Rev-1791/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1791/1996-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića, kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Vjere Delić i Katarine Buljan, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. T. iz N., zastupanog po punomoćniku J. A., odvjetniku iz Z., protiv tuženice M. Đ. iz I. G., koju zastupa punomoćnik Z. K., odvjetnik iz I. G., radi naknade štete, rješavajući reviziju izjavljenu od tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Sisku od 22. travnja 1996. godine, br. Gž-45/96., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Ivanić Gradu od 16. studenog 1995. godine, br. P- 471/94., u sjednici održanoj dana 2. lipnja 1999. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja N.T. protiv odluke o glavnoj stvari odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja protiv odluke o trošku se prihvaća, te se u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev za naknadu parničkog troška preko iznosa od 2.976,80 kn ukida presuda Županijskog suda u Sisku od 22. travnja 1996. godine, br. Gž-45/96. i presuda Općinskog suda u Ivanić Gradu od 16. studenog 1995. godine, br. P-471/94. i u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Ivanić Gradu od 16. studenog 1995. godine, br. P-471/94. suđeno je:

"I. Tuženica Đ.M. dužna je na ime naknade štete isplatiti tužitelju T.N. iznos od 32.760,00 kn (tridesetdvijetisućesedamstošezdesetkuna) sa zakonskom zateznom kamatom po čl. 277. st. 1. ZOO počev od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, i to u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom preko iznosa iz točke I presude, a za iznos od 85.740,00 kn, kao neosnovanim.

III. Tuženica dužna je tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.976,80 kn u roku od 15 dana." Presudom Županijskog suda u Sisku od 22. travnja 1996. godine, br. Gž-45/96. odbijene su žalbe stranaka kao neosnovane i navedena prvostupanjska presuda potvrđena.

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja u dijelu kojim je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena reviziju je izjavio tužitelj zbog pogrešne ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava i predložio da sud reviziju prihvati i pobijane presude preinači tako da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužitelja sud prvog stupnja dostavio je, primjenom čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 - dalje: ZPP) na odgovor tuženici i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetniku.

Tuženica nije odgovorila na izjavljenu reviziju, niti se o istoj izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija je djelomično osnovana.

Ispitujući pobijani dio presude kao i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju, ovaj je sud ocijenio da ne postoji bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju bitnu povredu revizijski sud pazi, pozivom na odredbu čl. 386. spomenutog zakona, po službenoj dužnosti.

Revident neosnovano navodima revizije upućuje na ostvarenje bitne povrede iz čl. 375. st. 1. ZPP, pred sudom drugog stupnja jer je sud drugog stupnja u cijelosti ocijenio osnovanost žalbenih navoda pa tako i razloge koji se odnose na primjenu čl. 191. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96 - dalje ZOO).

Revident isto tako u ovoj fazi postupka neosnovano upućuje na pravilnost postupanja suda prvog stupnja u primjeni čl. 305. ZPP (ponovno otvaranje glavne rasprave), jer se argumentum a contrario čl. 385. st. 1. toč. 2. ZPP, revizija ne može izjaviti zbog bitne povrede iz čl. 354. st. 1. ovoga zakona, koja je učinjena u postupku pred sudom prvog stupnja.

Revident nadalje ne može s uspjehom u revizijskom fazi postupka pobijati pravilnost činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova, jer se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kako je to izrijekom propisano čl. 385. st. 3. ZPP.

Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja ocijenio pravilnima utvrđenja suda prvog stupnja iz kojih proizlazi:

- da je 7. ožujka 1994. godine, oko 18,30 sati u I.G. došlo do prometne nesreće u kojoj su sudjelovali tužitelj i tuženica,

- da se tužitelj neposredno prije prometne nesreće kretao motociklom brzinom 50 do 60 km/h dok se tuženica kretala biciklom s time da je naletna brzina iznosila 47,6 km/h,

- da je tužitelj mogao uočiti kretanje tuženice u trenutku dok je ona nalazila 4 metra zapadnije od ulaza u raskršće i da je u tom trenutku tuženica bila udaljena od tužitelja 32 metra, te da se tužitelj intenzivnim kočenjem mogao zaustaviti prije naleta na tuženicu (zaustavni put 27,4 metra),

- da se tužitelj kretao raskršćem pravcem koji je imao prednost prolaza u odnosu na kretanje tuženice.

Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili da je doprinos tužitelja nastanku prometne nesreće 20%.

Ovo iz razloga što je tuženica svojim biciklom (koji se smatra vozilom sukladno čl. 4. toč. 43. Zakona o sigurnosti prometa na cestama - Narodne novine br. 84/92 - dalje ZOSPC) upravljala protivno čl. 32. st. 4. spomenutog zakona, dakle protupropisno jer nije propustila vozilo tužitelja koje se kretalo pravcem koji u odnosu na kretanje tuženice ima prednost prolaza. Postupajući protivno navedenom zakonskom pravilu tuženica je doprinjela nastanku štetnog događaja. Tužitelj se kretao svojim vozilom uz poštivanja zakonske odredbe koja mu je davala prednost prolaza. Međutim, tužitelj je pravo vremeno zamijetio kretanje tuženice koje je bilo protupropisno. U momentu uočavanja tuženice tužitelj je imao dovoljno vremena da kočenjem zaustavi vozilo prije nastanka sraza - dakle prije nastanka štetnog događaja. Kada tužitelj nije tako postupio ponašao se protivno čl. 33. st. 1. i čl. 26. st. 1. ZOSPC kako su to pravilno ocijenili nižestupanjski sudovi. Revident kao oštećenik, naime, ne može ostvarivati svoje pravo prvenstva prolaza na silu, već je dužan, u situaciji kada postoji mogućnost (a to je utvrđeno u postupanju pred nižestupanjskim sudovima) zaustaviti vozilo. Imajući u vidu prometna pravila koja su povrijedila oba učesnika u prometu, dinamiku nastanka štetnog događaja ovaj sud suglasno s ocjenom nižestupanjskih sudova da postoji doprinos oštećenika nastanku štete (čl. 177. st. 3. ZOO) i da taj doprinos iznosi 20%.

Na utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili da pravičnu novčanu naknadu s osnova fizičkih boli predstavlja iznos od 7.000,00 kn, s osnova straha iznos od 5.000,00 kn i s osnova duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti u iznosu od 28.000,00 kn, te s osnova naruženosti 4.000,00 kn.

Ovo iz razloga što navedeni iznosi i po ocjeni ovoga suda, a uzimajući u obzir vrstu i težinu pretrpljenih povreda, duljinu trajanja i intenzitet fizičkih boli, te straha koji je tužitelj trpio zbog zadobijenih tijelesnih povreda kao i opseg smanjenja životnih aktivnosti i pojavne oblike u kojima se smanjenje životnih aktivnosti svakodnevno očituju kao i godine tužiteljevog života, a stime i činjenicu da će tužitelj imati smanjenje životne aktivnosti predvidivo još dugo vremena, te opseg naruženosti i u čemu se isto sastoji, predstavljaju pravičnu novčanu naknadu utvrđenu uz uzimanje u obzir svih kriterija i mjerila propisanih čl. 200. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.

Zbog navedenih razloga neosnovane su tvrdnje revidenta da su naknade nematerijalne štete utvrđene u iznosima koji su niži od iznosa koji bi predstavljali pravičnu novčanu naknadu.

Pritom valja navesti da je ovaj sud imao u vidu i analognu primjenu odredbe čl. 189. st. 2. ZOO, prema kojoj se naknada štete utvrđuje prema okolnostima kakve su postojale u vrijeme donošenja presude suda prvog stupnja.

Tako utvrđenu visinu pravične novčane naknade nižestupanjski su sudovi pravilno umanjili za omjer doprinosa tužitelja nastanku štetnog događaja primjenom čl. 192. st. 1. ZOO. Revident neosnovano smatra da u ovoj pravnoj stvari nije bilo mjesta primjeni čl. 191. ZOO. Ovo iz razloga što se ponašanje tuženice kao štetnika ne može, s obzirom na okolnosti slučaja, pravno označiti kao uzrokovanje štete ni namjerno ni krajnjom nepažnjom. Tuženica je naime kao biciklist ulaskom u raskrižje pogrešno procijenila da će proći raskrižjem prije tužitelja, a ta procjena pa makar bila i pogrešna, ne može se, po ocjeni ovog suda ocijeniti krajnjom nepažnjom tuženice. Kako je imovinsko stanje tuženice slabo to su nižestupanjski sudovi pravilno primjenom čl. 191. ZOO snizili pravičnu novčanu naknadu za 10%.

Zbog navedenih je razloga revizija tužitelja protiv odluke o glavnoj stvari primjenom čl. 393. ZPP odbijena kao neosnovana.

Međutim, revident osnovano tvrdi da odluku o trošku nije moguće ispitati. To iz razloga što se iz odluke o trošku ne može zaključiti za koje je radnje tužitelju priznat trošak zastupanja po punomoćniku i u kojem iznosu.

Zbog navedenih razloga u tom dijelu ostvaren je revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, pa je revizija tužitelja u tom dijelu prihvaćena i ukinute pobijane presude u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa.

U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud prilikom odlučivanja o trošku navesti pojedinačno radnje za koje tužitelju priznaje trošak i u kojem iznosu, te koji od zatraženog iznosa za pojedine radnje u postupku cijeni neosnovanim.

Tek nakon što postupiti po navedenom moći će sud prvog stupnja zakonito odlučiti o trošku tužitelja.

Zbog navedenih je razloga odlučeno kao u izreci ove odluke.

U Zagrebu, 2. lipnja 1999.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.