Rev-699/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 699/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U DA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Damira Mratovića, dr. Ivana Kaladića, Davorke Lukanović-Ivanišević i Miroslave Vekić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. S.-A. iz T., protiv tuženika zadruge T. iz T., zastupane po punomoćnici B. S.-R., odvjetnici u D., radi utvrđenja i isplate, te u pravnoj stvari tuženika-protutužitelja zadruge T. iz T., protiv tužitelja-protutuženika I. S.-A. iz T., radi isplate, rješavajući reviziju tužitelja I. S.-A. iz T. izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Dubrovniku od 6. listopada 1997. godine posl. br. Gž-526/96 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku od 13. lipnja 1996. godine posl. br. P-231/94, u sjednici održanoj dana 20. veljače 2001. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja I.S.-A. kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom i rješenjem suda prvog stupnja u točci I. izreke odbačena je tužba tužitelja-protutuženika u dijelu u kojem je tražio da se utvrdi osnovica mirovinskog doprinosa. U točci II. izreke naloženo je tuženici- protutužiteljici da u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju-protutuženiku 5,13 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 1. ožujka 1991. godine do isplate. U točci III. izreke u preostalom je dijelu tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika odbijen. Točkom IV. izreke odbijen je protutužbeni zahtjev tuženice-protutužiteljice kojim je traženo da se naloži tužitelju-protutuženiku isplatiti tuženici kao protutužiteljici iznos od 31,45 kn s kamatom od 31. siječnja 1991. godine do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe. U točci V. izreke odlučeno je da svaka stranka snosi svoj parnični trošak. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja I.S.-A. kao neosnovana i potvrđena je gore navedena presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu iz toč. III. i toč. V. izreke.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj I.S.-A. a zbog pogrešne primjene zakona, što bi značilo da se tužitelj u reviziji poziva na revizijske razloge bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Iz sadržaja revizije proizlazilo bi da predlaže da se revizija prihvati, a u pobijanom dijelu presuda preinači tako što bi se tužbenom zahtjevu sa kojim je odbijen, udovoljilo.

Protivna stranka na reviziju nije odgovorila, a nadležni se državni odvjetnik o reviziji nije izjasnio. Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama istaknutih revizijskih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("NN" br. 53/91 i 91/92 - dalje: ZPP) sukladno čl. 386. ZPP, ovaj je revizijski sud utvrdio da revizijski razlozi nisu ostvareni.

Naime u postupku suda prvog stupnja je utvrđeno da je tužitelj sa tuženikom sklopio ugovor o privremenom obavljanju poslova za razdoblje od 16. srpnja 1990. godine do 15. listopada 1990. godine, te da su stranke prešutno obnovile taj ugovor tako što je tužitelj ugovorene povremene poslove obavljao do 15. veljače 1991. godine. Utvrđeno je da je tuženik uredno isplatio tužitelja za obavljanje navedenih poslova do 31. siječnja 1991. godine i to slijedom ugovorene naknade prema prije spomenutom ugovoru sve do 15. listopada 1990. godine, a od 15. listopada na temelju odluke Zbora radnika tuženika, te da je tako ostao dužan tužitelju na ime obavljanja povremenih poslova isplatiti naknadu još samo za razdoblje od 1. do 15. veljače 1991. godine, a to je iznos od 5,13 kn.

Slijedom takvih utvrđenja, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja za iznos od 5,13 kn, za koji iznos je tuženiku naloženo isplatiti ga sa pripadajućom kamatom od 1. ožujka 1991. godine do isplate, pa je samim time i pravilan zaključak o neosnovanosti tužbenoga zahtjeva u njegovom preostalom dijelu.

Tužitelj je sa tuženikom bio u pravnom odnosu temeljem zaključenog ugovora o privremenom obavljanju poslova kroz sporno razdoblje koji ima značajke ugovora iz čl. 101. Zakona o radnim odnosima ("NN" br. 19/90). Rad po takvom ugovoru ne pretpostavlja u sebi radni odnos, pa je takav ugovor pravno blizak ugovoru o djelu iz čl. 600. Zakona o obveznim odnosima ("NN" br. 53/91 - dalje: ZOO).

Tužitelj prema tome ima pravo na isplatu naknade za svoj rad prema navedenom ugovoru, odnosno za razdoblje koje nije pokriveno pismenim ugovorom, prema odluci Zbora radnika tuženika. Tužitelj je isplaćen za svoj rad do 31. siječnja 1991. godine, pa je utoliko pravilno djelomično udovoljenom njegovom tužbenom zahtjevu i naloženo tuženiku isplatiti tužitelju naknadu za njegov rad za razdoblje od 15 dana u veljači 1991. godine, za koje je razdoblje izostalo plaćanje. Pri tome, a suprotno reviziji, nije odlučno kako je ova isplata izvršena, sve kada bi tužitelj i mogao ovu isplatu realizirati putem platnih lista, a ne izravno putem blagajne. Ovo pogotovo i stoga što je utvrđeno da je tužitelj sam ispostavljao račune za svoj rad i isplaćivao ih putem blagajne tuženika.

Kako se niti u situaciji rada po ugovoru iz čl. 101. ZRO, a niti onoga iz čl. 600. ZOO, ne radi o radnom odnosu, to tužitelj, suprotno reviziji, ne uživa zaštitu onih radnih prava koja bi on imao da se nalazio u redovitom radnom odnosu kod tuženika, a koja su eventualno uključena u onaj dio tužbenoga zahtjeva sa kojim je tužitelj odbijen (npr. isplate po završnom računu i za prekovremeni rad).

I odluka o parničnom trošku pravilno je donesena pozivom na odredbu iz čl. 154. st. 2. ZPP, kada se uzme uspjeh stranaka u ovome postupku.

Tužitelj je sa revizijom odbijen, pa u takvoj situaciji eventualna odluka po tužiteljevom zahtjevu o oslobođenju od plaćanja sudskih pristojbi, koji je zahtjev istaknut u reviziji, ne bi više mogao utjecati na odluku o parničnom trošku.

Valjalo je zato u svemu reviziju tužitelja kao neosnovanu odbiti i tako odlučiti kao u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 20. veljače 2001. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.