I Kž-6/1991-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 6/1991-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Kučeković Vojislava, kao predsjednika vijeća, te Petranović Milana, Kocijančić Erike, mr. Frančula Rudolfa i dr. Novoselec Petra, kao članova vijeća i stručnog suradnika Papeš Branke, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. S. H., zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. KZH u vezi s čl. 19. KZ SFRJ, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 26. ožujka 1990. K 234/89, u sjednici održanoj 6. ožujka 1991, saslušavši zamjenika javnog tužioca Hrvatske mr. Kovačić Vladimira,

p r e s u d i o j e :

Uvažava se djelomično žalba opt. S. H., preinačuje se prvostepena presuda u odluci o kazni te se opt. S. H. za krivično djelo iz čl. 35. st. 1. KZH u vezi s čl. 19. i čl.

9. st. 3. KZ SFRJ zbog kojeg je prvostepenom presudom oglašen krivim temeljem čl. 35. st. 1. KZ SRH uz primjenu čl. 9. st.

3. i čl. 44. st. 2. KZ SFRJ osudjuje na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci.

U ostalom dijelu žalba opt. S. H. odbija se kao neosnovana, te se u ostalom pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrdjuje prvostepena presuda.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom Okružni sud u Zagrebu oglasio je krivim S. H. zbog kriv. djela iz čl. 35. st. 1. KZ SRH u vezi s čl. 19. i čl. 9. st. 3. KZ SFRJ pa je temeljem čl. 35. st.

1. KZH uz primjenu čl. 42. t. 1. i čl. 43. st. 1. t. 1. KZ SFRJ osudjen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

Temeljem čl. 65. KZ SFRJ optuženiku je izrečena mjera sigurnosti obaveznog liječenja alkoholičara koja će se provesti u ustanovi za izvršenje kazne.

Temeljem čl. 69. KZ SFRJ od optuženika je oduzet jedan nožić na rasklapanje dužine oštrice 6 cm.

I Kž 6/1991-3

Protiv te presude podnio je žalbu opt. S. H., putem branitelja J. J., odvjetnika iz Z., i osobno. Žali se zbog pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona i odluke o kazni. Predložio je da se pobijana presuda prije svega ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje ili da se preinači i njega oslobodi optužbe odnosno da se preinači i njemu izrekne uvjetna osuda.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Javni tužilac Hrvatske izjašnjavajući se temeljem čl. 370. st. 2. ZKP predložio je da se optuženiku izreče blaža kazna kod kojeg prijedloga je zamjenik javnog tužioca Hrvatske ostao i u sjednici vijeća.

Žalba je djelomično osnovana.

Nije u pravu optuženik kad u žalbi tvrdi da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje.

Po stanovištu ovog drugostepenog suda, prvostepeni je sud ispravno na temelju izvedenih dokaza, prvenstveno iskaza svjedoka S. D. i S. M., ali i P. M. i S. Š., te njihovom analizom i ocjenom, utvrdio da se dogadjaj zbio upravo onako kako je to opisano u izreci pobijane presude.

Tvrdnja optuženika kako su iskazi svjedoka S. D. i S. M., paušalni i nedorečeni, nije osnovana i ničim podkrijepljena. Upravo ova dva svjedoka, očevica, detaljno i okolnosno opisuju zbivanja u spavaonici i s pravom im prvostepeni sud poklanja vjeru. Njih dvoje opisuju kako je najprije došlo do verbalnog sukoba optuženika i oštećenika i do medjusobnog vrijedjanja, psovanja i si. a zatim do fizičkog sukoba koji se naknadno smirio i to nakon što su bili razdvojeni a optuženik otišao do svog kreveta. Medjutim, ponovno su počeli dovikivati jedan drugome, psovati i vrijedjati se, zatim je oštećenik krenuo prema izlaznim vratima i kada je prolazio kraj kreveta optuženika ovaj mu je nešto dobacio, pa je oštećenik počeo šakama tući optuženika S., a zatim su obojica uhvatili jedan drugoga, pali su na krevet i prevrtali se. Svjedoci su vidjeli i krvavi nož kojeg je optuženik držao u ruci, a oštećenik ga je čvrsto držao za tu ruku. Vidjeli su potom ova dva svjedoka, ali i svjedoci P. M. i Š. S., da je oštećenik okrvavljen u predjelu prsa. Sam ubod nožem u tijelo oštećenika nije nitko vidio, ali je zaključak suda, da je to učinio upravo optuženik, posve logičan. Zato je u potpunosti neosnovan prigovor optuženika kada u svojoj žalbi ističe da on nije u ruci imao nož, a niti je ubo oštećenika. U ostalom sam optuženik tokom postupka (kako istražnog tako i na glavnoj raspravi) priznaje da je, kada ga je napao oštećenik, iz džepa izvadio nož na preklapanje i ubo oštećenika kako bi otklonio njegov napad. Prvostepeni sud je sara dogadjaj, a na osnovi izvedenih dokaza, u potpunosti rasvijetlio, zato je prijedlog optuženika iz žalbe da se izvrši rekonstrukcija dogadjaja na licu mjesta neosnovan.

Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da on nije postupao umišljajno tj. sa ciljem da L. E. liši života. Ovu odlučnu činjenicu prvostepeni sud je, po ocjeni ovog drugostepenog suda, utvrdio na nedvojben način. Njegova tvrdnja da on nije imao nikakvog motiva i povoda za umišljajno lišenje života oštećenika nije osnovana. Tokom prvostepenog postupka utvrdjeno je da su njih dvoje i ranije dolazili u sukob i to zato što L. nije htio na gradilištu slušati naredbe i upute

I Kž 6/1991-3

optuženika S., koji je bio brigadir. Njihovi odnosi bili su toliko zahladjeni da nisu ni razgovarali medjusobno. Kritične zgode, to je takodjer nedvojbeno utvrdjeno, došlo je do sukoba medju njima. Oštećenik je prvi nasrnuo na optuženika, vukao ga je za kosu, te mu je pritom i iščupao obilan pramen kose, a nešto kasnije, kada se ranije sukob na izgled smirio, takodjer je prvi šakama napao optuženika, pa je ovaj tada izvukao nož i oštricom tog noža ubo oštećenika u lijevu stranu grudnog koša zadavši ovom tešku tjelesnu povredu u vidu ubodne rane sa ozljedjivanjem medjurebrane arterije te ulaskom zraka i krvarenja u lijevo prsište. Ova rana bila je po život opasna, i oštećeniku je život spašen time što je optuženik bio spriječen u daljnjem napadu, i brzom liječničkom intervencijom. Okolnosti pod kojima je rana zadana, njihovi raniji medjusobni odnosi, predmet kojim je optuženik zadao ubod, a posebno lokacija ubodne rane, (u prsa gdje se nalaze vitalni organi), nesumnjivo navodi na zaključak da je optuženik bio svjestan da na opisani način može lišiti života oštećenika i htio je nastupanje upravo takve posljedice. Zato je spravom prvostepeni sud, a na temelju izvedenih dokaza posebno nalaza i mišljenja vještaka dr. D. S. i dr. I. K., zaključio da je optuženik umišljajno postupao, time da je njegova uračunljivost u času izvršenja krivičnog djela bila bitno smanjena.

Nije, nadalje, u pravu optuženik kada u žalbi prigovara da je njegovo ponašanje kritične zgode klasičan slučaj nužne obrane i da se ne radi o prekoračenju granica nužne obrane, te da je time povrijedjen krivični zakon. Prvostepeni sud, je na temelju rezultata glavne rasprave, pažljivom i svestranom analizom izvedenih dokaza osnovano zaključio da je optuženik prekoračio granice nužne obrane. Za svoje stanovište dao je valjane i prihvatljive argumente. Naime, optuženik je nakon što je bio napadnut od oštećenika, ovoga ubo nožem u prsa. Osnovano prvostepeni sud ukazuje i zaključuje da je optuženik napad od sebe mogao odbiti i ubadanjem u neki drugi (ne tako vitalni) dio tijela ili ne tako snažnim udarcem. Osim toga, optuženik je mogao očekivati da će u daljnjem napadu oštećenik (koji u rukama nije imao nikakav predmet a napadu oštećenika optuženik je donekle pridonio svojim ponašanjem) biti spriječen po prisutnim radnicima (S. D., S. M. i S. Š.) koji su i ranije intervenirali i na kraju razdvojili optuženika i oštećenika.

Prema tome, nakon što je pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice, prvostepeni sud je pravilno primijenio krivični zakon kada je krivično djelo koje je izvršio optuženik pravno označio kao pokušaj ubojstva u prekoračenju granica nužne obrane (čl. 35. st. 1. KZ SRH u vezi s čl. 19. st. 1. i čl. 9. st. 3. KZ SFRJ).

Ovaj Vrhovni sud je po službenoj dužnosti na temelju čl. 376. st. 1. ZKP ispitao da li postoji povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 376. st. 1. t. 1., 5, 6, te 8. - 11. ZKP i utvrdio da takvih povreda nema.

Medjutim, osnovana je žalba optuženika zbog odluke suda o izrečenoj kazni.

Prvostepeni sud je pravilno utvrdio sve okolnosti (čl. 41. KZ SFRJ) što utječe da kazna bude veća ili manja, ali je pri tome po ocjeni ovog Vrhovnog suda, nedovoljno cijenjen niz

I Kž 6/1991-3

olakotnih okolnosti. Svakako su od značaja i bitnog utjecaja na odluku o kazni olakotne okolnosti na strani optuženika kao što su; da je otac šestero maloljetne djece i sam ih uzdržava, jer mu je supruga nezaposlena, vrijedan je radnik i poslovodja, do sada neosudjivan, mladja je osoba, djelo je ostalo u pokušaju bez težih posljedica, u vrijeme izvršenja djela bio je bitno smanjeno uračunljiv, u alkoholiziranom stanju, jako razdražljiv i uzbudjen, konačno postupio je u prekoračenju granica nužne obrane. Imajući u vidu navedene olakotne okolnosti, a otegotnih okolnosti prvostepeni sud nije utvrdio, te ličnost optuženika, stupanj njegove krivične odgovornosti, pobude i okolnosti pod kojima je djelo učinjeno kao i težinu nastupile posljedice, ovaj Vrhovni sud, smatra da su one osnov, pogotovo prekoračenje nužne obrane te bitno smanjena uračunljivost optuženika, uz primjenu i temeljem čl. 9. st. 3. i 44. st. 2. KZ SFRJ, za izricanje još blaže kazne od one koju mu je izrekao prvostepeni sud, pa je optuženiku izrečena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci. Izrečena kazna odgovara težini učinjenog krivičnog djela i stupnju krivične odgovornosti optuženika, pa se i sa tom kaznom može očekivati postizanje svrhe kažnjavanja iz čl.

33. KZ SFRJ.

Ispitujući prvostepenu presudu na temelju čl. 379. ZKP u pogledu izrečenih mjera sigurnosti iz čl. 65. i čl. 69. KZ SFRJ ovaj Vrhovni sud, kao drugostepeni sud, našao je da je prvostepeni sud pravilno primijenio ove odredbe kad je optuženiku izrekao mjere sigurnosti i to obaveznog liječenja od alkoholizma (čl. 65. KZ SFRJ) i oduzimanje predmeta (čl. 69. KZ SFRJ).

Na osnovu izloženog, a temeljem čl. 387. i čl. 384. ZKP, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 6. ožujka 1991.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Papeš Branka, v.r.

mr. Kučeković Vojislav, v.r.