Revr-499/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 499/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić, članice vijeća, Aleksandra Peruzovića, člana vijeća, Viktorije Lovrić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Branka Medančića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. M. iz S., zastupane po punomoćniku M. K., odvjetniku u S., protiv tuženika D. d.d., S., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžrs-72/10 od 21. studenoga 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-268/04 od 15. lipnja 2010., u sjednici vijeća održanoj 7. prosinca 2011.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom suđeno je :

„Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I Utvrđuje se ništetnim Ugovor o radu iz 1997.g. sklopljen između D. V. d.d. kao poslodavca i tužiteljice, kojega je u ime poslodavca neovlašteno sklopio i potpisao S. V., direktor tuženik.

II Utvrđuje se da je tužiteljica u radnome odnosu kod tužene D. d.d od 01. listopada 1997.g. do zaključno 30. prosinca 2005.g.

III Dužan je tuženik u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe tužiteljici isplatiti naknadu plaća za razdoblje od 01. siječnja 2004.g. do zaključno 30. prosinca 2005.g. u iznosu od 116.206,08 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do konačne isplate, kako slijedi:

- za 01/2004 iznos od 4.675,68 kn s kamatom od 15.02.2004.g. do isplate,

- za 02/2004 iznos od 4.675,68 kn s kamatom od 15.03.2004.g. do isplate,

- za 03/2004 iznos od 4.675,68 kn s kamatom od 15.04.2004.g. do isplate,

- za 04/2004 iznos od 4.675,68 kn s kamatom od 15.05.2004.g. do isplate,

- za 05/2004 iznos od 4.675,68 kn s kamatom od 15.06.2004.g. do isplate,

- za 06/2004 iznos od 4.675,68 kn s kamatom od 15.07.2004.g. do isplate,

- za 07/2004 iznos od 4.675,68 kn s kamatom od 15.08.2004.g. do isplate,

- za 08/2004 iznos od 4.675,68 kn s kamatom od 15.09.2004.g. do isplate,

- za 09/2004 iznos od 4.675,68 kn s kamatom od 15.10.2004.g. do isplate,

- za 10/2004 iznos od 4.675,68 kn s kamatom od 15.11.2004.g. do isplate,

- za 11/2004 iznos od 4.675,68 kn s kamatom od 15.12.2004.g. do isplate,

- za 12/2004 iznos od 4.675,68 kn s kamatom od 15.01.2005.g. do isplate,

- za 01/2005 iznos od 5.008,16 kn s kamatom od 15.02.2005.g. do isplate,

- za 02/2005 iznos od 5.008,16 kn s kamatom od 15.03.2005.g. do isplate,

- za 03/2005 iznos od 5.008,16 kn s kamatom od 15.04.2005.g. do isplate,

- za 04/2005 iznos od 5.008,16 kn s kamatom od 15.05.2005.g. do isplate,

- za 05/2005 iznos od 5.008,16 kn s kamatom od 15.06.2005.g. do isplate,

- za 06/2005 iznos od 5.008,16 kn s kamatom od 15.07.2005.g. do isplate,

- za 07/2005 iznos od 5.008,16 kn s kamatom od 15.08.2005.g. do isplate,

- za 08/2005 iznos od 5.008,16 kn s kamatom od 15.09.2005.g. do isplate,

- za 09/2005 iznos od 5.008,16 kn s kamatom od 15.10.2005.g. do isplate,

- za 10/2005 iznos od 5.008,16 kn s kamatom od 15.11.2005.g. do isplate,

- za 11/2005 iznos od 5.008,16 kn s kamatom od 15.12.2005.g. do isplate,

- za 12/2005 iznos od 5.008,16 kn s kamatom od 15.01.2006.g. do isplate,

IV Dužan je tuženik u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe na iznose naknade plaća iz točke I. ove presude tužiteljici platiti dužne doprinose za mirovinsko.

V Dužan je tuženik u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe na iznose naknade plaća, iz točke I. ove presude, obračunati i tužiteljici platiti dužne poreze i prireze, prema poreznoj stopi koja bude na snazi u trenutku isplate naknade plaća i plaćanje dužnih poreza i prireza.“

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu ili preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je neosnovana.

Tužiteljica je reviziju podnijela pozivom na odredbe čl. 382. st. 1. i 2. ZPP-a („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP-a) koje odredbe se u ovom postupku primjenjuju na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u vezi s čl. 29. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11 ).

Međutim, prema odredbi čl. 382. st. 1. t. 2. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako je presuda donesena u sporu koji je pokrenuo radnik radi utvrđenja postojanja radnog odnosa to u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a (koja se može podnijeti samo u slučajevima u kojima stranke reviziju ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. toga članka).

Revizija tužiteljice je slijedom toga razmatrana samo u smislu odredbe čl. 382. st. 1. t. 2. ZPP.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je pobijana revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

Suprotno tvrdnji revidentice, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima o žalbenim navodima koji su od odlučnog značaja, pa kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

Drugostupanjski sud je ocijenio odlučne i provedene dokaze u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, pa nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a.

Navodi tužiteljice u reviziji u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (budući prema njezinom shvaćanju sudovi nisu pravilno ocijenili provedene dokaze), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredbi čl. 385. ZPP-a), te navode ne može razmatrati ni ovaj sud. Valja pritom imati na umu da je pravo na ocjenu provedenih dokaza pridržano za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP-a), kojemu pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju tužiteljice, drugostupanjski sud nije ostvario povredu na koju se revizijom ukazuje.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a u odnosu na tužiteljicu, a tvrdnja tužiteljice da je tuženika zastupao punomoćnik bez valjane punomoći nije bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8 ZPP jer svrha navedene zakonske odredbe jest da zaštiti neuredno zastupanu stranku, a ne da omogući njezinom protivniku koji je izgubio parnicu da pozivom na tu odredbu oteža procesni položaj stranke koja je uspjela u parnici. Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnim Ugovora o radu iz 1997. sklopljenog između D. - V. d.d. i tužiteljice, te radi utvrđenja da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tužene D. d.d. od 1. listopada 1997. do 30. prosinca 2005. pa da joj je tuženik slijedom toga dužan isplatiti na ime pripadajuće i neisplaćene plaće za razdoblje od 1. travnja 1998. do 31. prosinca 2000. iznos 113.905,92 kn s pripadajućim zateznim kamatama, te dužne doprinose za mirovinsko osiguranje.

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je poduzeće „D. S.“ d.d. rješenjem Trgovačkog suda u Splitu od 13. studenog 1991. podijeljeno na devet novih poduzeća, među kojima je i poduzeće „D. - V.“ d.d.,

- da je nakon podjele poduzeća „D. S.“ d.d. u društvenom poduzeću „D.“ h. s.p.o. ostalo udruženo više dioničkih društava u društvenom vlasništvu s posebnom odgovornošću i društvenih poduzeća,

- da je tuženica „D.“ d.d. S. kao samostalna pravna osoba i slijednik „D.“ h. s.p.o. (a ne „D. S.“ d.d.) osnovana na temelju rješenja Trgovačkog suda u Splitu broj Fi-4480/94 od 27. svibnja 1994.,

- da je tuženica pozivom na Program restrukturiranja i privatizacije od 22. lipnja 1994. osnovala (privatizacijom i postojećih poduzeća) nova dionička društva - kćeri od kojih je jedno i D. V. d.d. S., te rasporedila radnike u ta društva uz istodoban prijenos cjelokupne imovine tih društava u svoj temeljni kapital,

- da je odlukom Upravnog odbora tuženice od 17. lipnja 1994. tuženica naložila društvima - kćerima, među kojima i društvu D. V. d.d., da prihod od najamnine po svim osnovama distribuiraju na njezin žiro-račun odakle bi se trebala vršiti prioritetna plaćanja prema uputama Upravnog odbora, dok je odlukom Upravnog odbora tuženice od 24. lipnja 1994. određeno da će se nakon takve centralizacije novčanih sredstava na razini tuženice (distribuiranih od društava - kćeri po odluci Upravnog odbora od 17. lipnja 1994.) plaće isplaćivati po prioritetu: isplata zaostalih plaća društvima - kćerima i isplata redovnih plaća tim društvima,

- da je tužiteljica 1. studenoga 1997. sklopila ugovor o radu s D. -V. d.d. za rad na radnom mjestu samostalnog referenta- operatora,

- da tuženica D. d.d. S. nije ni u jednom trenutku preuzela radnike D. - V. d.d.,

- da tužiteljici za utuženo razdoblje od 1. siječnja 2004. do 30. prosinca 2005. nije isplaćena plaća.

Na temelju takvih utvrđenja nižestupanjski sudovi odbili su tužbeni zahtjev ocjenjujući sa tužiteljica nije dokazala da bi ugovor o radu od 1. studenoga 1997. bio ništetan, a da tužiteljica nije bila u radnom odnosu kod D. d.d., te da D. d.d. nije pravni slijednik D. - V. d.d., pa joj zbog toga nije tuženik dužan isplatiti naknade plaće za utuženo razdoblje, kao ni dužne doprinose za mirovinsko na navedene iznose plaće.

Tužiteljica u reviziji iznosi činjenice zbog kojih smatra da je ništetan Ugovor o radu kojega je sklopila s D. – V. d.d. 1. studenoga 1997. Međutim, pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da tužiteljica nije predložila dokaze radi utvrđenja tih činjenica, slijedom čega su odbili taj tužbeni zahtjev primjenjujući odredbe o teretu dokaza iz čl. 221.a ZPP.

Tužiteljica zahtjev za isplatu temelji na tvrdnji o postupanju tuženice protivno odredbi čl. 10. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“, broj 111/93, 34/99, 121/99 - vjerodostojno tumačenje čl. 2., 7. i 8. ZID Zakona („Narodne novine“, broj 34/99, 52/00, 118/03, 107/07 i 146/08 - dalje: ZTD-a).

Međutim, da bi prema odredbi čl. 10. st. 3. ZTD-a član društva, ovdje tuženica, odgovarala za obveze društva čiji je član, bilo bi potrebno utvrditi da je u konkretnom slučaju svojim radnjama i odlukama zloupotrijebila okolnost da kao član društva ne odgovara za obveze društva te da s time posljedično poslodavac nije bio u mogućnosti zbog takve zloupotrebe vladajućeg društva ispunjavati svoje obveze prema tužiteljici.

Slijedom toga, a kako to ne proizlazi iz konkretnih (utvrđenih) činjenica, odnosno kako tužiteljica nije dokazala da je tuženica izbjegavala prema njoj ispunjavati svoje obveze, tuženica se ne može teretiti ni da je zloupotrebljavala okolnost da kao član društva ne odgovara za obveze društva u smislu odredbe čl. 10. st. 3. ZTD-a: stoga ne postoji ni obveza tuženice da na temelju te zakonske odredbe isplati tužiteljici plaću za utuženo razdoblje.

Pritom okolnost što je tuženica u postupku pretvorbe preuzela imovinu društava - kćeri, odnosno okolnost što je imala udio u kapitalu i upravljanju poslovima i financijama poslodavca tužiteljice sama po sebi ne upućuje nužno na zaključak da je zloupotrebljavala prava (imajući na umu da zloupotreba postoji kad se članovi društva koriste društvom kako bi postigli ciljeve koji su inače zabranjeni) ili da nije postupala u skladu s odredbama čl. 12, 13, 16, 17 i 18 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08).

Na takav zaključak ne upućuje ni to što je odlukom Upravnog odbora tuženice od 17. lipnja 1994. tuženica naložila i društvu D. V. d.d. da prihod od najamnine po svim osnovama distribuira na njezin žiro-račun odakle bi se trebala vršiti prioritetna plaćanja prema uputama Upravnog odbora, kao ni to što je odlukom Upravnog odbora tuženice od 24. lipnja 1994. određeno da će se nakon takve centralizacije novčanih sredstava na razini tuženice (distribuiranih od društava kćeri po odluci Upravnog odbora od 17. lipnja 1994.) prvo isplaćivati zaostale plaće društvima - kćerima i potom redovne plaće, a sve budući nije dokazano da to iz tih novčanih sredstava nije činila.

Nadalje, tuženica nije pravni slijednik poduzeća „D. S.“ d.d. koje je odlukom o podjeli poduzeća iz 1991. podijeljeno na devet poduzeća, među kojima je i poduzeće „D. - V.“ d.d. - u kojemu se tužiteljica zaposlila, a budući je nastala (osnovana) nakon pretvorbe „D.“ h. s.p.o. - dok tužiteljica nije dokazala da bi njezin ugovor o radu bio prethodno prenesen na tuženicu (pa ni na temelju čl. 129. Zakona o radu - „Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 i 114/03), nije ni pasivno legitimirana za naknadu utužene plaće.

Konkretno, obzirom da tužiteljica u utuženom razdoblju nije bila u radnom odnosu kod tuženice, već kod D. V. d.d. S. - te obzirom da tuženica D. d.d. S. nije preuzela radnike D.

V. d.d., tužiteljica nije bila u građanskopravnom odnosu s tuženicom - pa od nje ne može tražiti isplatu plaće.

Iz navedenih je razloga valjalo na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju tužiteljice kao neosnovanu odbiti i odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 7. prosinca 2011.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.