Gž Ovr-513/2016-2 · Županijski sud u Zadru

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borellia 9

10 Gž Ovr – 513/16-2

R E P U B L I K A H R V AT S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zadru, po sucu Željku Đerđu kao sucu pojedincu, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja T. d.o.o., OIB …, V. G., zastupanog po punomoćnici odvjetnici V. P. M. iz Z., protiv ovršenika R. T., OIB …, O., zastupanog po punomoćnici M. H., odvjetnici iz Z., odlučujući o žalbama ovršenika na rješenje Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Ovr- 890/15-10 od 30. svibnja 2016. godine i rješenje Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Ovr- 890/15-16 od 24. kolovoza 2016. godine, dana 9. prosinca 2016. godine,

r i j e š i o j e

I. Odbija se žalba ovršenika R. T. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Ovr-890/15-16 od 24. kolovoza 2016. godine.

II. Odbija se žalba ovršenika R. T. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Ovr-890/15-10 od 30. svibnja 2016. godine.

Obrazloženje

Rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj Ovr-890/15-16 od 24. kolovoza 2016. godine, riješeno je:

„Odbija se prijedlog za ovršenika za odgodu ovrhe od 20.lipnja 2016.godine kao neosnovan.“

Rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj Ovr-890/15-10 od 30. svibnja 2016. godine, riješeno je:

„Prigovor ovršenika podnesen protiv rješenja za plaćanje sudske pristojbe se odbija kao neosnovan te se odbija njegov prijedlog za oslobađanje od plaćanja sudske pristojbe se odbija kao neosnovan.“

10 Gž Ovr – 513/16-2

Protiv rješenja prvostupanjskog suda od 24. kolovoza 2016. žalbu je uložio ovršenik navodeći da po njegovom mišljenju zakonitost pobijanog rješenja proizlazi iz činjenice da je prvostupanjski sud utvrdio ispunjenje zakonske pretpostavke za traženje odgode iz razloga podnošenja tužbe radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, a razlog odbijanja nalazi u tome što navodno ovršenik nije dokazao vjerojatnost nastanka nenadoknadive ili teško nadoknadive štete, iako se u obrazloženju poziva i na činjenicu da se ovrhovoditelj nije usuglasio sa ponovljenom procjenom nekretnine pozivajući se na sporazum stranaka i cijenu utvrđenu tim sporazumom. Žalitelj ukazuje da je nedopuštenost ovrhe tužbom tražio između ostalog i zbog toga što je ovrhovoditelj iskoristio teško zdravstveno stanje ovršenika, te nepoznavanje pravne materije i naveo ga da takav sporazum potpiše, pa je i stoga vidljiva i namjera prijevare ovdje ovršenika. Žalitelj ističe da bi prodajom, uz naplatu kako traži ovrhovoditelj on ostao bez ijedne nekretnine i sa dugom, pa time će njemu sigurno će nastati nenadoknadiva šteta. Žalitelj ističe da je sud, suprotno njegovim navodima u obrazloženju, dužan proučiti uloženu tužbu ovršenika i na nivou vjerojatnosti procijeniti uspjeh ovršenika u istoj, a što sud nije učinio već se drži samo spornog sporazuma, no, ako se dokaže ništavost tog sporazuma, onda je bez sumnje jasno da će ovršenik trpjeti nenadoknadivu štetu. Žalitelj dodaje da je u tijeku postupak radi odobrenja prava na besplatnu pomoć ovršeniku, u kojem će se provjeriti svi navodi koje ovršenik i ovdje ističe, pa će iz pozitivnog rješenja, u koje ovršenik vjeruje, biti vidljivo da osim navedene nekretnine, nema drugu nekretninu niti drugu vredniju imovinu. Ovršenik predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijano rješenje na način da usvoji prijedlog u odredi odgodu ovrhe, a podredno da isto ukine i vrati predmet prvostupanjskom sud na ponovno odlučivanje.

Na žalbu nije odgovoreno.

Na rješenje prvostupanjskog suda od 30. svibnja 2016. žalbu je uložio ovršenik iz svih žalbenih razloga navodeći da je točno prvostupanjski sud utvrdio da se na ovršenika primjenjuje Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći, a taj zahtjev je predan i žalitelj čeka rješenje nadležnog tijela državne uprave, no, žalitelj i dalje smatra da žalba, za koju je naloženo plaćanje pristojbe, nije u cijelosti odbijena, već je dijelom vraćena na ponovan postupak, pa je ovršenik djelomično uspio sa žalbom, pa kad to tako sud ne utvrđuje, čini apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a zbog čega je pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo, pa ovršenik predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijano rješenje i ukine u cijelosti rješenje o plaćanju sudske pristojbe, a podredno predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Na žalbu nije odgovoreno.

Žalbe na rješenje od 24. kolovoza 2016. i na rješenje od 30. svibnja 2016. nisu osnovane.

O žalbi ovršenika na rješenje od 24. kolovoza 2016.

Pobijanim rješenjem prvostupanjski sud je odbio prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe obrazlažući da, iako postoji djelomična pretpostavka za odgodu ovrhe iz čl. 65. st. 1. toč. 5. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13 i 93/14 - dalje OZ), jer iz spisa proizlazi da je ovršenik podnio tužbu iz čl. 52. OZ, ovršenik prijedlogom nije učinio vjerojatnim postojanje drugih zakonskih pretpostavki, a to je da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu ili da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje, a čije postojanje mora biti kumulativno ispunjeno da bi odgoda ovrhe bila osnovana. Po stavu ovog suda, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da ovršenik nije dokazao da bi provođenjem ovrhe on trpio nenadoknadivu ili teko nadoknadivu štetu, a niti da je odgoda ovrhe potrebna da bi se spriječilo nasilje, jer suprotno žalbenim tvrdnjama ovršenik uz prijedlog, a niti u spis, nije dostavio niti jedan dokaz iz kojeg bi to proizlazilo, pa osim njegovim tvrdnji te činjenice u spisu ništa ne podupire.

10 Gž Ovr – 513/16-2

Ovršenik u žalbi također mogućnost nastanka nenadoknadive ili teško nadoknadive štete potkrjepljuje pretpostavkama da će njegova tužba za proglašenje ovrhe nedopuštenom biti pozitivno riješena, no za to ne daje nikakvih valjanih dokaza, a također niti o svom imovnom stanju, osim tvrdnje da je podnesen prijedlog za besplatnu pravnu pomoć i pretpostavke da će isto biti pozitivno u odnosu na njega riješeno.

Također ovršenik ne daje nikakve dokaze pa ni o tome da je sporna nekretnina njegova jedina nekretnina, kako to u žalbi tvrdi, a kako sud svoje odluke mora temeljiti na dokazima, odnosno činjenicama koje proizlaze iz dokaza, a ne na pretpostavkama, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da iz prijedloga, a niti iz spisa ne proizlaze kumulativno pretpostavke iz čl. 65. OZ za odgodu ovrhe.

Suprotno žalbenim tvrdnjama ovršenika, po stavu ovog suda, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je ovrha pokrenuta na temelju javnobilježničkog akta, odnosno sporazuma između stranaka, a kojim je upravo ovršenik prihvatio cijenu nekretnine u slučaju provođenja prisilne naplate, odnosno ovrhe dugovanja, pa dakle, i po stavu ovoga suda, sama činjenica da bi eventualno vrijednost nekretnine porasla, nije razlog za traženu odgodu ovrhe, to više što i u ovom slučaju ovršenik osim nekoliko fotografija ne daje nikakav valjani dokaz odnosno procjenu kolika je trenutna vrijednost sporne nekretnine da li postoji i kolika razlika sadašnje vrijednosti od procjene na temelju koje je zaključen sporazum između ovrhovoditelja i ovršenika, a temeljem kojeg je ovršni prijedlog i podnesen.

S obzirom da se nisu ispunili žalbeni razlozi ovršenika, a niti je ovaj sud našao razloga na koje pazi po službenoj dužnosti sukladno čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11-pročišćen tekst i 25/13 - dalje ZPP) u svezi čl. 21. OZ, to je trebalo, temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP u svezi čl. 21. OZ, njegovu žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje prvostupanjskog suda, odnosno riješiti kao pod točkom I. izreke.

O žalbi na rješenje od 30. svibnja 2016.

Pobijanim rješenjem prvostupanjski sud je odbio prigovor ovršenika podnesen protiv rješenja za plaćanje sudske pristojbe i prijedlog za oslobađanje od plaćanja sudske pristojbe, uz obrazloženje da je ovršenik u žalbi na rješenje o ovrsi tražio oslobađanje od sudske pristojbe iz razloga što je umirovljenik i teški srčani bolesnik navodeći da njegova žalba nije odbijena u cijelosti već djelomično, a da je takav prijedlog za oslobađanje podnesen u vrijeme kada je na snazi Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj 125/11, 112/12 i 157/13 - dalje ZSP), čijim izmjenama iz 2013. godine, koje su stupile na snagu 1. siječnja 2014. je brisana odredba čl. 14. tog Zakona, pa više ne postoji mogućnost oslobađanja od obveze plaćanja sudskih pristojbi na način kako je to ovršenik tražio, već se na njega treba primijeniti odredba čl. 32. ZSP, a to znači da se može osloboditi plaćanja sudskih pristojbi samo u slučaju odobrenja besplatne pravne pomoći sukladno Zakonu o besplatnoj pravnoj pomoći („Narodne novine“, broj 62/08 i 81/11), s time da prvostupanjski sud drži da ne stoji niti tvrdnja ovršenika da je djelomično sa žalbom iz razloga što je upućen u parnicu. Po stavu ovog suda, pravilni su zaključci i odluka prvostupanjskog suda, jer iz spisa proizlazi, kako to i utvrđuje prvostupanjski sud, da je ovršenik zahtjev za oslobađanje od obveze plaćanja sudskih pristojbi podnio u žalbi na rješenje o ovrsi, a koja je u sudu zaprimljena 21. rujna 21. rujna 2015. a u koje se vrijeme više nije primjenjivala odredba čl. 14. ZSP temeljem koje je sud, iz razloga lošeg imovnog stanja, stranku mogao osloboditi od obveze plaćanja sudske pristojbe.

Ne stoji niti žalbena tvrdnja ovršenika da bi visina pristojbe trebala biti manja jer da bi djelomično uspio sa žalbom za koju mu je i utvrđena obveza plaćanja sudske pristojbe, to stoga, jer je odredbom čl. 32. st. 1. ZSP utvrđeno da se u ovršnom postupku pristojba plaća prema vrijednosti zahtjeva, nadalje, prema odredbi 36. st.1. ZSP je propisano da se pristojbe za pravni lijek plaća prema vrijednosti predmeta spora u prvostupanjskom postupku, ako je za 10 Gž Ovr – 513/16-2

plaćanje pristojbe za pravni lijek mjerodavna vrijednost predmeta spora, pa dakle, niti jednom odredbom ZSP ne propisuje da se za pravni lijek plaća pristojba u visini prema uspjehu sa izjavljenim pravnim lijekom, a naknadu troškova postupka, pa tako i plaćenih sudskih pristojbi stranka, koja uspije u sporu, može tražiti od suprotne strane, pa ukoliko ne postoje razlozi za oslobađanje od plaćanja sudskih pristojbi sukladno čl. 16. ZSP, a što je ovdje slučaj, stranka je dužna sudsku pristojbu platiti u vrijeme nastanka obveze prema čl. 4. ZSP, a kako je to u konkretnom slučaju i zatraženo.

Treba reći i to da ovršenik, ako njegov zahtjev za dobivanjem besplatne pravne pomoći, kako to u žalbi on i upire, bude pozitivno riješeno, može sukladno čl. 43. ZSP, zatražiti povrat već plaćene pristojbe.

Iz naprijed opisanog, proizlazi da je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo, te pravilno utvrdio činjenično stanje i donio valjanu i zakonitu odluku kada je prigovor kao i prijedlog za oslobađanje od plaćanja sudske pristojbe ovršenika odbio kao neosnovan.

S obzirom da se nisu ispunili žalbeni razlozi ovršenika, a niti je sud našao razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, to je temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP, trebalo njegovu žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje prvostupanjskog suda, odnosno riješiti kao pod točkom II. izreke.

S obzirom na sve iznijeto, trebalo je odlučiti kao u izreci.

U Zadru, 9. prosinca 2016. godine

S U D A C

Željko Đerđ, v.r.