Revr-142/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 142/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja I. K. iz K., B. i H., kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, isplate naknade plaće i naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-839/10-2 od 5. listopada 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3316/03- 23 od 28. siječnja 2010., u sjednici održanoj 27. siječnja 2016.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr- 839/10-2 od 5. listopada 2010. odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e :

Revizija tužitelja protiv rješenja o troškovima parničnog postupka sadržanog u presudi Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-839/10-2 od 5. listopada 2010. odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev da se utvrdi da je 31. siječnja 1998. zasnovan radni odnos između tužitelja i tuženice na neodređeno vrijeme (toč. I. I. izreke). Odbijen je i zahtjev tužitelja da mu tuženica naknadi štetu zbog povrede prava iz radnog odnosa te pretrpljenih duševnih bolova i straha u iznosu 50.000,00 kn sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe do isplate (toč. I. II. izreke), kao i da se naloži tuženici isplatiti tužitelju naknadu mjesečnih plaća u ukupnom iznosu 128.880,00 kn s pripadajućim u izreci presude određenim zateznim kamatama(toč. I. III. izreke).

Tužitelju je naloženo naknaditi tuženici troškove postupka u iznosu 14.750,00 kn (toč. II. izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. i 11. i iz čl. 354. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP) te pogrešne primjene materijalnog prava, kao i protiv odluke o troškovima, s prijedlogom da se ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija protiv presude nije osnovana, a protiv rješenja o trošku nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 392. a. st. 1. ZPP koja se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 57/11), revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP.

Nije ostvarena bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. i 1. ZPP na koju ukazuje tužitelj u reviziji.

Suprotno tvrdnji revidenta, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP), s jasnim i razumljivim razlozima o svim odlučnim činjenicama - iz kojih se može provjeriti i koji imaju podlogu u izvedenim dokazima, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11., ali ni povreda iz odredbe čl. 354. st.1. ZPP.

Nižestupanjski sudovi nisu počinili ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP.

Ponavljanjem žalbenih navoda tužitelj smatra da je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP jer nije ocijenjen čitav niz dokaza koji se nalaze u spisu, a koje posebno nabraja u reviziji te da mu je time onemogućeno raspravljanje pred sudom.

Navodi revidenta da je drugostupanjski sud samo površno ispitao neke žalbene razloge, a nije ocijenio sve dokaze u spisu, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoje stavove o dokaznoj snazi provedenih dokaza, a koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredbi čl. 385. ZPP), te navode ne može razmatrati ni ovaj sud.

Nadalje, budući je pravo na ocjenu provedenih dokaza pridržano za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP), kojemu pripada i ovlast (čl. 304. ZPP) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP), samo je prvostupanjskom sudu pripadalo i pravo na ocjenu postojanja razloga za provođenje dokaza predloženih po tužitelju, a time što provedene dokaze nije tumačio sukladno stavu tužitelja, nije spriječio tužitelja da raspravlja pred sudom i nije počinio povredu iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP na koju revident ukazuje.

Uostalom, u konkretnom slučaju sve da je posebno i obrazložena ocjena svih po tužitelju predloženih dokaza, ne bi za tužitelja došlo do povoljnije odluke. U nekim od tih dokaza se navodi da je 66. pukovnija bila u sastavu Hrvatske vojske, ali to ne može biti od odlučnog značaja za rješenje predmetnog spora, jer pripadnost tužitelja 66. pukovniji ne dokazuje da je time zasnovao radni odnos s tuženicom. Isto tako tvrdnje pojedinih svjedoka o tome da su pripadnici 66. pukovnije bili u radnom odnosu kod tuženice ne može biti odlučno obzirom da ni oni nisu izjavili da je tuženica donijela akt o prijamu tužitelja u djelatnu vojnu službu ili da je tužitelj sklopio s tuženicom ugovor o djelatnoj vojnoj službi, a koje bi isprave bile jedini valjani dokaz da je između stranaka nastao radnopravni odnos.

Pravilo iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP nije povrijeđeno ni time što sud nije raspravnim rješenjem prema odredbi čl. 300. st. 1. ZPP odlučio koje će dokaze izvesti, s time što valja navesti da je sud prvog stupnja donio odluku u smislu odredbe čl. 300. st. 2. ZPP kada je rješenjem na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava (od 19. siječnja 2010.) odlučio da se „daljnji dokazi neće provoditi“.

Nije osnovan ni navod revidenta da prvostupanjski sud nije iznio razloge odbijanja provođenja dokaza spomenutih u reviziji pa da je i time počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi odredbi čl. 300. st. 1. i 2. ZPP.

Naime, obzirom da se revizija ne može izjaviti (prema odredbi čl. 385. st. 1. t. 2. ZPP) zbog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP učinjene u postupku pred prvostupanjskim sudom, ovaj sud ne može razmatrati revizijske navode kojima se ukazuje na spomenutu povredu odredaba parničnog postupka.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je 31. siječnja 1998. zasnovan radni odnos na neodređeno vrijeme između njega u svojstvu djelatne vojne osobe i tuženice, kao i zahtjev da mu tuženica na ime naknade štete zbog povrede njegovih prava iz radnog odnosa te pretrpljenih duševnih boli i straha isplati 50.000,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, a da mu na ime mjesečne plaće za razdoblje od 1. veljače 2000. do 31. siječnja 2003. isplati 128.880,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama.

Tužitelj tvrdi da je bio djelatnik 66. pukovnije i da je od tuženice kao takav primao plaću od zasnivanja radnog odnosa putem štedne knjižice H. d.d. - i to dokazuje vojnom iskaznicom i štednom knjižicom H. d.d.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tuženica izdala tužitelju vojnu iskaznicu,

- da su tužitelju putem H. d.d. M., isplaćivani određeni mjesečni iznosi, ali ne od strane Ministarstva obrane Republike Hrvatske kao pripadniku 66. pukovnije u vidu plaće,

- da se 66. pukovnija nije nalazila u sastavu oružanih snaga Republike Hrvatske,

- da stranke nisu sklopile ugovor o radu, niti je tuženica imala namjeru takav ugovor sklopiti s tužiteljem,

- da ne postoji akt o prijamu tužitelja u djelatnu vojnu službu Republike Hrvatske.

Nižestupanjski sudovi su na temelju takvih utvrđenja odbili tužbeni zahtjev tužitelja ocijenivši ga neosnovanim, i time su pravilno primijenili materijalno pravo. Odredbom čl. 12. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 23/95 i 33/95) propisano je da državljani Republike Hrvatske stupaju u oružane snage kao djelatne vojne osobe aktom o prijamu u djelatnu vojnu službu ili ugovorom o djelatnoj vojnoj službi.

Na temelju toga, a budući je tijekom postupka utvrđeno da stranke nisu sklopile ugovor o djelatnoj vojnoj službi i da nije donijet akt o prijamu tužitelja u djelatnu vojnu službu, pravilno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da između stranaka nije nastao radnopravni odnos.

Prema odredbi čl. 1. Pravilnika o vojnoj iskaznici („Narodne novine“ broj 57/91) vojna iskaznica je javna isprava kojom se dokazuje pripadnost Hrvatskoj vojsci. Međutim, ona nema značaj koji joj tužitelj pridaje, posjedovanje vojne iskaznice ne dokazuje da je njen imatelj u radnom odnosu s Republikom Hrvatskom - jer ona sama po sebi ne potvrđuje postojanje tog radnog odnosa.

Odredbom čl. 11. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine“ broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 81/01 i 114/03 - dalje: ZR) propisano je da propust ugovornih stranaka da sklope ugovor o radu u pisanom obliku ne utječe na postojanje i valjanost tog ugovora.

Ako ugovor o radu nije sklopljen u pisanom obliku, poslodavac je dužan radniku (čl. 11. st. 3. ZR) prije početka rada uručiti pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru, a ako poslodavac u tom roku ne sklopi s radnikom ugovor o radu u pisanom obliku ili mu ne izda pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru, smatra se (st. 4.) da je s radnikom sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

Međutim, te odredbe se primjenjuju u situaciji kad ugovor o radu postoji - ali nije sklopljen u propisanom pisanom obliku, pa se ne mogu primijeniti u slučaju iz ovoga predmeta: kada je utvrđeno da takav ugovor o radu između stranaka ne postoji.

Zakonitost osporene presude revident ne može dovesti u sumnju, a kraj utvrđenja da između stranaka nije zaključen ugovor o djelatnoj vojnoj službi - i da nije donesen akt o njegovom prijamu u djelatnu vojnu službu (s time da vojna iskaznica ne predstavlja takav akt), ni isticanjem navoda da njegov status djelatne vojne osobe primljene u vojnu službu potvrđuju i činjenice kao što su njegov rad u odori Hrvatske vojske, smještaj u vojnim objektima ili zadržavanje njegove radne knjižice.

Sukladno tome, a budući da tužitelj nije dokazao da je bio u radnopravnom odnosu sa tuženicom i da je tuženica prema njemu glede takvog odnosa postupala protupravno, pa slijedom toga nije dokazao ni da mu je tuženica protupravnim ponašanjem („svjesno, namjerno i šikanozno“) uzrokovala duševne boli i strah, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne štete zbog povrede njegovih prava iz radnog odnosa te pretrpljenih duševnih boli i straha u iznosu 50.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama, uz pravilan zaključak da nisu ispunjene pretpostavke propisane odredbom čl. 200. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96) za naknadu takve štete te da nije osnovan ni zahtjev za isplatu naknada plaće za utuženo razdoblje.

Zbog navedenih razloga nije došlo ni do povrede prava tužitelja zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske, kao ni do povrede odredbi Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koje se primjenjuju na temelju Zakona o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i protokola br. 1., 4., 6., 7., 12., 13. i 14. uz Konvenciju („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst - 14/02 i 1/06).

Konačno, revident se neosnovano poziva i na Ustavni zakon o suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom u Den Haagu te Zakon o potvrđivanju Rimskog statuta Međunarodnog kaznenog suda ("Narodne novine", broj 5/01). Naime ovima se uređuju kazneno-materijalna i kazneno-procesna pitanja oko ratnih zločina i uređuje odgovornost nadležnih zapovjednika za njima podređene osobe u postrojbama koje nisu u formalnoj strukturi neke vojske, ali odredbe tih Zakona ne upućuju na osnovanost tužbenog zahtjeva obzirom da ni iz njih ne proizlazi da činjenica što je tužitelj pripadao 66. pukovniji dokazuje da je samim time zasnovao radni odnos s tuženicom te da mu po toj osnovi pripada naknada plaće kao i naknada štete.

Stoga, a obzirom da nisu ostvareni istaknuti revizijski razlozi, niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP na koju povredu sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je reviziju tužitelja na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci presude.

Nadalje, na temelju odredbe čl. 129. st. 4. ZPP odluka o trošku u presudi smatra se rješenjem.

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet

– meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, te da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), pa odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koju bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP.

Na osnovu izloženog valjalo je, na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP, reviziju tužitelja podnesenu protiv odluke o troškovima odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao izreci rješenja.

Zagreb, 27. siječnja 2016.

Predsjednik vijeća

Željko Glušić, v.r.