Supreme Court dismisses appeal as claim for damages is time-barred under objective limitation period.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a lower court judgment that rejected a claim for damages. The appellant argued that a lawyer's negligence caused the loss of tenancy rights, but the court found the claim time-barred. The court determined that the objective limitation period of five years expired on January 12, 2001, when the legal consequences of the final judgment took effect, rendering the 2002 lawsuit invalid.
Legislator headnote
AI generatedČl. 376. st. 1. ZOO; Čl. 393. ZPP: The objective limitation period for damages claims expires five years from the occurrence of the damage, regardless of when the victim learned of the harm or the wrongdoer.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-x 627/13-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja M. R. iz V., …, kojeg zastupa punomoćnik T. F., odvjetnik iz O., …, protiv tužene Hrvatske odvjetničke komore, Z., …, koju zastupa punomoćnik K. M., odvjetnik u odvjetničkom društvu A. i partneri iz Z., …, radi isplate, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-82/13-2 od 29. siječnja 2013., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena (odluka o troškovima) presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7144/02-23 od 1. listopada 2012., u sjednici vijeća održanoj 1. srpnja 2015.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tužitelja M. R., kao neosnovana.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 7144/02-23 od 1. listopada 2012., odbijen je (točka I. izreke) tužbeni zahtjev kojim je traženo da se tuženoj, na ime naknade štete zbog nezakonitog postupanja i rada odvjetnika M. Z. iz O., naloži isplatiti tužitelju iznos od 800.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate, te naknaditi i sve druge prouzročene parnične troškove."
Odlukom o troškovima parnice iz točke II. izreke ove presude naloženo je tužitelju da tuženici naknadi parnični trošak u iznosu od 2.687,50 kn.
Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-82/13-2 od 29. siječnja 2013., odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena je presuda prvostupanjskog suda, dok je rješenjem istog poslovnog broja preinačena navedena drugostupanjska presuda u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka s kojima tuženik nije uspio u sporu za iznos od 24.187,50 kn na način da je odlučeno:
„Nalaže se tužitelju platiti tuženiku i daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 24.187,50 kn, u roku od 15 dana."
Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 25.750,00 kn.
Nalaže se tužitelju platiti tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 322,50 kn, u roku od 15 dana."
Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju i ukinuti u cijelosti drugostupanjsku i prvostupanjsku pobijanu presudu, te predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.
Tuženica nije odgovorila na reviziju.
Revizija nije osnovana.
Prema odredbi čl. 392. a. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08, 123/08 i 57/11, dalje: ZPP) koja se primjenjuje u ovom predmetu sukladno čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11), Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje drugostupanjsku presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Revizijski razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka nije mogao biti ispitan u povodu predmetne reviziji, s obzirom na to da tužitelj, osim uvodnog pozivanja na ovaj revizijski razlog, ničim navedenim u reviziji ne ukazuje određeno na postojanje koje konkretne povrede.
U odnosu na tužiteljevo pozivanje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (kao jednog od revizijskih razloga), potrebno je navesti kako reviziju nije moguće podnositi zbog tog razloga (čl. 385. ZPP), niti u revizijskom stupnju postupka Vrhovni sud Republike Hrvatske može ispitivati osnovanost prigovora činjenične naravi.
Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).
Predmet spora u ovoj parničnoj stvari je zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 800.000,00 kn (u vrijednosti stana u O. …) koja mu je nastala propuštanjem odvjetnika Z. M.
- koji je kao skrbnik za posebni slučaj zastupao tužitelja u predmetu vođenom kod Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P- 1817/95 u kojem je 19. prosinca 1995. donesena presuda kojom je tužitelju otkazano stanarsko pravo - koji tu presudu nije osporavao pravnim lijekovima („nije uložio žalbu niti reviziju“).
Nižestupanjski sudovi ocijenili su osnovanim prigovor zastare koji je istaknuo tuženik pa su odbili tužiteljev zahtjev utvrdivši da je od dana saznanja za štetu i štetnika do podizanja tužbe protekao trogodišnji zastarni rok, prema odredbama čl. 376. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO).
U ovom revizijskom stupnju postupka sporan je početak tijeka zastarnog roka odnosno vrijeme nastanka štete. Naime, tužitelj smatra je šteta nastala tek pravomoćnim odbijanjem prijedloga za ponavljanje postupka vođenog kod Općinskog suda u Osijeku pod poslovnim brojem P-1817/95, u kojem je 19. prosinca 1995. donesena presuda kojom je tužitelju otkazano stanarsko pravo. Tužitelj takav svoj stav obrazlaže navodeći da se, prije podnošenja predmetne tužbe za naknadu štete, morao poslužiti svim raspoloživim zakonskim sredstvima da bi osporio presudu zbog koje mu je nastala šteta, jer da nije tako postupio „(…) tuženik bi se mogao pozivati da šteta još nije nastala ili da je tužitelj sam dao doprinos šteti koja je za njega nastala iz razloga što nije podnio prijedlog za ponavljanje postupka“.
U tijeku postupka pred nižestupanjskim sudovima među strankama bilo je nesporno da je Općinski sud u Osijeku 19. prosinca 1995., pod poslovnim brojem P-1817/95, donio presudu kojom je tužitelju otkazano stanarsko pravo; da je navedena presuda postala pravomoćna 12. siječnja 1996., da je tužitelja u postupku koji je prethodio donošenju te presude kao staratelj za posebni slučaj zastupao odvjetnik Z. M.; da staratelj za poseban slučaj navedenu presudu nije osporavao ni redovnim, ni izvanrednim pravnim lijekovima; da je tužitelj po saznanju da mu je stanarsko pravo otkazano podnio prijedlog za ponavljanje postupka poslovni koji je odbijen rješenjem Općinskog suda u Osijeku od 19. siječnja 2000.; da je to rješenje potvrđeno odlukom Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž-3029/00 od 28. prosinca 2000., koje je tužitelju uručeno 25. siječnja 2001.
Iz predmetnog spisa još proizlazi da je tužitelj u svom podnesku od 17. srpnja 2003. izričito naveo kako je za presudu Općinskog suda u Osijeku kojom mu je otkazano stanarsko pravo (poslovni broj P-l817/95 od 19. prosinca 1995.) saznao polovinom 1998..
Polazeći od navedenih činjenica, prema shvaćanju ovoga suda, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo usvajanjem tuženikovog prigovora zastare i odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti.
Odredbom čl. 376. st. 1. ZOO propisano je da potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila (subjektivni rok), dok prema st. 2. ovog članka potraživanje naknade uzrokovane štete u svakom slučaju zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala (objektivni rok).
Kada tužitelj tvrdi da mu je šteta (gubitak stanarskog prava) nastala zbog propusta staratelja za poseban slučaj (odvjetnika Z. M.) da protiv prvostupanjske presude podnese pravni lijek, onda se trenutkom nastanka štete ima smatrati onaj u kome su nastupile pravne posljedice pravomoćnosti te presude (12. siječnja 1996.), pa je i zastara počela teći istekom toga dana, a objektivni zastarni rok iz odredbe čl. 376. st. 1. ZOO istekao je 12. siječnja 2001. Podnošenjem prijedloga za ponavljanje pravomoćno dovršenog postupka nije došlo do prekida zastarijevanja, kako su to pravilno zaključili nižestupanjski sudovi, niti trenutak dovršetka postupka povodom toga prijedloga ima utjecaj na nastanak (eventualne) predmetne štete.
Predmetna tužba podnesena 1. srpnja 2002., dakle podnesena je po proteku roka zastare iz čl. 376. st. 2. ZOO.
S obzirom na to da je subjektivni rok od tri godine (čl. 371. st. 1. ZOO) relevantan, odnosno njegova primjena dolazi u obzir samo u slučaju ako nije protekao objektivni rok (čl. 376. st. 1. ZOO), to tužiteljeve tvrdnje o saznanju za štetu i štetnika nemaju utjecaja na valjanu primjenu materijalnog prava u konkretnom slučaju.
Slijedom svega izloženog, nižestupanjski sudovi su odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenili materijalno pravo, pa je valjalo odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).
Zagreb, 1. srpnja 2015.
Predsjednica vijeća
Davorka Lukanović-Ivanišević, v. r.