, a koje očitovanje bi predstavljalo i njenu obranu u smislu odredbe čl. 111. st. 2. ZR-a zbog neprimjerenog ponašanja i nanošenja štete ugledu fakulteta odnosno iznošenju netočnih navoda kao i nepostupanje po nalogu nadređene osobe (list 13. spisa),

- da se tužiteljica dopisom od 21. veljače 2011. očitovala na traženje tuženika od 18. veljače 2011. (list 14.-15. spisa),

- da se glavna povjerenica sindikalne podružnice dopisom od 22. veljače 2011. protivila izvanrednom otkazivanju ugovora o radu tužiteljici (list 83. spisa),

- da je tuženik 24. veljače 2011. donio predmetnu odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu sklopljenog 23. prosinca 2004. zbog osobito teške povrede iz radnog odnosa zbog koje da uz uvažavanje okolnost obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć (po donošenju odluke od 1. veljače 2011. asistentica/tužiteljica dopisom se obratila Rektoru Sveučilišta u Z. koji je od Dekana fakulteta zatražio hitno očitovanje, u dopisu Rektora navodi se kako navedena odluka nije donesena propisanom većinom glasova nazočnih, a čime je asistentica Ć. navodno "protuzakonito uskraćena u svojim zakonskim pravima", nakon što je Rektor zatražio hitno očitovanje, a obzirom da je bilo u cijelosti evidentno kako su Rektoru upućeni neistiniti navodi te mu ponuđena neprimjerena, negativna interpretacija postupanja poslodavca, asistentica je zamoljena da dostavi dopis upućen Rektoru obzirom da isti nije bi u prilogu, ovo s ciljem razješnjenja svih eventualnih nejasnoća, transparentnog i zakonitog postupanja te maksimalno moguće zaštite interesa i prava same radnice ali i zaštite ugleda fakulteta.

U tom trenutku Ekonomski fakultet i njegov Dekan reagiraju na način da žele bez odgode utvrditi o čemu se radi, što je predmet prijave Rektora te je li zaista u pitanju propust ili postupanje koje je moglo naškoditi interesima radnice. Asistentica, međutim na poziv poslodavca odgovara upućivanjem dopisa u kojem navodi da isti ne može dostaviti jer se on "nalazi u rektoratu Sveučilišta gdje ga se može zatražiti". Opisanim ponašanjem te odbijanjem da i Dekanu predoči sumnje o navodnim nezakonitostima asistentica je svjesno dovela u zabludu Rektora te time naštetila ugledu fakulteta, a ujedno i onemogućila od Dekana kao zakonskog zastupnica da se očituje o povredama koje se fakultetu stavljaju na teret te da, u slučaju da su se iste zaista i dogodile spriječi njihove eventualne negativne posljedice.

Upravo iz činjenice da asistentica nije željela ni na koji način otkriti sadržaj dopisa upućenog Rektoru poslodavac isčitava kako je njezin jedini interes bio narušiti ugled fakulteta te ga neprimjereno i neutemeljeno dovesti u negativan kontekst nepoštivanja radničkih prava te nepoštivanje propisanih procedura u donošenju odluke. Iako uredno upozorena te upoznata sa svim gore spomenutim odlukama Fakultetskog vijeća asistentica je svjesno postupala upravo u suprotnosti s istima te kad više nije znala na koji drugi zakoniti i dopušten način realizirati zamisao o stjecanju doktorata izvan doktorskog studija posegnula za neopravdanim i neutemeljenim iznošenjem neistine ovo upravo kroz obraćanje samom Rektoru Sveučilišta u Z., a čime je svjesno i s namjerom, poslodavcu prouzrokovala štetu, te stoga takvo postupanje poslodavac opravdano ocjenjuje osobito važnom činjenicom zbog kojeg niti uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana radni odnos nije moguće nastaviti, a posljedično i potpunog gubitka povjerenja u radnicu i opravdane sumnju da u svom daljnjem radu na Ekonomskom fakultetu ona ne bi štitila interese i ugled poslodavca, odnosno bi ih ista mogla i nadalje ugrožavati),

- da je tužiteljica protiv iste odluke o izvanrednom otkazu pravovremeno podnijela zahtjev za zaštitu prava (list 19. - 23. spisa), a nastavno i predmetnu tužbu (list 1.- 6. spisa),

- da je tužiteljica upisana kao polaznik diplomskog doktorskog studija na Sveučilištu u S. - Ekonomskom fakultetu (list 88. - 90. spisa),

- da se tužiteljica prije pokretanja predmetne parnice nije obraćala tuženiku s pritužbom radi zaštite dostojanstva radnika (čl. 130. ZR-a).

Na temelju u bitnome navedenih činjenica zaključio je sud prvog stupnja da je predmetni izvanredni otkaz ugovora o radu dopušten u smislu odredbe 108. ZR-a, jer da tužiteljica nije podnosila žalbu ili tužbu, odnosno sudjelovala u postupku protiv poslodavca zbog povrede zakona, drugih propisa, kolektivnog ugovora, ili pravilnika o radu, niti se obraćala nadležnim tijelima izvršne vlasti, već od Rektora Sveučilišta u Z. tražila pomoć vezano za prava koja se ostvaruju na temelju odredbe čl. 129. ZR-a, zbog čega da je opravdano tuženik izgubio povjerenje u nju, a što da jest osobito važna činjenica zbog koje uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju stranaka nastavak radnog odnosa tužiteljice kod tuženika više nije moguć.

Odbio je sud prvog stupnja i zahtjev tužiteljice za isplatu iznosu od 37.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama na ime naknade štete zbog šikanoznog postupanja (tužiteljica nije dokazala diskriminirajuće postupanje u smislu odredbe čl. 5. st. 5. ZR-a, a niti pretpostavke iz odredbe čl. 130. ZR-a za sudsku zaštitu po tom zahtjevu), i zahtjev za isplatu iznosa od 18.739,00 kn sa zateznim kamatama na ime školarine uplaćene Sveučilištu u S. - Ekonomskom fakultetu (sve, osim jednog ispita vezano za doktorski studij riješila je tužiteljica kod tuženika pa nije jasno po kojoj bi osnovi tuženik trebao ponovo platiti doktorski studij tužiteljici).

Obrazloženje tužiteljičine žalbe svodi se na osporavanje prvostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen zahtjev na utvrđenje i vraćanje na posao kod tuženika (obraćanje Rektoru Sveučilišta u Z., u okolnostima u koje ju je doveo tuženik ne predstavlja razlog za izvanredni otkaz u smislu odredbe čl. 5. Pravilnika o stegovnoj odgovornosti radnika Ekonomskog fakulteta u Zagrebu od 27. siječnja 2009., u kojoj su taksativno navedene teže povrede obveza iz radnog odnosa, niti bilo kojeg drugog zakonskog ili podzakonskog akta, a niti da bi to bila osobito važna činjenica zbog koje nastavak radnog odnosa kod tuženika ne bi bio moguć, na što da nedvojbeno upućuje ne samo protivljenje glavne povjerenice sindikalne podružnice /Dr. sc. I. D. L./ predmetnom izvanrednom otkazu, mišljenje Rektor Sveučilišta u Z. od 11. travnja 2011. upućeno Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske i potvrđeno od strane istog Ministarstva, već i odredba čl. 109. st. 2. ZR-a prema kojoj podnošenje žalbe ili tužbe /sudjelovanje u postupku protiv poslodavca zbog povrede zakona, drugih propisa, kolektivnog ugovora ili pravilnika o radu/, odnosno obraćanje radnika nadležnim tijelima izvršne vlasti, ne predstavlja opravdan razlog za otkaz ugovora o radu).

U odgovoru na žalbu tužiteljice, priklanja se tuženik stajalištu prvostupanjskog suda napominjući kako je i prema sudskoj praksi za dopuštenost izvanrednog otkaza dovoljno utvrditi da je poslodavac zbog određenog ponašanja radnika opravdano izgubio povjerenje u radnika, jer da nijedan poslodavac nije dužan trpjeti u radnom procesu radnika u kojeg opravdano nema povjerenja i koji svojim postupcima bez obzira na njihove uzroke nanosi i izravnu štetu, odnosno koji bi i ubuduće mogao jednako tako postupati i kršiti svoje obveze iz ugovora o radu.

Ispitivanjem prvostupanjske presude i postupka koji je prethodio nisu utvrđene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 13. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a).

Odlučio je sud prvog stupnja o pravodobno podnesenim zahtjevima iz svoje stvarne nadležnosti s osobama koje mogu biti stranke u postupku i koje su pravilno zastupane, a u odnosu na koje zahtjeve ne teče druga parnica, nije pravomoćno suđeno, sklopljena sudska ili s njom izjednačena nagodba, presudom, koju je moguće ispitati.

Međutim, opravdano tužiteljica ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 8. i čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a s posljedicama na meritorno suđenje u dijelu kojim je odbijen zahtjev na utvrđenje i vraćanje na rad, otklonjivim u ovom stadiju postupka. Ovo stoga, što argumentacija prvostupanjskog suda u tom dijelu nije u sklada s u bitnome nespornim činjenica među strankama, a time niti objektivno prihvatljiva.

Naime, odredbom čl. 108. st. 1. ZR-a određeno je da poslodavac i radnik imaju opravdan razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

Odredbom čl. 109. st. 2. ZR-a određeno je da podnošenje žalbe ili tužbe /sudjelovanje u postupku protiv poslodavca zbog povrede zakona, drugog propisa, kolektivnog ugovora ili pravilnika o radu/, odnosno obraćanje radnika nadležnim tijelima izvršne vlasti, ne predstavlja opravdani razlog za otkaz ugovora o radu.

Dakle, u smislu navedenog materijalnog prava, osim osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, razlog izvanrednom otkazu ugovora o radu može biti određeno ponašanje radnika zbog kojeg je poslodavac opravdano izgubio povjerenje u radnika, osim onih koji su vezani za podnošenje žalbe ili tužbe /sudjelovanje u postupku protiv poslodavca zbog povrede zakona, drugog propisa, kolektivnog ugovora ili pravilnika o radu/, odnosno obraćanje radnika nadležnim tijelima izvršne vlasti.

Opravdanost razloga zbog kojih je izgubio povjerenje u tužiteljicu i zbog kojih nastavak radnog odnosa s istom nije moguć tuženik u bitnome temelji na sadržaju tužiteljičinog pismena od 26. siječnja 2011. upućenog Rektoru Sveučilišta u Z. (list 102. - 104. spisa) i ne dostavljanju istog i njemu neposredno niti nakon njegova izričitog traženja, a koje ponašanje drži neakademskim.

Suprotno stajalištu prvostupanjskog suda, to što se tužiteljica nakon što joj je na temelju Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (Narodne novine, broj: 123/2003., 198/2003., 105/2004., 174/2004., 2/2007., 46/2007., 45/2009., 63/2011., 94/2013., 139/2013., dalje u tekstu: ZZDVO-a) i Statuta tuženika obrazloženom odlukom Fakultetskog vijeća prvo priznato pravo na izradbu disertacije izvan doktorskog studija i tema pod radnim naslovom "Proces uspješnog poslovnog zaokreta srednjih i velikih izvozno orijentiranih poduzeća u Republici Hrvatskoj", i određen mentor, a zatim to isto pravo na prijedlog Dekana tuženika uskraćeno na 8. sjednici Fakultetskog vijeća tuženika održanoj 25. siječnja 2011., a nastavno i odlukom Dekana tuženika od 1. veljače 2011., obratila dopisom od 26. siječnja 2011. i Rektoru Sveučilišta u Z., u kojem opisuje tijek događanja, svoje viđenje nastale situacije, i od Rektora Sveučilišta u Z. traži mišljenje vezano za mogućnost ostvarivanja njezini prava prema odluci Fakultetskog vijeća tuženika od 21. prosinca 2010., odnosno izradbi doktorske disertacije izvan doktorskog studija, nije ponašanje zbog kojeg bi tuženik opravdano izgubio povjerenje u tužiteljicu, a time niti razlog u smislu navedenog materijalnog prava za izvanredno otkazivanje ugovora o radu tužiteljici.

Ovo, ne samo zbog toga što Rektor Sveučilišta u Z., u čijem sastavu je i tuženik ima sva prava i obveze ravnatelja ustanove (čl. 53. st. 2., čl. 62. st. 1. i 3. ZZDVO-a), zbog čega se logičnim i prihvatljivim ukazuje obraćanje tužiteljice Rektoru Sveučilišta u Z. nakon održane 8. sjednice Fakultetskog vijeća tuženika od 25. siječnja 2011., već i stoga što sadržaj dopisa od 26. siječnja 2011., a niti izdvojeni navodi po tuženiku ("navedena odluka nije donesena propisanom većinom glasova nazočnih", "protuzakonito uskraćena u svojem zakonskom pravu") objektivno nisu podobni dovesti u zabludu Rektora Sveučilišta u Z., niti narušiti ugled tuženika.

Osim toga, ostvarivanje slobode mišljenja i izražavanja, ne samo da je pravo zaštićeno (Europskom) Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori, broj: 18/1997., 6/1991., 14/2002., 13/2003., 9/2005., 1/2006., 2/2010., dalje u tekstu: EU/Konvencija), koje obzirom na okolnosti konkretnog slučaja nije podvrgnuto nužnim formalnostima, uvjetima, ograničenjima, niti kaznama propisanim zakonom (arg. čl. 109. st. 2. ZR-a), već i staturnim smjernicama tuženika i Sveučilišta u Z., kojima se između ostalog određuje da njihove djelatnosti moraju biti usmjerene razvoju ljudske osobnosti i promicanja ljudskih prava i temeljnih sloboda, između kojih i pravo na slobodu mišljenja i izražavanja.

Niti to što tužiteljica pismeno upućeno Rektoru Sveučilišta u Z. nije dostavila i tuženiku samo za sebe nije osobito važna činjenica zbog koje nastavak radnog odnosa tužiteljice kod tuženika ne bi bio moguć. Ovo, ne samo zbog toga što obostrana i potpuna korespondencija između Rektora Sveučilišta u Z. i tuženika proizlazi iz njihova ustroja (arg. čl. 5. ZZDVO-a u vezi sa 68. st. 2. u vezi sa čl. 3. st. 2. Zakona o ustanovama /Narodne novine, broj: 76/1993., 29/1997., 47/1999., 35/2008./), već i zbog što je nedostavljanjem tužiteljičina pismena od 26. siječnja 2011., uz traženo očitovanje, očita namjera Rektor Sveučilišta u Z., kao čelnik ustanove u čijem je sastavu i tuženik bila prikupljanje informacija radi objektivno sagledavanje okolnosti konkretnog slučaja.

Dakle, po ocjeni ovog suda osnovane su predložene pravne posljedice istaknute zahtjevom na utvrđenje da je predmetni izvanredni otkaz nedopušten i vraćanje tužiteljice na rad kod tuženika /radno mjesto asistenta/, zbog čega je odlučeno kao u stavku prvom izreke ove drugostupanjske presude (čl. 373. a ZPP-a).

Nadalje, kako tužiteljica nije obrazložila u čemu bi se sastojali žalbeni razlozi na koje se poziva u odnosu na pobijani dio prvostupanjske presude kojim je odbijen zahtjev za isplatu naknade štete (neimovinske u iznosu od 37.000,00 kn na ime zadovoljenja zbog šikanoznog postupanja i imovinske štete od 18.739,00 kn na ime uplaćene školarine Sveučilištu u S., Ekonomskom fakultetu), ispitana je prvostupanjska presuda u tom dijelu u granicama na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a).

Nastavno naprijed navedenom vezano za bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 13. ZPP-a, pravilno je sud prvog stupnja primijenio i materijalno pravo kad je otklonio predložene pravne posljedice istaknute tim tužbenim zahtjevom i za svoju odluku dao jasne razloge.

Naime, tužiteljica je očito ispustila iz vida da je za razrješenje predmetnog spora vezano za naknadu imovinske i neimovinske štete odlučno koja su pravila pozitivnog pravnog poretka kršena od strane tuženika, odnosno je li kršenje istih po tuženiku imalo za posljedicu narušavanje njezina duševnog zdravlja u obimu prema kojem bi joj objektivno pripadala štete po oblicima priznatim čl. 1089/1. i čl. 1100. ZOO-a.

Osim toga, kako tužiteljica određeno nije navela niti jednu od osnova diskriminacije u smislu odredbe čl. 1. EU /Konvencije/ 12. Protokola i čl. 1. ZSD-a to je već iz tog razloga trebalo odbiti zahtjev za naknadu neimovinske štete.

Nadalje, točno jest i da je odredbom čl. 1100. st. 1. u vezi sa čl. 19. st. 2. ZOO-a propisano pravo fizičke osobe na naknadu neimovinske štete, između ostalog i zbog povrede ugleda, časti ili prava ličnosti, a koje nematerijalne vrijednosti su odredbom čl. 35. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, broj: 56/1990., 135/1997., 8/1998. - pročišćeni tekst, 113/2000., 124/2000. - pročišćeni tekst, 28/2001., 41/2001., 55/2001., 76/2010., 85/2010.) zajamčene svakom čovjeku.

Međutim, pravo na zadovoljenje na ime duševne boli uslijed povrede ugleda i časti priznato je uz okolnosti da su radnje (propusti) štetnika bile usmjerene na uskraćivanje ili smanjivanje nematerijalnih vrijednosti oštećenog koje pripadaju svakom ljudskom biću u društvenoj zajednici (primjerice kao pripadniku ljudskog roda, određenog naroda, spola, nositelju pozitivnih moralnih vrijednosti) i da su kao takve utjecale, i/ili mogle utjecati na promjenu mišljenje okoline o oštećenom, u odnosu na ono mišljenje koje je postojalo prije događanja za koje oštećeni drži da su mu vrijeđala ugled i čast.

Takve okolnosti u konkretnom slučaju nisu dokazane.

Tužiteljica nije učinila vjerojatnim niti da bi od njoj nadređenih osoba, suradnika i osoba s kojim je redovito dolazila u doticaj u obavljanju svojih poslova kod tuženika do predmetnog otkaza njeno dostojanstvo za vrijeme obavljanja posla kod tuženika bilo vrijeđano, niti da bi u tom smislu poduzimala zaštitne mjere u smislu odredbe čl. 130. ZR-a.

Tužiteljica nije dokazala niti protupravnost kao jednu od kumulativno određenih zakonskih pretpostavki odgovornosti za štetu prema općim pravilima obveznog prava u dijelu odgovornosti tuženika vezano za nesporni izdataka od 18.739,00 kn (upisnina za doktorski studij na Sveučilištu u S., Ekonomskom fakultetu).

Stoga, i po ocijeni ovog suda zahtjevi tužiteljice za naknadu imovinske i neimovinske štete nisu osnovani, zbog čega je odlučeno kao u stavku drugom izreke ove drugostupanjske presude (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

Kako je konačan uspjeh stranaka u parnici podjednak to svaka stranka ima snositi svoje troškove iste (čl. 154. st. 2./2 ZPP-a), zbog čega je potvrđena prvostupanjska presude u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška, i preinačena u dijelu kojim je naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku parnične troškove, tako što je odbijen i zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova od 8.750,00 kn, i određeno da svaka stranka snosi svoje troškove žalbenog postupka (čl. 166. st. 2. ZPP-a).

U Zagrebu 21. siječnja 2014.

Predsjednica Vijeća:

Lidija Jelavić, v.r.