Rev-1085/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1085/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ilije Čuljata, kao predsjednika vijeća, te Jakoba Miletića, Vjere Delić, Katarine Buljan i Gordane Matasić-Špoljarić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. Š. iz L. V., koju zastupa punomoćnik G. M. iz SSSH, Povjereništvo Varaždinske Županije, protiv tuženika C. F. d.o.o. L., radi poništenja odluke o otkazu, rješavajući reviziju izjavljenu od tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Varaždinu od 15. prosinca 1999. godine, br. Gž- 1234/99., kojom je odbijena žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Ludbregu od 16. rujna 1999. godine, br. P-387/98., u sjednici održanoj dana 7. lipnja 2000. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužiteljice B. Š. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Ludbregu od 16. rujna 1999. godine, br. P-387/98. suđeno je:

"Odbija se tužiteljica Š. B. iz L. V. sa tužbom i tužbenim zahtjevom koji glasi:

Poništava se kao na Zakonu o radu neosnovana Odluka o otkazu od 31. svibnja 1998. godine kao i odgovor tuženika broj 297/98 od 29. srpnja 1998. godine, te se nalaže tuženom C.-F. d.o.o. iz L., vratiti tužiteljicu Š. B. na poslove koje je obavljala prije nezakonitog prestanka radnog odnosa, sve u roku od 8 dana od dana pravomoćnosti ove presude pod prijetnjom ovrhe."

Presudom Županijskog suda u Varaždinu od 15. prosinca 1999. godine, br. Gž- 1234/99. odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavila tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predložila da sud reviziju prihvati, pobijane presude preinači tako da prihvati tužbeni zahtjev, a podredno da pobijane presude ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužiteljice sud prvog stupnja dostavio je, primjenom čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92. i 112/99. - dalje ZPP), na odgovor tuženiku i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetniku.

Tuženik nije odgovorio na izjavljenu reviziju, niti se o istoj izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu, kao i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju, ovaj je sud ocijenio da ne postoji bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju bitnu povredu revizijski sud pazi, primjenom čl. 386. spomenutog Zakona, po službenoj dužnosti.

O svim ostalim procesnim povredama, zbog kojih se može izjaviti revizija, bez obzira da li je riječ o povredama apsolutnog ili relativno bitnog značenja, revizijski je sud ovlašten voditi računa jedino onda kada se revident na postojanje takvih bitnih povreda odredaba parničnog postupka u reviziji određeno i konkretno poziva.

U ovoj pravnoj stvari revidentica u navodima revizije ne upućuje na postojanje takvih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te ovaj sud cijeni da revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije ostvaren.

Neosnovana je tvrdnja revidentice da su pobijane presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te da se zbog toga ostvario revizijski razlog propisan čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP.

Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja ocijenio pravilnima utvrđenja suda prvog stupnja iz kojih proizlazi:

- da je tužiteljica kao zaposlenik zaključila s tuženikom kao poslodavcem ugovor o radu na određeno vrijeme počev od 1. svibnja 1998. godine do 30. srpnja 1998. godine,

- da je tuženik otkazom ugovora o radu od 31. svibnja 1998. godine, dao tužiteljici izvanredni otkaz ugovora o radu s time da je među strankama nesporno da je otkaz uručen tužiteljici poštom dana 10. srpnja 1998. godine,

- da je prigovor tužiteljice protiv odluke o izvanrednom otkazu tuženik odbio kao neosnovan dana 29. srpnja 1998. godine,

- da je tužiteljica izostala s rada u vremenu od 28. do 30. svibnja 1998. godine, bez opravdanog razloga, te da tužiteljica nije radila ni u mjesecu lipnju 1998. godine,

- da je tužiteljica bila zaposlena kao čistačica u pekarni i da posao čišćenja ukoliko tužiteljica ne dođe na posao a nema tko drugi obaviti,

- da je tužiteljica sama odlučila da ode na godišnji odmor u trajanju od 29 radnih dana s time da je sama navela da je isti koristila sve dok joj nije uručen pisani otkaz ugovora o radu,

- da tužiteljica nije obavijestila tuženika o razlozima izostanka s posla,

-da tužiteljici nije mogla biti uručena odluka o otkazu ugovora o radu do 10. srpnja 1998. godine, jer je tužiteljica promijenila prebivalište i o tome tuženik nije imao saznanje.

Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili da je tuženikova odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu zakonita.

Neopravdani izostanak s rada najmanje tri radna dana uzastopce predstavlja u smislu tuženikovog Pravilnika o radu (čl. 41. toč. 11.) razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu. Pritom valja navesti da za postojanje razloga za izvanredni otkaz su odlučna činjenična obilježja teže povrede radne dužnosti pri čemu pogrešna pravna kvalifikacija činjeničnih obilježja teže povrede radne dužnosti (kao nesavjesno, nemarno, nepravovremeno obavljanje poslova) nema za posljedicu nezakonitost odluke o otkazu.

Ugovor o radu može poslodavac izvanredno otkazati sukladno čl. 107. st. 2. ZR samo u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenice na kojima se temelji izvanredni otkaz.

Tuženik je ugovor o radu otkazao pisanom odlukom 31. svibnja 1998. godine - dakle u roku iz čl. 107. st. 2. ZR.

Nemogućnost da se odluka o izvanrednom otkazu dostavi tužiteljici u tom roku rezultat je ponašanja tužiteljice (promjene adrese, stanovanja o kojoj nije obavijestila tuženika) tako da je dostava poštom na tuženiku poznatu tužiteljičinu adresu bila neuspješna.

Zakon o radu je u čl. 107. st. 2. propisao rok za donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu pri čemu nije propisao da bi u tom roku odluka o otkazu morala biti i uručena zaposleniku. Protivno tumačenje navedene odredbe omogućavalo bi zaposlenicima da promjenama adresa ili na dragi način izbjegavanjem dostave odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu potpuno onemoguće primjenu tog pravnog instituta, a to sigurno nije bila intencija zakonodavca.

Zbog navedenih je razloga ovaj sud ocijenio da se u ovoj pravnoj stvari nije ostvario niti jedan od revizijskih razloga na koje upućuje revidentica u reviziji i na koje sud pazi po službenoj dužnosti, te revizija tužiteljice primjenom čl. 393. ZPP, odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 7. lipnja 2000.

Predsjednik vijeća: Ilija Čuljat, v.r.