Rev-846/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 846/1990-2

P R E S U D A

U IME NARODA!

Vrhovni sud Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Djordja Bjegovića kao predsjednika vijeća, te Borisa

Guttmanna, Radomire Felicijan-Maoduš, Stanka Jesenkovića i Stanislava Plazonića kao članova vijeća, u gradjansko-pravnoj stvari tužitelja B. J. iz S., zastupanog po B. V., odvjetniku iz S., protiv tuženika S. b., S., zastupane po I. P., dipl. pravniku iz S., radi isplate, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Splitu od 15. prosinca 1989. br. Gž-2339/89, kojom je potvrdjena presuda Općinskog suda u Splitu od 22. svibnja 1989. br. P-2307/88, u sjednici održanoj dana 6. rujna 1990.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Tuženiku se ne dosudjuje trošak odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Prvostepenom presudom odbijen je tužitelj sa tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja isplatiti tužitelju iznos od DEM 12.102,63 i to na način da na deviznoj štednoj knjižici tužitelja broj 21-04- 26535-6 bude pribrojen iznos od DEM 8.603,63 zaključno sa danom 3T. VII. 1987. godine od kojeg dana teku zakonske kamate, a na deviznoj štednoj knjižici tužitelja broj 21-04-27869-8 bude pribrojen iznos od DEM 3.499 zaključno sa danom 6. VII. 1988. godine od kojeg dana teku zakonske kamate".

Istom presudom tužitelj je obvezan naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 7,50 (75.000 prijašnjih) dinara.

Drugostepenom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrdjena prvostepena presuda dok je odbijen tuženice u pogledu naknade troška odgovora na žalbu.

Protiv navedene pravomoćne drugostepene presude tužitelj je izjavio pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se pobijana presuda preinači u pravcu prihvaćanja tužbenog zahtjeva, dok podredno predlaže da se obje nižestepene presude ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

U odgovoru na reviziju tuženica osporava revizijske navode i predlaže da se revizija odbije kao neosnovana, a tužitelja obveze na naknadu prouzrokovanih troškova odgovora na reviziju.

Javni tužilac nadležan za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti nije se izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija je neosnovana.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužitelja kao štediše kod tužene banke da mu ta banka obračuna i isplati kamate u skladu sa zaključenim ugovorom o oročavanju deviznog štednog uloga po stopi od 12,50% godišnje umjesto po nižoj stopi po kojoj je tužena izvršila obračun kamata pri čemu je sporno da li je tužena banka bila ovlaštena na takvu izmjenu stope ugovorene kamate na nižu stopu bez pristanka tužitelja.

Prema utvrdjenju nižih sudova stranke su u točki 10. ugovora o oročavanju deviznog štednog uloga ugovorile: "U slučaju stupanja na snagu novih zakonskih eksternih i internih odredbi iz domene ovog ugovora stranke su suglasne da se ovaj ugovor sa istim automatski uskladjuje".

Zaključak je nižih sudova u tumačenju navedene odredbe čl. 10. ugovora o oročavanju deviznih štednih uloga, da se tužitelj suglasio sa mogućnošću izmjene ugovora uključiv i ugovorenu stopu kamata voljom samo jedne ugovorne strane (banke) na način da se na takav ugovor mogu primijeniti niže stope kamate od ugovorene a u skladu sa važećim samoupravnim sporazumom banaka o politici kamatnih stopa što je tužena banka temeljem navedene ugovorne odredbe i primijenila.

Revident medjutim smatra da su niži sudovi pogrešno protumačili navedenu odredbu čl. 10. ugovora jer tvrdi da je tom odredbom predvidjena mogućnost izmjene ugovora voljom samo jedne strane (banke) samo u slučaju promjene odgovarajućih zakonskih odredbi a ne i za slučaj izmjena odnosno sklapanja novog samoupravnog sporazuma izmedju banaka, pa se u vezi s tim kao i u ranijem postupku poziva na pravni stav iz Odluke Ustavnog suda Jugoslavije od 13. IV. 1988. iz kojeg proizlazi da se odredbe samoupravnog sporazuma zaključenog izmedju banaka (posebno u pogledu visine kamatnih stopa koje banke priznaju na štedne uloge deponenata) ne mogu neposredno primjenjivati na ugovorne odnose izmedju banaka i štediša ako to nije predvidjeno njihovim ugovorom.

Ovaj sud polazi od toga, da je odredbama čl. 174. do 179. Zakona o osnovama bankarskog i kreditnog sistema („Sl. 1. SFRH“ br. 70/85) propisano, da se odnosi izmedju banke i gradjana u vezi s novčanim depozitima i štednim ulozima uredjuju ugovorom, a samoupravnim sporazumom banke utvrdjuju način i zajedničke uvjete primanja i povlaćenja štednih uloga i depozita (čl. 182.).

Imajući u vidu izloženo značenje ugovora izmedju gradjana i banke glede reguliranja njihovih medjusobnih odnosa u pogledu novčanih depozita odnosno štednih uloga ovaj sud smatra da su niži sudovi pravilno našli da upravno zaključeni ugovor stranaka (u čl. 10.) sadrži valjani osnov (ovlaštenje) banci u pravcu mogućnosti jednostrane izmjene ugovora (napose glede promjene visine ugovorene stope kamata koje pripadaju deponentu) u skladu sa važećim Samoupravnim sporazumom banaka u toj oblasti.

Naime, iz svega do sada izloženog proizlazi da je odredba čl. 10. ugovora stranaka sporna odredba ugovora pa se u tumačenju takve odredbe ne treba držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrdjenim Zakonom o obveznim odnosima (čl. 99. st. 2. Zakona o obveznim odnosima - Z00).

Slijedi iz izloženog pravnog pristupa nižih sudova da su pri tumačenju spomenute sporne odredbe čl. 10. ugovora postupili u skladu sa pravilima iz cit. odredbe čl. 99. st. 2. Z00. Pri tome ovaj sud nalazi da su niži sudovi imali pouzdanu podlogu za svoj zaključak da su stranke mogućnost jednostrane izmjene ugovora na strani tužene banke ugovorile ne samo u slučaju novih zakonskih odredbi nego i u slučaju novih pravila banaka napose onih koja proizlaze iz samoupravnog sporazuma banaka.

Na to napose upućuje upotrijebljena ugovorna formulacija u dijelu koji glasi: "U slučaju stupanja na snagu novih zakonskih eksternih i internih odredbi iz domene ovog ugovora ..." (predvidjene pretpostavke za automatsko uskladjivanje ugovora) - koju nije moguće logično drugačije protumačiti nego kao izjednačavanje izmedju novih zakonskih i relevantnih bankarskih propisa (koji nesumnjivo proizlaze iz samoupravnih sporazuma banaka) kao pretpostavki glede izmjene ugovora od strane jedne ugovorne strane.

Stoga se i po ocjeni ovog suda revident bez uspjeha poziva na stav izražen u navedenoj Odluci Ustavnog suda Jugoslavije koji očito ima u vidu drugačiju situaciju od one za koju su niži sudovi utvrdili da predleži u konkretnom slučaju.

Prema tome, ovaj sud nalazi da su niži sudovi odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenili materijalno pravo a kako nije utvrdjeno da postoje oni razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 10. Zakona o parničnom postupku - ZPP) valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

Trošak odgovora na reviziju tuženici nije dosudjen, jer ovaj sud smatra da taj trošak nije bio potreban (čl. 155. st. 1.

ZPP).

U Zagrebu, 6. rujna 1990.

Predsjednik vijeća:

Djordje Bjegović, v. r.