Rev-2906/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2906/1991-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

i

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijećaj te Miroslave Vekić, Vesne Milošević, Jakoba Miletića i Stanka Hautza, kao članova vijeća, u građansko-pravnoj stvari tužiteljice Đ. P. iz K., koju zastupa I. R., odvjetnik iz K., protiv tuženika I. P. iz K., koga zastupa K. N., odvjetnik iz K., radi utvrđenja imovine stečene u braku, rješavajući revizije stranaka protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Bjelovaru od 5. travnja 1991. br. Gž-1028/91- 2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Križevcima od 6. prosinca 1990, br. P-668/86-25, u sjednici održanoj dana 25. ožujka 1992. godine

presudio i riješio je:

Prihvaćaju se djelomično revizije stranaka i ukida presuda Okružnog suda u Bjelovaru od 5. travnja 1991. broj Gž-1028/91-2 i presuda Općinskog suda u Križevcima od 6. prosinca 1990. godine broj P-668/86-25 u dijelu I i III izreke prvostepene presude u odnosu na utvrđenje da su stranke suvlasnici kuće br. 6 u … u K. koja je izgrađena na č.k.broj 1325/2 dvorište u … sa 291 m[2] , z.k. ul. br. 52 k.o. K. zajedno sa dvije garaže iznad suvlasničkog dijela od 1/20 i u tom dijelu kao i u odluci o parničnom trošku predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

U ostalom pobijanom dijelu presuda Okružnog suda u Bjelovaru ostaje pravomoćna a u nepobijanom dijelu neizmijenjena.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Križevcima od 6. prosinca 1990. br. P-668/86-25 suđeno je:

I. Utvrđuje se da su tužiteljica P. Đ. iz K. i tuženi P. I. iz K., u toku braka stekli kuću u … u K. izgrađenu na č.k.br. 1325/2 dvorište u … sa 291 m[2] , upisana u zk. ul. 502 k.o. K., zajedno sa dvije garaže na kojoj su tužiteljica i tuženi suvlasnici svaki u 1/2 dijela, što je tuženi P. I. dužan priznati i dozvoliti da se ova suvl. zajednica nekretnina razvrgne prema Pravilima vanparničnog postupka.

II. Utvrđuje se da su tužiteljica i tuženi u toku braka stekli slijedeće pokretnine;

- bojler za samo centralno grijanje marke "Junkers" od 25.000 kalorija, škrinja za duboko zamrzavanje marke "Gorenje" veličine 410 lit, stroj za varenje, domaće izrade, motorna kosilica za travu, 2 šatora od toga jedan veliki za 8 i jedan mali za 4 osobe, jedna kanta za smeće, jedan stol, kutna klupa, tri stolice, zidni sat, radioaparat, marke "Schaublorenz" ugrađena vitrina sa jedaćim servisom, kuhinjski namještaj sastojeći se od 5 gornjih i 4 donja kuhinjska elementa, kombinirani štednjak na struju i plin, plinska boca od 10 kg, frižider marke "Obod-baluckent" zapremine 90 lit, sudoper dvodijelni mali električni protočni bojler marke "Gorenje" jedan regal, jedan trosjed, dvije fotelje, jedan stol stojeća lampa, televizor u boji marke "Gorenje" i fotoaparat, trokrilni ormar od spavaće sobe, dvije komode, dvokrilni ormar, 4 stolice, kauč, usisivač za prašinu, tepih, televizor mali crno-bijeli, mala crna vitrina, mala plinska boca od 3 kg, pletena košara za zamazani veš, svijetli regal, stol od spavaće sobe, jedna stolica, niski stolić, dvije fotelje, kauč, crveni čupavci i tepih, dva bračna kreveta, jedan polukauč, psiha, kutija za posteljinu, dva noćna ormarića, dva kratka tepiha uz krevete, jedan kauč, niski stolić, tri fotelje, radni stol, jedna stolica, jedna vitrina i jedan smeđi tepih, mašina za pranje veša marke "Gorenje", tri kuhinjska elementa, plastična garnitura - narandžasta sastojeća od stola i tri stolice, vrtna garnitura bilo-smeđa sastojeća od stola i 6 stolica, dvije plave ležaljke drveni stol hrastov, dvije klupe uz zid, peć i limeni pladanj za kotlovinu, 5m roza pločica, jedna preša željezna od 100 lit, dvije šprice za špricanje i to jedna motorna i jedna ručna, jedna kosa ručna i jedna motika, jedna lopata, jedne grablje, plastična kada za miješanje kemikalija kod prskanja vinograda,, jedna kaca od 200 lit, jedna bačva od 300 lit, jedna bačva od 100 lit, 500 kom. rabljenog crijepa "biber", 40 rabljenih klobuka, jedna greda od 5m, jedna greda od 4m, jedan kredenc, jedan frižider marke "Ignis" zapremine 140 lit, jedan kombinirani štednjak plin- struja, jedan štednjak na drva, jedan donji kuhinjski elemenat, jedan sanduk za drva, jedna kutna klupa, dvije kuhinjske stolice, jedna peć marke "Plamen", jedna željezna pokvarena peć, jedan radioaparat "Soča" sa stalkom neupotrebljiv, jedan televizor crno-bijeli i stabilizator neupotrebljivi, dvije lampe petrolejke, dva vikend stolića - veliki i mali, dvije vikend stolice šarene, jedna plinska boca zapremine 10 lit, jedan dvoplameni plinski rešo, kuhinjski bijeli elementi za cijelu kuhinju, dva polukauča, jedan niski stolić od mahagonija, jedna kutija za posteljinu od mahagonija, dvije sive fotelje, freza u dijelovima, dvije grede dužine oko 4m, motor "Alfe" iz veš mašine i polaroid, na kojima su tužiteljica i tuženi suvlasnici svaki u 1/2 dijela, što je tuženi dužan priznati i dozvoliti da se ova suvlasnička zajednica pokretnina razvrgne prema pravilima vanparničnog postupka.

III. S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva za utvrđenje suvlasništva na vikendici na Š. kod K., iznad dosuđenog dijela od 1/2 na kući, te u pogledu motora za čamac marke "Tomos", osobnog automobila marke "Lada" jedne male prikolice za auto, i jednog čamca plastičnog, tužiteljica P. Đ. s e o d b i j a.

IV. Prima se na znanje povlačenje protutužbe po tuženom P. I..

V. Svaka stranka snosi svoj trošak parničnog postupka.

Presudom Okružnog suda u Bjelovaru od 5. travnja 1991. godine broj Gž-1028/91-2 odbijene su žalbe kao neosnovane i potvrđena presuda Općinskog suda u Križevcima br. P-668/86-26 od 6. prosinca 1990. godine.

Protiv drugostepene presude reviziju je izjavila tužiteljica i tuženik i to tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, a obje zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te su predložile da se obje nižestepene presude ukinu u pobijanom dijelu i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno, a Javno tužilaštvo Hrvatske se nije izjasnilo.

Revizije stranaka su djelomično osnovane.

U ovom sporu tužiteljica je tražila da se utvrdi da su stranke u toku trajanja braka stekle kuću u K., koju su izgradile iz zajedničkih prihoda, s time da je tužiteljica uložila svoju posebnu imovinu i to 200.000 tadašnjih dinara (1966. godine), kompletno drvo za krovište, 6 kubnih metara suhe hrastove građe, koja je upotrijebljena za stolariju, a prodala je i neke svoje nekretnine, kao i hrastovinu iz svoje šume koji je novac, takodjer uložila u gradnju kuće.

Tužiteljica smatra da je stekla suvlasnički dio na kući od 2/3 dijela a tuženi u 1/3.

Dodala je i da je 1980. godine novcem kojeg je tuženi dobio za isplatu ostavine iza oca kupljeno gradilište na Š., gdje su stranke za vrijeme braka izgradile vikendicu 5 x 8 m, pa tužiteljica smatra da je suvlasnik i te imovine u 1/2 dijela.

Stranke su osim nekretnina stekle i brojne pokretnine za koje je pravomoćno utvrđeno da su suvlasništvo stranaka svake u 1/2 dijela i u revizijskom postupku taj dio pravomoćne presude stranke ne pobijaju.

U odnosu na kuću u K. tuženi smatra da je ista građena pretežno njegovim sredstvima i da njemu pripada suvlasnički dio od 19/20, a da tužiteljica ima pravo samo na dio od 1/20, a porekao je tužbeni zahtjev tužiteljice u pogledu vikendice, te osporava tužiteljici suvlasničko pravo na toj imovini.

Prvostepeni sud je utvrdio da su stranke zaključile brak 1953. godine, a da je ekonomska i životna zajednica među strankama prestala 1980., godine, a sigurno polovinom 1982., godine da su radovi na vikendici započeli u ljeti 1982. godine betoniranjem temelja, dok su svi ostali radovi na vikendici dovršeni do lipnja 1984. godine pa i kasnije, odnosno da su svi radovi na vikendici vršeni nakon prestanka ekonomske i životne zajednice između stranaka a prije postupka za razvod da su izvedeni samo temelji u zemljištu.

Tužiteljica je sama u svom iskazu navela da na gradilištu vikendice nikada nije bila osobno, a da je kredite koje je podigao tuženi za gradnju sam otplatio.

Iz tih činjeničnih utvrđenja i ovaj revizijski sud nalazi da se u odnosu na predmetnu vikendicu ne radi o imovini koju su stranke zajednički stekle radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, pa je tako pravilan zaključak nižestepenih sudova da tužitelja nema suvlasnički dio na toj imovini.

Zbog toga je revizija tužiteljice u tome dijelu neosnovana i valjalo ju je odbiti.

Međutim, osnovano tužiteljica u reviziji ističe da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku koji je na temelju odredbe čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku ("NN" br. 53/91) preuzet kao zakon Republike Hrvatske (dalje: ZPP), i da se pobijana kao i prvostepena presuda ne može ispitati u pogledu odluke sudova u točki I izreke prvostepene presude kao i u dijelu toč. III izreke iste presude gdje je utvrđeno da su stranke suvlasnici predmetne kuće u K. u jednakim dijelovima a tužiteljica u preostalom dijelu odbijena sa zahtjevom, dok tuženi osnovano prigovara da je u istom pravcu pogrešno primijenjena odredba čl. 287. Zakona o braku i porodičnim odnosima ("NN" br. 51/89).

Obrazlažući ovaj stav da je doprinos stranaka podjednak nižestepeni sudovi uzimaju u obzir da je gradnja kuće započeta 1964. godine iskopom i betoniranjem temelja, da su te radove isključivo obavili radnici koji su to činili zbog poznanstva sa tuženima te da je kod toga i tuženi osobno sudjelovao, a da tužiteljica u gradnji tog dijela kuće nije sudjelovala. Nadalje, utvrđeno je da su uz samog tuženog na kući radile i treće osobe koje su to činile besplatno radi poznanstva sa tuženim. Sudovi prihvaćaju navode tužiteljice da je upravo ona uložila svoju posebnu imovinu i to iznos od 200,000 dinara od roditelja, drvo za cijelo krovište i 6m suhe hrastove građe iz kojih je izgrađena stolarija (to tužiteljici i tuženik priznaje), osim toga i u obrazloženju prvostepene presude se navodi da je tužiteljica u vrijeme kada se gradila kuća stranaka prodala "nekoliko" svojih nekretnina i hrastovinu iz šume i da nije točna tvrdnja tuženika da od prodaje te imovine tužiteljica nije dala ništa kod gradnje kuće. Uz ostale razloge kojima nižestepeni sudovi obrazlažu utvrđeni dio stranaka u predmetnoj imovini se navodi da je tek od 1964. godine osobni dohodak tuženika bio veći od osobnog dohotka tužiteljice i da razlika nije tako velika (a ne navodi se koliko je bio veći osobni dohodak tuženika), da su stranke imale dvoje djece o kojima je vodila brigu većinom tužiteljica, jer je tuženik u toku trajanja braka završio srednju školu, a kasnije i na kraju da je u vrijeme kada je tužiteljica radila u područnim školama besplatno koristila stan i dobivala ogrjev.

Naime, sve što se u vezi sa doprinosom stranaka u izgradnji predmetne kuće navodi u obrazloženju prvostepene presude, s obzirom na revizijski prigovor tužiteljice da nižestepeni sudovi nisu pravilno vrednovali upravo njezin doprinos, po ocijeni ovog suda govori da u ovom slučaju nisu utvrđene sve odlučne činjenice i okolnosti da bi se sa sigurnošću mogao izvesti zaključak o osnovanosti odnosno neosnovanosti podjednakog doprinosa stranaka u predmetnoj imovini. Ovo naročito u odnosu na vrijednost posebne imovine koju je tužiteljica uložila u gradnju kuće, a koja je, kako se ističe u reviziji, ogromna tim više što je tužiteljica predlagala da je trebalo procijeniti po građevinskom vještaku tu vrijednost u odnosu na vrijednost cijele zgrade, a zatim da je tužiteljica radila u domaćinstvu, ali i kuhala za radnike, vodila brigu o djeci stranaka i svim drugim potrebama s time da je u to vrijeme imala i veći osobni dohodak od tuženog, a kao prosvjetni radnik dobivala besplatan ogrjev.

Tuženik je, pak, s druge strane istakao da je njegov doprinos u početku izgradnje kuće daleko veći a da sudovi nisu uzeli u obzir da je i tužiteljica bila na školovanju, da su se oboje školovali iz radnog odnosa, s tim da je troškove školarine za tuženika snosila njegova radna organizacija (plaćene knjige, slobodni dani za polaganje ispita kao i dnevnice za put u Zagreb na polaganje ispita), a da tužiteljici ti troškovi nisu bili plaćeni, pa je sama morala snositi te troškove.

Iz svega izloženog, dakle, slijedi da u postupku nisu potpuno utvrđene sve odlučne činjenice i okolnosti, jer zbog pogrešnog pravnog pristupa ovoj pravnoj stvari nižestepeni sudovi nisu smatrali da je potrebno točno utvrditi novčane doprinose stranaka, osim doprinosa u radu i na drugi način, pa je tako došlo do pogrešne primjene materijalnog prava i obje je nižestepene presude valjalo ukinuti te u ukinutom dijelu (koji je sporan) predmet vratiti prvostepenom sudu da postupak nastavi u skladu sa primjedbama u ovome rješenju.

Iz izvedenih razloga odlučeno je kao u izreci na temelju odredbe čl. 393., 395. st. 2. i 156. st. 2. ZPP.

U Zagrebu, 25. ožujka 1992.

Predsjednik vijeća:

Dr. Ivo Grbin, v.r.