Supreme Court voids employee's waiver of severance pay due to employer's unilateral decision to buy pension tenure.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia accepted the appellant's revision, voiding the lower courts' rulings that dismissed the claim for severance pay. The employee had signed a statement agreeing to participate in purchasing his pension tenure in exchange for the severance amount, but the employer unilaterally exercised its right to buy the tenure under the Labor Relations Act. The court held that since the employee could not influence the employer's decision to purchase the tenure, the contract basis for the waiver was invalid under the Obligations Act, rendering the statement void. Consequently, the court voided the portion of the lower judgments regarding the waiver's validity and remanded the case for a new trial on the specific amount of severance owed.
Legislator headnote
AI generatedčl. 52. ZOO; čl. 80. ZRO: An employee's agreement to participate in purchasing their pension tenure is void if the employer unilaterally exercises the right to buy the tenure, as the employee cannot influence this decision, thereby lacking a valid contractual basis for waiving the statutory severance pay.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-1767/00-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A I R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Vlatke Potočnjak-Radej, Ivana Mikšića i Petra Milasa, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. O. iz Z., zastupanog po Zajedničkom odvjetničkom uredu “mr. I. I. i D. I.”, protiv tuženice N. d.d. Z., radi isplate otpremnine, rješavajući reviziju tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 30. studenog 1999. godine, broj: Gž-10886/99, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 13. svibnja 1999. godine, broj: Pr-920/95, u sjednici održanoj dana 18. listopada 2001. godine,
p r e s u d i o i r i j e š i o j e:
Prihvaća se revizija tužitelja kao osnovana, te se presude Županijskog suda u Zagrebu od 30. studenog 1999. godine, broj: Gž-10886/99 i Općinskog suda u Zagrebu od 13. svibnja 1999. godine, broj: Pr-920/95 preinačuju, te se prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja pod toč. I. izreke prvostupanjske presude i sudi:
Utvrđuje se ništavom izjava koju je potpisao A.O. iz Z. kao djelatnik tuženika, a u svrhu učešća u otkupu staža za odlazak u prijevremenu mirovinu, otpremninom koja mu po zakonu pripada.
Ukidaju se gore navedene presude u toč. II. izreke prvostupanjske presude kojim je odbijen tužitelj s zahtjevom da mu je tuženik dužan platiti novčani iznos od 3.940,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 16. rujna 1994. godine, pa do isplate, te mu naknaditi trošak parničnog postupka i u tom dijelu predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojom traži utvrđenje da je ništava izjava koju je potpisao kao djelatnik tuženika u svrhu učešća u otkupu staža za odlazak u prijevremenu mirovinu, otpremninom koja mu po zakonu pripada (st. I. izreke prvostupanjske presude), te zahtjev za isplatu iznosa od 3.940,00 kn s pripadajućim
zakonskim zateznim kamatama od 16. rujna 1994. godine uz naknadu parničnog troška (st. II. izreke prvostupanjske presude).
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u cijelosti.
Protiv te presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijane presude preinače u smislu revizijskih navoda, podredno da se obje presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Na reviziju nije odgovoreno, niti se o reviziji izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.
Revizija je osnovana.
O procesnim povredama zbog kojih se može izjaviti revizija, revizijski sud je ovlašten voditi računa jedino kad se revident na postojanje takvih povreda određeno poziva osim bitne povrede učinjene iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti primjenom čl. 386. ZPP-a.
Kako tuženik ne obrazlaže posebno ni jedno od takvih bitnih povreda niti ih konkretno naznačuje, ovaj sud ocijenjuje da nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.
Prema utvrđenjima sudova što ni među strankama nije sporno tužitelj je bio djelatnik tuženice od 1960. godine do 16. rujna 1994. godine, kada je ostvario pravo na starosnu mirovinu dokupom staža, a prema odluci tuženice i rješenja Republičkog fonda mirovinsko invalidskog osiguranja radnika Hrvatske.
Također nije sporno da je tužitelj prethodno potpisao izjavu kojom izjavljuje da će sudjelovati u dokupu staža kojeg mu je dokupila tuženica i to u visini sredstava koje bi primio na ime otpremnine prilikom odlaska u mirovinu.
Tužitelj je izmijenjenim tužbenim zahtjevom (podneskom od 13. svibnja 1999. godine) tražio da se utvrdi ništavom gore navedena izjava u smislu čl. 103. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 – ZOO), pa je i u ovoj fazi postupka sporno da li je pravilno primijenjeno materijalno pravo.
Naime, niži sudovi su izrazili stajalište, da je pravo na otpremninu subjektivno imovinsko pravo kojim se može slobodno raspolagati i nema zakonske smetnje da se zaposlenik odrekne svog dospjelog potraživanja na otpremninu pozvavši se pritom na odredbu čl. 344. st. 1. ZOO-a.
Izraženo stajalište nižestupanjskih sudova je pogrešno.
Prema utvrđenjima sudova proizlazi da je tužitelj bio djelatnik tuženice od 1960. godine do 16. rujna 1994. godine kada je ostvario pravo na starosnu mirovinu dokupom staža u smislu čl. 80. st. 1. Zakona o radnim odnosima (“Narodne novine”, br. 25/92 – ZRO).
Nije sporno da je prethodno tužitelj potpisao izjavu kojom se obvezuje zajedno s tuženicom sudjelovati u dokupu svog mirovinskog staža u visini otpremnine koja bi mu pripadala prilikom odlaska u mirovinu.
Prema citiranoj odredbi radniku kojem nedostaje do pet godina mirovinskog staža za ostvarenje prava na starosnu mirovinu može prestati radni odnos zbog trajnog prestanka potrebe za njegovim radom ako mu se dokupi mirovinski staž (u protivnom je zaštićen odredbom čl. 78. ZR).
Da li će se poslodavac koristiti pravom na dokup staža zaposleniku kao jedini način rješavanja tehnološkog viška u odnosu na radnika kojima do stjecanja prava na mirovinu nedostaje pet godina mirovinskog staža ne ovisi o volji zaposlenika koje sukladno odredbi iz čl. 81. ZRO prestaje radni odnos s danom konačnosti odluke ako odbije da mu se dokupi staž.
Budući zaposlenik ne može utjecati na odluku poslodavca o dokupu njegovog mirovinskog staža niti može vršiti dokup tog staža radi prijevremenog odlaska u starosnu mirovinu nedopuštena je osnova ugovora kojom se on obvezuje sudjelovati u dokupu staža.
Prema odredbi iz čl. 52. ZOO-a u slučaju ako ne postoji osnova ugovora ili je ona nedopuštena ugovor je ništav.
Prema tome pobijana izjava ne proizvodi pravni učinak, pa je stoga osnovan zahtjev za isplatu otpremnine.
Valjalo je stoga prihvatiti reviziju tužitelja i preinačiti pobijanu presudu u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu na utvrđenje da je navedena izjava ništava na način da je u tom dijelu prihvaćen tužbeni zahtjev i odlučeno kao u toč. I. izreke ove presude temeljem odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a.
Kako sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu raspravili pitanje visine otpremnine, to je činjenično stanje u tom dijelu ostalo nepotpuno utvrđeno.
Radi toga je na temelju odredbe iz čl. 395. st. 2. ZPP-a u pogledu zahtjeva za isplatu valjalo presude ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje u tom dijelu.
U Zagrebu, 18. listopada 2001. godine
Predsjednik vijeća:
Boris Guttmann, v.r.