Uzz-4/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Uzz 4/10-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Jasne Guštek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Viktorije Lovrić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. M. iz N. B., Republika Srbija i T. M. iz P., Republika Srbija, koje zastupa punomoćnik Z. N., odvjetnik u Z., protiv rješenja Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, klasa: UP/II-942-01/05-01/135, ur. broj: 514-03-07/1-07-2 od 23. siječnja 2007., odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, broj Uz-DO-6/10-2 od 3. veljače 2010. protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-5507/2007 od 30. rujna 2009., u sjednici održanoj 26. listopada 2011.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj Uz-DO-6/10-2 od 3. veljače 2010. protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-5507/07 od 30. rujna 2009.

Obrazloženje

Presudom Upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-5507/07 od 30. rujna 2009. uvažena je tužba tužitelja i poništeno je rješenje Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, klasa: UP/II-942-01/05-01/135, ur. broj: 514-03-07/1-07-2 od 23. siječnja 2007. kojim je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za …, klasa:

UP/I-942-01/2003-013/87, ur. broj. 251-18-02/204-04-13 od 19. listopada 2004., kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu u odnosu na neizgrađeno građevinsko zemljište označeno kao zkč. br. 8770/05, k.o. G. Z..

Protiv te presude Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podnijelo je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti zahtjev za zaštitu zakonitosti, preinačiti presudu Upravnog suda i tužbu odbiti.

U odgovoru na zahtjev za zaštitu zakonitosti tužitelji poriču navode zahtjeva i predlažu zahtjev odbiti kao neosnovan.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan.

U podnesenoj tužbi protiv rješenja Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, klasa:

UP/II-942-01/05-01/135, ur.broj: 514-03-07/1-07-2 od 23. siječnja 2007., tužitelji su osporili zakonitost rješenja upravnog tijela kojim je odbijen njihov zahtjev za naknadu oduzete imovine – neizgrađenog građevinskog zemljišta označeno kao zkč. br. 8770/05, k. o. G. Z. na temelju odredaba Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“ broj 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 45/01, 118/01, 80/02 i 81/02; dalje: Zakon o naknadi). Navode da, iako su odredbe tog Zakona nejasne, u pobijanom rješenju pogrešno je primijenjeno materijalno pravo, jer je rješenje utemeljeno na primjeni odredbe čl. 7. i čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o naknadi, a nisu primijenjene odredbe čl. 9. i 10. Zakona o naknadi.

Upravni sud Republike Hrvatske je presudom uvažio tužbu tužitelja i poništio rješenje Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske navodeći da iz odredbe čl. 10. Zakona o naknadi proizlazi da pravo na naknadu za oduzetu imovinu imaju osobe koje nisu državljani Republike Hrvatske, osim u slučaju kad je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumom.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske u zahtjevu za zaštitu zakonitosti upućuje na pogrešno tumačenje odredaba Zakona o naknadi, posebno odredaba čl. 9. i čl. 10. i navodi da u donošenju tog Zakona volja zakonodavca nije bila da na temelju tog Zakona svi strani državljani ostvaruju pravo na povrat oduzete imovine, već samo oni s čijom državom je Republika Hrvatska sklopila međudržavni sporazum. Pored toga, da pravo na povrat pripada samo onim osobama koje su hrvatsko državljanstvo stekle poslije 11. listopada 1996. i da to proizlazi iz odredbe čl. 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o naknadi („Narodne novine“ broj 80/02), u kojoj se taksativno navodi samo prijašnje vlasnike državljane Republike Hrvatske, koji na dan donošenja Zakona o naknadi nisu imali hrvatsko državljanstvo.

Odlukom i rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-673/1996 i dr. od 21. travnja 1999. („Narodne novine“ broj 39/99) ukinute su određene odredbe Zakona o naknadi, uključujući i onu čl. 9. i čl. 11. i pokrenut postupak za ocjenu ustavnosti odredbi tog Zakona.

Obrazlažući svoju odluku u dijelu koji se tiče ukidanja dijela odredaba čl. 9. st. 1. i čl. 11. Zakona o naknadi, Ustavni sud Republike Hrvatske, uz ostalo, je naveo: „Razlikovanje prijašnjih vlasnika s obzirom na njihovu pravnu svezu s određenom državom (tj. prema državljanstvu) – s time da se jednima priznaje pravo na naknadu (hrvatskim državljanima), a drugima se to pravo nikako ne priznaje – nepravedno je i ne može se opravdati zaštitom nekog drugog važnog ustavnog ili drugog prava ... Zbog toga bi, propisom koji će se donijeti umjesto ukinutog, prijašnjim vlasnicima koji nisu hrvatski državljani trebalo načelno priznati pravo na naknadu ili vraćanje imovine, odnosno odrediti pod kojim pretpostavkama će se tim osobama priznati pravo na naknadu…“.

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o naknadi za oduzetu imovinu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“ broj 80/02 i 81/02) donesen je nakon što su ranije navedenom odlukom i rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske ukinute određene odredbe tog Zakona.

Izmijenjena odredba čl. 9. Zakona o naknadi (odnosno čl. 1. ZID Zakona o naknadi) sada glasi:

„Prava iz ovog Zakona priznaju se fizičkoj osobi – prijašnjem vlasniku, odnosno njegovim zakonskim nasljednicima prvog nasljednog reda (u daljnjem tekstu: prijašnji vlasnik).“

Izmijenjena odredba čl. 10. Zakona o naknadi (odredba čl. 2. ZID Zakona o naknadi) sada glasi:

„Prijašnji vlasnik nema pravo na naknadu za oduzetu imovinu u slučaju kad je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumima.

Iznimno od odredbe stavka 1. ovog članka, prava propisana ovim Zakonom mogu steći i strane fizičke i pravne osobe ako se to utvrdi međudržavnim sporazumima.“

Navedene zakonske odredbe treba tumačiti u cilju iznalaženja prave volje zakonodavca kojom se rukovodio pri provođenju navedene odluke i rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske, a kojom su djelomično ukinute odredbe čl. 9. i čl. 11. st. 1. i 2. Zakona o naknadi i razloga koje je u tom pravcu iznio.

Polazeći od toga, a imajući na umu, uz ostalo, iznesene razloge u ranije navedenoj odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske da prijašnjim vlasnicima koji nisu hrvatski državljani treba načelno priznati pravo na naknadu ili vraćanje imovine, odnosno odrediti pod kojim pretpostavkama će se tim osobama priznati pravo na naknadu, valja zaključiti da je zakonodavac pravo strane osobe (fizičke i pravne) na ostvarivanje prava na naknadu za oduzetu imovinu vezao uz sklopljeni međudržavni sporazum.

Iz sadržaja čl. 10. st. 1. Zakona o naknadi proizlazi, dakle, da prijašnji vlasnik nema pravo na naknadu za oduzetu imovinu kad je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumom. Iznimno, prema st. 2. toga članka, i kad je pitanje naknade za oduzetu imovinu već riješeno međudržavnim sporazumom, pravo na naknadu mogu steći strane osobe ako se to utvrdi međudržavnim sporazumom.

Kada se u tumačenju i iznalaženju prave volje zakonodavca u reguliranju ove materije odredba čl. 10. st. 1. i 2. Zakona o naknadi protumači u međusobnoj povezanosti, proizlazi da u slučajevima kad pitanje naknade nije riješeno međudržavnim sporazumom, prijašnji vlasnik ima pravo na naknadu za oduzetu imovinu.

Time se, dakle, u provođenju odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske izjednačava pravni položaj prijašnjih vlasnika oduzetih nekretnina, bez obzira na njihovu državnu pripadnost, a čime se postiže ravnopravnost građana pred zakonom.

U kontekstu izloženog tumačenja izmijenjenog čl. 9. i čl. 10. Zakona o naknadi, odredba čl. 7. ZID Zakona o naknadi ne može se tumačiti onako kako se tumači u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, tj. da je pravo na naknadu ograničeno samo na osobe koje su nakon 11. listopada 1996. stekle hrvatsko državljanstvo. To je sadržaj odredbe čl. 7. st. 1. odjeljak 1., dok se na konkretan slučaj odnosi odjeljak 2. st. 1. čl. 7. Zakona o naknadi.

Slijedom izloženog, kako pitanje naknade za oduzetu imovinu između Republike Hrvatske i Republike Srbije nije riješeno međudržavnim sporazumom, tužitelji kao strane osobe imaju pravo na naknadu.

Prema tome, Upravni sud Republike Hrvatske je pravilno primijenio materijalno pravo kad je uvažio tužbu tužitelja i poništio rješenje Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske.

Na temelju odredaba čl. 52. i čl. 21. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 53/91, 9/92 i 77/92) odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu 26. listopada 2011.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.