Revt-260/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 260/16-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Dragana Katića, Darka Milkovića i Mirjane Magud, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Z. N. iz B., koju zastupa punomoćnica V. J., odvjetnica u B., protiv tuženika G. d.d., OIB: …, Z., kojeg zastupa punomoćnik S. Lj., odvjetnik u B., B.-M. I. T. d.o.o., OIB: …, B., i S. B. iz B., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-4587/12-3 od 17. veljače 2016., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-438/11-16 od 23. ožujka 2012., u sjednici vijeća održanoj 6. ožujka 2018.

p r e s u d i o j e:

I. Preinačuje se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 4587/12-3 od 17. veljače 2016.,. i sudi:

Žalba tuženika G. d.d. Z. odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru broj P-438/11-6 od 23. ožujka 2012.

II. Nalaže se tuženiku G. d.d., Z. da tužiteljici naknadi troškove revizije u iznosu od 3.300,00 kn u roku od 8 dana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke proglašena je nedopuštenom ovrha na nekretnini upisanoj u poduložak 8, z.k. ul. br. 580 k.o. G. B., 8. Etaža: 52/1558 dijela čkbr. 2848/2 sa 1743 m2, zgrada mješovite uporabe broj 20 (višestambeno – poslovna građevina P+2+potkrovlje, 31 stan), sa 548 m2 i dvorište sa 1195 m2 povezano sa vlasništvom stana S- 7, koji se nalazi na prvom katu višestambeno - poslovne građevine P+2+potkrovlje (31 stan), a sastoji se od hodnika, sobe, kupaonice, sobe, izbe i boravka + blagovaonice + kuhinje netto korisne površine P=0,97 m2 (ukupna netto korisna površina P=52,98 m2), koja je određena rješenjem Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj Ovr-811/10-2 od 4. studenog 2010. U točki II. izreke naloženo je tuženiku G. d.d. Z., tuženiku B. d.o.o. B. i tuženiku S. B. iz B. da tužiteljici Z. N. iz B. solidarno naknaditi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 4.550,00 kn u roku od 15 dana.

Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženika G. d.d., Z. te je preinačena drugostupanjska presuda, tužbeni zahtjev je odbijen u cijelosti, a tužiteljici je naloženo tuženiku G. d.d. Z. naknaditi trošak žalbe u iznosu od 2.675,50 kn.

Protiv drugostupanjske revizije tužiteljica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11 i 148/11 - proč. tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP). Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju, preinači drugostupanjsku presudu, a podredno da ju ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija je osnovana.

Predmet spora je zahtjev za proglašenje ovrhe nedopuštenom.

Prvostupanjski sud tužbeni zahtjev ocijenio je osnovanim uz obrazloženje

- da je povodom prigovora tužiteljice kao treće osobe i njene tvrdnje da je predmnijevana vlasnica nekretnine na kojoj je određena ovrha, tužiteljica rješenjem Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj Ovr-811/10 od 11. listopada 2011. upućena na parnicu protiv stranaka u ovršnom postupku i to: prvotuženika kao ovrhovoditelja i drugotuženika i trećetuženika kao ovršenika;

- da je tijekom postupka tužiteljica dokazala da je ona predmnijevani vlasnik nekretnine pobliže opisane u točki I. izreke presude;

- da se predmnijevanim vlasnikom smatra još od 24. veljače 2010. od kojeg dana je raspolagala ovjerenim kupoprodajnim ugovorom o kupnji navedene nekretnine, kao pravnim temeljem stjecanja vlasništva;

- da je tužiteljica na temelju dokaza o uplatama dokazala da je još prije tog datuma prodavatelju drugotuženiku kao knjižnom vlasniku nekretnine isplatila u cijelosti kupoprodajnu cijenu, a što proizlazi iz sadržaja priloženih uplatnica (list 5. spisa),

- da se tužiteljica nalazi neprekidno u posjedu iste nekretnine, čime da je tužiteljica dokazala istinit način svog stjecanja nekretnine,

- da pravo tužiteljice kao predmnijevane vlasnice predstavlja pravo koje sprječava ovrhu po ovršnom prijedlogu ovrhovoditelja G. d.d., Z., određenu na temelju rješenja o ovrsi Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj Ovr-811/2010, a na temelju ovršne isprave - bjanko zadužnice;

- da je tužiteljica odmah po sklapanju kupoprodajnog ugovora – 26. veljače 2010. podnijela prijedlog za uknjižbu prava vlasništva na nekretninama koje su predmet ovrhe, ali je njen prijedlog odbijen zbog toga što je na istoj nekretnini dana 9. veljače 2010. već bila zabilježena ovrha na temelju rješenja Trgovačkog suda u Bjelovaru broj Ovr-123/10, a po prijedlogu ovrhovoditelja S. Š., vlasnika E. obrta R.-T. B.;

- da je rješenje o ovrsi Trgovačkog suda u Bjelovaru po prijedlogu ovrhovoditelja G. d.d. zabilježeno u zemljišnim knjigama dana 11. studenoga 2010. u kojem trenutku je u zemljišnim knjigama već postojala zabilježba odbijenog prijedloga radi upisa prava vlasništva u korist tužiteljice;

- da je tuženik G. d.d. prije podnošenja prijedloga za ovrhu uvidom u zemljišne knjige mogao utvrditi da na istima tužiteljica polaže vlasnička prava.

Drugostupanjski sud preinačio je prvostupanjsku presudu uz obrazloženje

- da prema odredbi čl. 166. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09- dalje: ZV) onoga tko u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom dokaže pravni temelj i istinit način svog stjecanja stvari smatrat će se vlasnikom te stvari (predmnijevani vlasnik) prema osobi koja stvar posjeduje bez pravnog temelja ili na slabijem pravnom temelju.

- da će predmnijevanom vlasniku na njegov zahtjev predati posjed stvari posjednik koji nema pravni temelj posjedovanja ili je slabiji time što mu je posjed nepošten ili nezakonit, ili što ne može označiti svog prednika ili može samo sumnjivog, ili što je stekao posjed stvari besplatno, a onaj koji zahtijeva posjed kojeg je stekao naplatno, no neće mu trebati predati posjed stvari posjednik koji ima jednako jak pravni temelj kao on (st. 2). Predmnijeva vlasništva ne djeluje u korist osobe koja nije bila pošteni posjednik stvari (st. 3);

- da predmnijevani vlasnik treba, umjesto da dokazuje vlasništvo, dokazati činjenice na temelju kojih se predmnijeva njegovo vlasništvo i činjenice od kojih zavisi utemeljenost njegova zahtjeva prema posjedniku stvari iz stavka 1. i 2. ovog članka; inače se na vlasničku tužbu predmnijevanog vlasnika, na prigovore posjednika, kao i na pravni položaj koji ima pošteni, odnosno nepošteni posjednik kad je dužan predati stvar vlasniku, na odgovarajući način primjenjuje ono što i za pravu vlasničku tužbu, ako nije drugo određeno zakonom niti je u suprotnosti s pravnom naravi tužbe predmnijevanog vlasnika (st. 4);

- da iz navedene odredbe proizlazi da pretpostavljeni vlasnik u ovom slučaju tužitelj (koji još nije bio stekao pravo vlasništva jer nije bio upisan u zemljišne knjige (čl. 120. ZV-a) može tužbom tražiti povrat stvari u posjed kojeg je izgubio, dokazujući umjesto vlasništva svoje jače pravo na posjed (koji mora biti zakonit, istinit i pošten) od prava osobe koja posjeduje stvar bez pravnog temelja ili na slabijem pravnom temelju te bi mogao tražiti i proglašenje nedopuštenom ovrhe koja je određena na takvoj stvari prema osobi koja posjeduje stvar bez pravnog temelja ili na slabijem pravnom temelju;

- da se u konkretnom slučaju ne radi se o osobi koja posjeduje stvar bez pravnog temelja ili na slabijem pravnom temelju, jer je drugotuženik B. d.o.o. B., prema kojem je određena ovrha u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik sporne nekretnine čitavo vrijeme pa tako i u razdoblju kada je pokrenuta ovrha i što je razvidno iz izvatka iz zemljišnih knjiga (list 29. spisa), koje činjenice nisu niti sporne među strankama;

- da se prema odredbi čl. 120 st. 1. ZV vlasništvo na nekretninama stječe uknjižbom u zemljišnu knjigu ako zakon ne omogućuje da se vlasništvo nekretnine stekne nekim drugim upisom u zemljišnu knjigu.

- da se prema odredbi čl. 122. st. 1. ZV smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona. Stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju (st. 2.). Nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje (st. 3);

- da prema odredbi čl. 8. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08 i 126/10) zemljišne knjige, izvadci, odnosno ispisi i prijepisi iz zemljišne knjige uživaju javnu vjeru i imaju dokaznu snagu javnih isprava (st. 1.). Smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje zemljišta (st. 2.). Stjecatelj koji je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, pravno je zaštićen, ako nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja. Nedostatak dobre vjere ne može se prigovoriti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje (st. 3.);

- da iz navedenog proizlazi da je drugotuženik B. d.o.o., B., vlasnik sporne nekretnine te prema tome ima jače pravo od tužiteljice, koja ima samo pravnu osnovu (titulus) za stjecanje vlasništva, kupoprodaji ugovor od 24. veljače 2010.;

- da je prvotuženik kao ovrhovoditelj po načelu povjerenja u zemljišne knjige zakonito predložio ovrhu na predmetnim nekretninama pa stoga uživa pravnu zaštitu, jer nije znao niti je mogao znati da na njoj postoji kakvo pravo trećih;

stoga, kako je na nekretnini na kojoj je određena ovrha, kao vlasnik upisan drugotuženik koji prema tome ima jače pravo od tužiteljice, prvostupanjski sud je prihvaćajući tužbeni zahtjev za proglašenje ovrhe na ovoj nekretnini nedopuštenom, pogrešno primijenio materijalno pravo, jer iz navedenog proizlazi da tužiteljica na spornoj nekretnini nema pravo koje sprječava provedbu ovrhe u smislu odredbe čl. 55. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05 121/05 i 67/08).

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, mogu je podnijeti protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

Smatrajući ga važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tužiteljica naznačuje pitanje

"Da li pružiti zaštitu osobi koja je dokazala svoje pravo vlasništva kupnjom nekretnine temeljem valjanog pravnog posla, a kojoj je odbijena uknjižba prava vlasništva u zemljišne knjige iz formalnih razloga ili dopustiti ovrhu ovrhovoditelju radi njegove tražbine na istoj nekretnini, a koji prijedlog za ovrhu je podnio kasnije u odnosu na prijedlog za uknjižbu prava vlasništva kupca?"

Dakle, u bitnom naznačuje pitanja

Sprječava li predmnijevano vlasništvo ovrhu na nekretnini?

Može li se ovrhovoditelj pozivati na načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige u situaciji kad je prijedlog za ovrhu podnesen nakon što je u zemljišnoj knjizi bilo zabilježeno odbijanje prijedloga za uknjižbu prava vlasništva na temelju ugovora o kupoprodaji?

Obrazlažući važnost naznačenog pitanja tužiteljica ukazuje na presude Županijskog suda u Bjelovaru Gž-2210/14-2 od 28. siječnja 2016. i Gž-2333/11-2 od 27. travnja 2012. u kojima je izraženo shvaćanje s kojim ono u pobijanoj presudi nije podudarno.

Po ocjeni ovog suda naznačeno pitanje važno je za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Konačni je smisao ovrhe na nekretnini da kupac nekretnine stupi u poziciju ovršenika kao vlasnika nekretnine, pa tako i da mu sukladno odredbi čl. 101. st. 4. OZ, nakon pravomoćnosti rješenja o dosudi nekretnine, nekretnina bude predana u posjed. Posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku ako ima pravo koje ovlašćuje na posjedovanje te stvari (pravo na posjed) (čl. 163. st. 1. ZV). Kupac nekretnine kojem je nekretnina sukladno ugovoru o kupoprodaji predana u posjed (predmnijevani vlasnik) upravo je posjednik koji ima pravo odbiti predaju stvari.

Budući da sukladno odredbi čl. 163. st. 1. ZV predmnijevani vlasnik ima pravo odbiti predaju stvari u posjed ovršeniku kao zemljišnoknjižnom vlasniku to on ima pravo koje sprečava ovrhu (koja konačno rezultira predajom u posjed).

Konačno valja navesti da je Građanski odjel ovog suda na sjednici od 22. veljače 2018. izrazio pravno shvaćanje prema kojem predmnijevani vlasnik može uspješno štititi svoje pravo na predmetu ovrhe kada u postupku dokaže da je ovrhovoditelj bio nesavjestan, nepošten odnosno da je zloupotrijebio svoje pravo.

Stoga je neprihvatljivo shvaćanje drugostupanjskog suda da tužiteljica kao predmnijevana vlasnica nema pravo koje sprječava ovrhu.

Prema odredbi čl. 79. st. 3. OZ nakon zabilježbe ovrhe nije dopušten upis promjene prava vlasništva niti kojeg drugog stvarnog prava utemeljen na raspoložbi ovršenika, bez obzira kad je ta raspoložba poduzeta.

Po ocjeni ovog suda, ovrhovoditelj koji je uvidom u zemljišnu knjigu mogao vidjeti da je tužiteljica, koja raspolaže kupoprodajnim ugovorom, a koji nije proveden u zemljišnoj knjizi zbog učinka odredbe čl. 79. OZ u korist S. Š., predmnijevani vlasnik nekretnine na kojoj se predlaže ovrha, nije bio savjestan.

Stoga je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je, utvrdivši da je tužiteljica predmnijevana vlasnica nekretnine na kojoj je određena ovrha radi namirenja novčane tražbine i utvrdivši nesavjesnost ovrhovoditelja prilikom podnošenja prijedloga za ovrhu, ocijenio da tužiteljica ima pravo koje sprečava ovrhu, slijedom čega je ovrha nedopuštena.

Nasuprot tome drugostupanjski sud zaključivši da predmnijevano vlasništvo ne sprječava ovrhu pogrešno je primijenio materijalno pravo.

Slijedom iznesenog valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP preinačiti drugostupanjsku odluku i presuditi kao u izreci.

Tužiteljica u cijelosti uspjela je s revizijom te joj je dosuđen trošak sastava revizije i sudske pristojbe na reviziju (čl. 154. st. 1., 155. st. 1. i 166. st. 2. ZPP).

Zagreb, 6. ožujka 2018.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić, v.r.