Revr-635/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 635/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice G. S. iz L., koju zastupa punomoćnik E. G., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-992/11-3 od 15. studenoga 2011., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1707/09 od 28. rujna 2009., u sjednici održanoj 23. rujna 2015.,

r i j e š i o j e:

Odbacuje se revizija tužiteljice kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici bruto iznos od 20.379,27 kn sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini iznos kako je to navedeno u točki I. izreci te je naloženo tuženici naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 12.759,48 kn. U točki II. izreke presude djelomično je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 3.528,53 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom te je u točki III. izreke presude naloženo tužiteljici naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 1.173,42 kn. Presudom suda drugog stupnja preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom I. izreke na način da je odbijen tužbeni zahtjev kao neosnovan te je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška. Ujedno je naloženo tužiteljici naknaditi tuženici daljnje parnične troškove u iznosu od 6.776,58 kn.

Protiv drugostupanjske presude tužiteljca je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP) s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači drugostupanjsku presudu i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno je predložila pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti sudu drugog stupnja na ponovno odlučivanje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija tužiteljice nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP koja se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 57/11) u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. ovog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude, ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, time da u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. (čl. 382. st. 3. ZPP).

Iz sadržaja naprijed navedenih odredaba ZPP jasno proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, određeno navedene propise koji se odnose na postavljeno pitanje te razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u primjeni toga prava. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za razmatranje takve revizije, u smislu čl. 382. st. 2. ZPP.

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

U reviziji je tužitelj postavio materijalnopravno pitanje za koje smatra da je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni:

„Ima li tužitelj, kao službenik pri Ministarstvu ..., pravo na dodatak na plaću zbog posebnih uvjeta rada za utuženo razdoblje od 1. svibnja 2001. do 20. lipnja 2002. obzirom da je i u utuženom razdoblju radio na istim poslovima s posebnim uvjetima rada (kao i prije i poslije utuženog razdoblja kada je taj dodatak na plaću primao), a sve temeljem čl. 30. st. 2. Zakona o izvršavanju kazne zatvora, čl. 130. Zakona o državnim službenicima i namještenicima, čl. 35. st. 1. i 3. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, te čl. 81. st. 3. i 4., čl. 84. i čl. 195. Zakona o radu, odnosno da li propust Vlade RH da pravovremeno donese Uredbu o dodacima za poslove sa posebnim uvjetima rada sukladno čl. 181. Zakona o izvršenju kazne zatvora može imati za posljedicu da sud svojom odlukom za sporno razdoblje utvrdi postojanje prava i visinu tog posebnog dodatka na plaću, te usvoji tužbeni zahtjev tužitelja?“

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu dodatka na plaću zbog posebnih uvjeta rada za razdoblje od 1. svibnja 2001. do 20. lipnja 2002. na radnom mjestu državnog službenika u sustavu Kaznenog zavoda L.

Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan zauzevši pravno shvaćanje da tužitelji u situaciji kada Vlada Republike Hrvatske nije u spornom razdoblju uredbom uredila radna mjesta u državnoj službi s posebnim uvjetima rada za koje pripada pravo na dodatak na plaću, a niti visinu tog dodatka, nemaju pravo na utuženi dodatak, jer naime, sud nije ovlašten vlastitom odlukom nadomjestit propise koje je bila ovlaštena donijeti Vlada Republike Hrvatske. Pri tome, propust Vlade Republike Hrvatske da pravovremeno donese provedbe podzakonske akte, ne može imati za posljedicu da se za utuženo razdoblje u smislu čl. 130. Zakona o državnim službenicima i namještenicima („Narodne novine“ broj 27/01 – dalje: ZDSN) primjenjuje prijašnja Uredba o dodacima za poslove s posebnim uvjetima rada („Narodne novine“ broj 90/94) koja je stavljana izvan snage, niti bi sud, za sporno razdoblje bio ovlašten primijeniti čl. 30. Zakona o izvršenju kazne zatvora, kojom je propisano da se plaća ovlaštene službene osobe sastoji od osnovne plaće i dodatka na plaću, kao ni odredbu čl. 195. i čl. 84. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 38/95., 54/95., 65/95., 17/01., 82/01.i 114/03) jer je u ovim potonjim zakonskim odredbama riječ o odredbama opće značaja, budući da je pitanje prava na povećanu plaću za otežane uvjeta rada uredio ZDSN i podzakonski akt donesen na temelju tog zakona.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama, primjerice Revr 590/05 od 8. ožujka 2006., Revr 713/06 od 28. veljače 2007., Revr 75/07 od 28. veljače 2007., Revr 171/07 od 3. travnja 2007., Revr 222/07 od 5. rujna 2007., Revr 688/07 od 6. ožujka 2008., zauzeo pravno shvaćanje prema kojemu kada Vlada Republike Hrvatske nije donijela uredbu kojom se određuju radna mjesta u državnoj službi sa posebnim uvjetima rada za koja radnicima pripada pravo na dodatak na plaću niti je odredila visinu tog dodatka, takve propise ne može nadomjestiti sud svojom odlukom. Identično pravno shvaćanje izrazio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci U-III-5054/08 od 7. svibnja 2009. („Narodne novine“, broj: 65/09).

Slijedom navedenog se u konkretnom slučaju radi se o pravnom pitanju o kojem je Vrhovni sud Republike Hrvatske već izrazio svoje pravno shvaćanje, a s kojim pravnim shvaćanjem je upravo podudarna i pobijana drugostupanjska presuda, pa navedeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Zbog navedenog revizija tužiteljice nije dopuštena pa je na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 23. rujna 2015.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.