Rev-2699/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2699/1991-2

PRESUDA I RJEŠENJE

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljanom od sudaca Veseljka Šeparovića, kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Augusta Husinca, Gordane Gasparini i Ilije ČuIjata, kao članova vijeća u gradjansko-pravnoj stvari tužiteljice A. B. iz Z., koju zastupa D. J., odvjetnica iz Z., protiv tuženika predlagatelja B. M. iz Z., koga zastupa Z. G., odvjetnik iz K., radi razvoda braka, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 9. travnja 1991. br. Gž 2-77/91, kojom je potvrdjena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 21. studenog 1990. br. P2-1091/ 90, u sjednici održanoj dana 31. ožujka 1992.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

U nastavku postupka prvostepeni sud je dužan donijeti odluku o načinu održavanja osobnih odnosa roditelja s djecom.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepenom presudom pod I razveden je brak stranaka, a odlukom pod II zajedničko dijete mldb. N. B. povjeren je na odgoj i čuvanje majci A. B.. Tuženik je obvezan da za uzdržavanje sina N. od 1. prosinca 1990. godine pa nadalje plaća doprinos od 20% od svog osobnog dohotka, dostavom na ruke majke i sa odgovarajućim kamatama. Ta je presuda potvrdjena odlukom Okružnog suda u Zagrebu od 9. travnja 1991. godine br. GŽ2-77/91-2.

Protiv pravomoćnog dijela drugostepene odluke o povjeravanju zajedničkog djeteta na odgoj i čuvanje majci tuženik je izjavio reviziju iz svih razloga predvidjenih u zakonu nalazeći, da su sudovi bili dužni saslušati mldb. N. koji je navršio 10 godina života, da braću R. i N. nije dobro razdvajati, da tuženik živi u dobrim i sredjenim prilikama, što da i nije slučaj sa majkom djeteta, a pogrešno je mišljenje organa staratelja uzimati kao temelj za donošenje odluke o povjeravanju djeteta jednom od roditelja i konačno sud je propustio odlukom utvrditi i način održavanja kontakata izmedju oca i sina, u čemu tuženik i vidi revizijsko opravdanje.

Na podnesenu reviziju nije odgovoreno niti se nadležni javni tužitelj izjasnio.

U pogledu odluke sudova o povjeravanju mldb. N. na odgoj i čuvanje majci revizija tuženika nije se ukazala osnovanom.

Kraj utvrdjenja sudova, da oba roditelja imaju sredjene stambene materijalne prilike, da su brižno odgajali svoju djecu i u skladu s njihovim interesima sudovi su i po mišljenju ovog suda pravilno ocijenili da u takvoj činjeničnoj situaciji nije bilo potrebno saslušanje mldb. N.. Nadalje, kraj postojanja-izjednačenih uvjeta za donošenje odluke o povjeravanju djeteta jednom od roditelja, uvažavajući razmišljanje tuženika kako, braću N. i R. nije dobro razdvajati, sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo kad mldb. N. povjeravaju na odgoj i čuvanje majci, jer u sadašnjem stupnju razvoja djeteta uzrasta i dobi mldb. N. i respektirajući njegove interese preteži potreba majčine svakodnevne pomoći i pažnje, zbog čega je u tom dijelu odluka sudova zakonita, koja drugačijim razmišljanjima tuženika zbog izloženih razloga nije dovedena u pitanje (čl. 393. ZPP - "NN" br. 53/91).

Revident je u pravu kad upozorava na propust u nedonošenju odluke o održavanju osobnih odnosa izmedju roditelja i djece, što se ne može opravdati okolnošću kako to sudovi čine da su roditelji o tom postigli sporazum, jer u situaciji, kad se odlučuje o povjeravanju djece na odgoj i čuvanje sud je dužan donijeti i bez obzira na eventualni sporazum roditelja, odluku o održavanju odnosa roditelja sa djecom (čl. 340. Zakona o braku i porodičnim odnosima), zbog čega je u tom dijelu reviziju trebalo prihvatiti i prvostepeni sud će u nastavku postupka biti dužan o tome donijeti odluku.

U Zagrebu, 31. ožujka 1992.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.