I Kž-271/2016-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 271/16-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Miroslava Šovanja i doc.dr.sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. J. M. L., zbog kaznenog djela iz čl. 110. u svezi čl. 34. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15; dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi opt. J. M. L., podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku od 14. travnja 2016. broj K-4/16, u sjednici održanoj 30. svibnja 2016.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba opt. J. M. L., te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Dubrovniku proglasio je krivom opt. J. M. L. zbog kaznenog djela protiv života i tijela, ubojstva u pokušaju iz čl. 110. u vezi sa čl. 34. KZ/11, činjenično i pravno opisanog u izreci te presude, te ju na temelju čl. 110., u vezi sa čl. 34. i 48. u vezi sa čl. 49. st. 1. toč. 2. KZ/11 osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, u koju joj je na temelju čl. 54. KZ/11 uračunao vrijeme lišenja slobode i ono provedeno u istražnom zatvoru od 06. siječnja 2016. nadalje.

Na temelju čl. 68. KZ/11 optuženici je izrečena sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja, koja može trajati do prestanka razloga zbog kojih je izrečena, a najdulje do isteka vremena izvršenja kazne zatvora.

Na temelju čl. 148. st. 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14; dalje u tekstu: ZKP/08) optuženica je oslobođena dužnosti naknade troškova kaznenog postupka, te je određeno da će ih snositi sud iz proračunskih sredstava.

I Kž 271/16-4

Protiv te presude podnijela je žalbu opt. J. M. L. po branitelju O. D., odvjetniku iz D., naznačujući da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i izrečenih kaznenopravnih sankcija, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno postupanje prvostupanjskom sudu.

Odgovor na žalbu podnio je državni odvjetnik predlažući da se žalba optuženice odbije kao neosnovana.

Spis je, u skladu s odredbom čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Optuženica se u žalbi poziva na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08,odnosno da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Taj vid naznačene bitne postupovne povrede po mišljenju je žaliteljice ostvaren jer je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude prilikom davanja razloga za donošenje iste naveo: „Sud dozvoljava mogućnost da je optužena više puta maltretirana na razne načine i oblike u toku njihovog dotadašnjeg življenja...“, što optuženica smatra nedopustivim, sugerirajući da je sve odlučne činjenice u tijeku dokaznog postupka potrebno utvrditi, a ne „dozvoliti njihovo postojanje“.

Međutim, navedena postupovna povreda nije ostvarena. U žalbi citirana rečenica izvučena je iz konteksta, pa je dobila drugačiji smisao, a cjeloviti izričaj iz obrazloženja pobijane presude glasi: „Sud dozvoljava mogućnost da je optužena više puta maltretirana na razne načine i oblike u toku njihovog dotadašnjeg življenja, međutim ne nalazi da bi te noći neposredno pred izvršenje kaznenog djela okrivljena prema oštećenom od istog bila tako ugrožena da se bojala za svoje tijelo ili život (jer inače s njim ne bi ni spavala u istoj sobi), a isti zaključak izvodi i vještakinja psihijatrica dr. J. B. koja iskazuje da ne može zaključiti da bi optužena ispoljila ikakav osjećaj životne ugroženosti.“ Citirani odlomak nesporno konstatira da je sa izvjesnošću utvrđeno kako nikakvog maltretiranja ili napada na optuženicu nije bilo tijekom noći koja je prethodila inkriminiranom događaju, a čime je prvostupanjski sud otklonio navode optuženice o njezinom djelovanju u afektu, odnosno da je reagirala nakon provokacije oštećenika, a što je važna činjenica, koja je, dakle, sa sigurnošću utvrđena.

Isti vid naznačene bitne postupovne povrede optuženica smatra počinjenim jer da nisu dani dostatni razlozi o njezinoj krivnji u dijelu u kojem se obrazlaže subjektivni element, budući da su izostali razlozi o njezinoj ubrojivosti, svijest o zabranjenosti djela i nepostojanju niti jednog ispričavajućeg razloga.

Međutim, prvostupanjski je sud u obrazloženju pobijane presude u prvom odlomku na str. 5 reproducirao bitne dijelove nalaza i mišljenja vještaka psihijatra dr. J. B., pa je tako, između ostalog, naveo da „u kritičnom vremenu nije bilo elemenata koji bi ukazivali na optuženičino psihotično doživljavanje ili reagiranje, na dezorijentiranost i uopće na nedostatak testiranja realiteta.“ Uz to, naveden je i dio zaključka vještaka o tome da „ponašanje okrivljene prije i u toku i nakon djela ukazuje na jasnu opću svijest i unutarnju povezanost, te dostatnu orijentaciju u osobama, mjestu i cjelokupnoj situaciji uz očuvane motoričke sposobnosti.“ Također se u idućem odlomku navodi kako je vještakinja u pisanom

I Kž 271/16-4

nalazu i mišljenju ustvrdila da je „optuženica na čisto konkretnoj, formalno-intelektualnoj razini raspolagala s dostatnim intelektualnim kapacitetima za procjenu posljedica inkriminiranog ponašanja, što potvrđuje uvjerenje tog suda da je optužba osnovana kada se optuženicu optužuje i kada je sud osuđuje da je djelo počinila s namjerom, i to izravnom namjerom, tj. da je bila svjesna obilježja kaznenog djela i da je isto željela počiniti. S obzirom na to da je prvostupanjski sud takav nalaz i mišljenje u potpunosti prihvatio i ocijenio vjerodostojnim, citiranjem bitnih dijelova tog nalaza i mišljenja koji se odnose na stanje svijesti i volje optuženice tempore criminis, prvostupanjski je sud dao, doduše sumarne, ali dostatne i jasne razloge iz kojih nalazi da je optuženica bila ubrojiva, te s kojim je oblikom krivnje postupala.

Nadalje, optuženica smatra da je prvostupanjski sud prilikom obrazlaganja otegotnih okolnosti također ostvario bitnu postupovnu povredu iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, jer je utvrdio upornost izvršenja i izuzetnu društvenu opasnost takvih djela, čime je dvostruko vrednovao opasnost od takvih djela, koja je izražena već u zakonom propisanom rasponu kazne zatvora. No, sve da se i radi o dvostrukom vrednovanju, time ne bi bio ostvaren nijedan vid žalbom istaknute bitne povrede odredaba kaznenog postupka. Nejasnim, nadalje, drži i način na koji je sud prvog stupnja doveo u vezu bitno smanjenu ubrojivost optuženice i upornost izvršenja, a to predstavlja nezadovoljstvo žaliteljice obrazloženjem pobijane presude, kojim navodima optuženica u suštini pobija prihvatljivost zaključka prvostupanjskog suda o upornosti optuženice, odnosno postojanju otegotnih okolnosti, što predstavlja prigovor u okviru žalbene osnove zbog odluke o kazni, pa je taj prigovor razmotren nastavno u ovoj odluci.

Ispitivanjem, pak, pobijane presude na temelju čl. 476. ZKP/08, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena neka druga bitna postupovna povreda niti da bi na štetu optuženice bio povrijeđen kazneni zakon, a na što pazi po službenoj dužnosti.

Što se tiče odluke o kazni, optuženica, osim već gore iznesenih prigovora, smatra da su nepravilno utvrđene okolnosti o kojima ovisi izbor vrste i mjere kaznenopravne sankcije, sugerirajući da je svakako bila primjerena blaža kazna.

Suprotno stanovištu žaliteljice, ovaj drugostupanjski sud smatra da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio i vrednovao sve okolnosti o kojima ovisi izbor vrste i visine kaznene sankcije. Opravdano je tako otegotnim utvrđena upornost optuženice, a koja proizlazi ne samo iz višekratnih zamaha nožem tijekom napada na oštećenika, nego i iz prihvaćenog iskaza svjedoka P. Š., koji je ustvrdio da je optuženica, nakon što su svjedoci I. M. i P. Š. na zapomaganje ošt. N. M. utrčali u sobu i smirili optuženicu te je razoružali, ubrzo ponovno došla do noža i usmjerila ga prema oštećeniku, pa je opet intervenirao svjedok Š. i razoružao je i drugi put. Opisani postupci optuženice nedvojbeno odudaraju od onih uobičajenih kod takve vrste kaznenih djela, pa je u tom svjetlu osnovan i zaključak prvostupanjskog suda o izuzetnoj društvenoj opasnosti, neovisno o donekle nespretnom izričaju prvostupanjskog suda. Značaj i težina spomenute otegotne okolnosti relativizira značaj utvrđenih olakotnih okolnosti (bitno smanjena ubrojivost optuženice tempore criminis), kao i izraženo žaljenje i kajanje, ranija neosuđivanost i obiteljsko stanje (majka dvije malodobne djevojčice, te izrazito loše socijalno materijalne prilike u kojima živi), pa, doista nema mjesta odmjeravanju kazne zatvora u kraćem trajanju od one na koju je optuženica osuđena prvostupanjskom presudom.

I Kž 271/16-4

Sukladno obvezi iz čl. 478. ZKP/08, ovaj drugostupanjski sud utvrdio je da je sigurnosna mjera iz čl. 68. KZ/11 izrečena jer su se za to stekle sve činjenične i pravne pretpostavke.

Slijedom navedenog trebalo je, na temelju čl. 482. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 30. svibnja 2016.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Sanja Katušić-Jergović, v. r.

Damir Kos, v. r.