I Kž-917/2010-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 917/10-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Dražena Tripala, Žarka Dundovića, mr. sc. Marina Mrčele i Miroslava Šovanja, kao članova vijeća, i više sudske savjetnice Sanje Katušić- Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. P. S., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ u svezi čl. 41. Zakona o izmjenama i dopunama KZ („Narodne novine“ br. 71/06), odlučujući o žalbi opt. P. S., podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 24. svibnja 2010. broj K-60/09, u sjednici održanoj dana 26. listopada 2011., u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drage Marincela i branitelja optuženika B. H., odvjetnika iz V.,

p r e s u d i o j e:

I. Povodom žalbe opt. P. S., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se uvjetne osude primijenjene prema opt. P. S. pravomoćnim presudama Općinskog suda u Vukovaru od 23. travnja 2008. broj K-524/06 i Općinskog suda u Iloku od 27. lipnja 2008. broj K-138/06 neće opozvati, pa se opt. P. S. za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ u svezi čl. 41. ZID KZ za koje je tom presudom proglašen krivim, na temelju tih zakonskih propisa, a primjenom čl. 57. st. 2. toč. 2. i 4. toč. c. KZ osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 1 (jednog) mjeseca, u koju mu se na temelju čl. 63. st. 1. KZ uračunava vrijeme zadržavanja od 17. siječnja 2009. do 18. siječnja 2009.

II. Žalba opt. P. S. odbija se kao neosnovana, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Vukovaru proglasio je krivim opt. P. S. zbog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ u svezi čl. 41. ZID KZ, činjenično i pravno opisanog u izreci te odluke, te mu na temelju tih zakonskih propisa, a primjenom čl. 57. st. 2. i 4. toč. c. KZ utvrdio kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i

I Kž 917/10-6

jednog mjeseca, a potom mu je na temelju čl. 69. st. 1. i 3. KZ opozvao uvjetnu osudu izrečenu presudom Općinskog suda u Vukovaru od 23. travnja 2008., broj K-524/06, pravomoćnu 23. travnja 2008., te odredio izvršenje izrečene kazne zatvora u trajanju od jedne godine, kao i uvjetnu osudu izrečenu presudom Općinskog suda u Iloku od 27. lipnja 2008., broj K-138/06, pravomoćnu 29. srpnja 2008., te odredio izvršenje izrečene kazne zatvora u trajanju od osam mjeseci, nakon čega je optuženika osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i četiri mjeseca.

Na temelju čl. 63. st. 1. KZ optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme lišenja slobode od 17. siječnja 2009. u 19,50 do 18. siječnja 2009. do 12,00 sati.

Na temelju čl. 76. st. 1. u svezi čl. 75. st. 1., 2. i 3. KZ optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o opojnim drogama za vrijeme izvršenja kazne zatvora, koje traje do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena, a u svakom slučaju do prestanka izvršenja kazne zatvora.

Na temelju čl. 173. st. 7. KZ od opt. P. S. oduzeta je opojna droga heroin u ukupnoj količini od 2,52 g, pakirana u četiri smotuljka od PVC vrećice.

Na temelju čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06; u nastavku: ZKP/97) optuženik je u cijelosti oslobođen dužnosti plaćanja troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude podnio je žalbu opt. P. S. putem branitelja B. H., odvjetniku iz V.. Žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i „pogrešne primjene kaznenog zakona“, a predlaže da se „pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovljeno odlučivanje“.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Nakon što je spis, sukladno čl. 373. st. 1. ZKP/97, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske u svom pisanom mišljenju je predložio, da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Na zahtjev opt. P. S. u žalbi, postupajući u smislu čl. 374. st. 1. ZKP/97, o sjednici vijeća izviješteni su imenovani optuženik i njegov branitelj. Sjednici vijeća bili su nazočni zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, i branitelj optuženika, odvjetnik B. H., a ista je održana, u skladu s odredbom čl. 374. st. 4. ZKP, u izočnosti optuženika, s obzirom da je o njoj uredno obaviješten.

Žalba opt. P. S. nije osnovana.

Ističući žalbenu osnovu bitne postupovne povrede, opt. P. S. ukazuje na onu iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97, te smatra da je obrazloženje presude u dijelu koji se odnosi na mjesto gdje je opojna droga pronađena nejasno i da se ne može ispitati, kao i da je obrazloženje u cijelosti nerazumljivo i proturječno. Međutim, iz navoda žalbe kojima optuženik konkretizira označene bitne postupovne povrede, i to kako one koje se odnose na dio obrazloženja o

I Kž 917/10-6

mjestu pronalaska opojne droge, tako i preostalog dijela obrazloženja koje se odnosi na namjenu opojne droge koju je optuženik posjedovao, razvidno je da on obrazlaže žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je nezadovoljan analizom i ocjenom izvedenih dokaza prvostupanjskog suda, pa stoga i izvedenim zaključcima. Bitna povreda odredaba kaznenog postupka, kakva je istaknuta žalbom, stoga nije ostvarena, jer razlozi izneseni u pobijanoj presudi niti su nejasni, niti proturječni.

Nezakonitost dokaza na koju žalitelj smjera, proizlazila bi iz mjesta pronalaska opojne droge koju je on odbacio, a koje je, prema njegovim navodima, bilo u njegovom stanu, što je suprotno onom utvrđenom u postupku. Dakle, opstojnost te bitne postupovne povrede temelji se na drugačijem činjeničnom stanju od onog iz pobijane presude, pa niti takva postupovna povreda nije ostvarena.

Optuženik, nadalje, sugerirajući da je sva, od njega oduzeta, opojna droga bila namijenjena njegovoj osobnoj uporabi, pledira za kazneno djelo zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 1. KZ, obrazlažući da je tako počinjena i povreda kaznenog zakona. No, radilo bi se o tzv. posrednoj povredi kaznenog zakona, koja bi bila posljedica pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Kako se postojanje povrede kaznenog zakona ocjenjuje samo u okvirima onog činjeničnog stanja utvrđenog po prvostupanjskom sudu i opisanog u izreci presude, a ne prema onim činjenicama koje, po ocjeni žalitelja, proizlaze iz provedenih dokaza, nema govora ni o takvoj povredi kaznenog zakona, jer su činjeničnim opisom inkriminacije naznačena sva bitna objektivna i subjektivna obilježja kaznenog djela posjedovanja opojne droge radi njene prodaje iz čl. 173. st. 2. KZ.

Ispitivanjem pobijane presude na temelju čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/97 ovaj drugostupanjski sud utvrdio je da nije počinjena niti jedna od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na čije postojanje pazi po službenoj dužnosti, ali da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, ali na način koji optuženik u žalbi ne navodi.

Naime, uvjetnu je osudu moguće opozvati sukladno odredbama čl. 69. st. 1., 2. i 7. KZ ako optuženik u roku provjeravanja počini jedno ili više kaznenih djela za koja mu je izrečena kazna zatvora od dvije godine ili teža kazna, pri čemu se uvjetna osuda ne može opozvati nakon što je protekla godina dana od isteka vremena provjeravanja. U konkretnom slučaju, prva je pretpostavka nepobitno bila ostvarena, jer je opt. P. S. proglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ u svezi čl. 41. ZID KZ koje je počinjeno 17. siječnja 2009., tj. u roku provjeravanja određenom presudom Općinskog suda u Vukovaru od 23. travnja 2008. broj K-524/06 (u trajanju od dvije godine, koji je počeo teći od pravomoćnosti te odluke tj. od 23. travnja 2008.) i u roku provjeravanja određenom presudom Općinskog suda u Iloku od 27. lipnja 2008. broj K-138/06 (u trajanju od dvije godine, koji je počeo teći od pravomoćnosti te odluke, tj. od 29. srpnja 2008.). Međutim, kako je do dana održavanja sjednice drugostupanjskog suda, na kojoj se odlučivalo o žalbi optuženika, proteklo više od godine dana od isteka roka provjeravanja, postoji zakonska smetnja iz čl. 69. st. 7. KZ za opozivanje uvjetnih osuda iz spomenutih presuda Općinskog suda u Vukovaru i Općinskog suda u Iloku, pa je sukladno tome, pobijanu presudu trebalo u tom smislu preinačiti i u odluci o kazni, kako je to i učinjeno pod toč. I) izreke ove odluke.

Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, opt. P. S. kritizira dio obrazloženja pobijane presude u kojem je navedeno da je „… najlogičnije zaključiti da je

I Kž 917/10-6

ista (osoba koja je bila pored optuženika kada su policajci naišli) došla kupiti opojnu drogu od optuženika, da je optuženik ugledavši policijskog službenika bacio iz ruke na pod opojnu drogu, i to tri vrećice, da je neuposlen, da nema stalnih primanja, da je konzument opojne droge… pa da bi sebi priskrbio korištenje opojne droge istu je morao i prodavati da bi došao do novca“, naglašavajući da se utvrđenje subjektivnih obilježja inkriminacije bazira na pretpostavkama i logici, a ne na materijalnim ili personalnim dokazima. Takvom zaključku suprotstavlja argumente kojima osnažuje vlastitu tezu, odnosno da je droga od optuženika oduzeta bila namijenjena njegovoj osobnoj uporabi, i to da je optuženik višegodišnji ovisnik, koji konzumira i do 2 g heroina dnevno, a što povezuje s količinom od njega ukupno oduzete droge (2,52 g), njegovu smanjenu ubrojivost tempore criminis, te podatak da pretragom stana nisu pronađeni predmeti koji uobičajeno prate djelatnost prodaje droge (npr. vaga, punila, novac i sl.).

Međutim, prvostupanjski sud je izveo sve potrebne i važne dokaze, koje je potom, kao i obranu optuženika, savjesno i detaljno analizirao i valjano i kritički ocijenio i to ponaosob i u međusobnoj povezanosti, pa se zaključci do kojih je došao takvom analizom i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda ukazuju pravilnima.

Ne odgovara istini primjedba optuženika da ne postoje nikakvi materijalni dokazi, jer je od optuženika oduzeta opojna droga heroin, pakirana u četiri PVC omota, a ukupne težine 2,52 g. Bez obzira na, po optuženiku iskazane, dnevne potrebe za opojnom drogom, način pakiranja te droge, mjesto na kojem je zatečen, činjenica da je u ruci držao tri omota, koje je, ugledavši policajca, bacio na pod, dok je četvrti omot ostao u njegovom džepu, u povezanosti s novčanom protuvrijednošću te droge (iznosom od 1.400,00 kn, kako je to naveo sam optuženik) i podatkom da optuženik nije zaposlen i nema nikakav izvor prihoda niti imovine, upućuje upravo na zaključak da je droga s kojom je zatečen bila namijenjena daljnjoj prodaji. Ovisnost optuženika o opojnim drogama takav zaključak osnažuje, jer predstavlja glavni motiv zbog kojeg se uobičajeno ovisnici odlučuju i na prodaju opojne droge, sve kako bi namakli novčana sredstva za zadovoljavanje vlastitih ovisničkih potreba. To što pretragom stana optuženika nisu pronađeni karakteristični predmeti ne isključuje gornja utvrđenja, jer preprodavači odnosno prodavači opojne droge istu nužno ne prepakiravaju. Koju je, pak, ulogu imala muška osoba zatečena uz optuženika po policajcima ispred njegovog stana (tj. da li potencijalnog kupca, prodavatelja ili neku treću) nije od takvog značaja da bi utjecalo na zaključak o namjeni droge koju je optuženik nepobitno te zgode posjedovao. U nedostatku direktnih personalnih dokaza prvostupanjski je sud obvezan zaključak o subjektivnim obilježjima inkriminacije donijeti na osnovu ostalih dokaza i podatka, koje treba analizirati i ocjenjivati u međusobnoj povezanosti, a služeći se upravo logikom i životnim iskustvom, kako je to ovdje i učinjeno, pa su prigovori optuženika u tom pravcu neopravdani.

Mjesto pronalaska odbačene opojne droge prvostupanjski sud utvrdio je prihvativši u tom smislu sukladne iskaze dva svjedoka policajca – M. H. i I. S., te ocijenivši da je obrana optuženika u tom dijelu neuvjerljiva i sračunata na izbjegavanje kaznenopravne odgovornosti. Takvu analizu i ocjenu ovih dokaza prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, pri čemu se indikativnim ukazuje i to da optuženik u iskazu nije ni spomenuo da bi s njim bio itko drugi, iako oba policajca koji su ispitani kao svjedoci decidirano navode prisutnost još jedne muške osobe koja se, ugledavši ih, dala u bijeg.

I Kž 917/10-6

Promašeno je, kraj svega navedenog, optuženikovo isticanje nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koje se odnosi upravo na tu okolnost. Njegovo pozivanje na to da je trebalo provesti suočenje između njega i policajaca i rekonstrukciju na licu mjesta ničim nije opravdano, pri čemu valja naglasiti da takav dokazni prijedlog obrana nije stavila tijekom prvostupanjskog postupka, već tek u žalbi. Kako je mjesto odbacivanja opojne droge s izvjesnošću utvrđeno, a za što je prvostupanjski sud dao uvjerljive i jasne razloge, to se ni provođenjem ovih, naknadno predloženih dokaza ne bi ništa novo niti bitno drugačije moglo utvrditi.

Stoga nije ostvarena ni ova žalbena osnova.

Kako optuženikova žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji, to je pobijana presuda na temelju odredbe čl. 382. ZKP ispitana i u tom pravcu.

Razmatrajući kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i jednog mjeseca, koja je optuženiku odmjerena za to kazneno djelo primjenom odredaba o sudskom ublažavanju kazne, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, uvjerenja je kako je ta kazna, koja je tek nešto viša od najmanje moguće kazne koja se za ovo djelo može izreći, odgovarajuća svim utvrđenim olakotnim i otegotnim okolnostima. Naime, nije moguće zanemariti podatak o optuženikovoj ranijoj višestrukoj osuđivanosti za istovrsna kaznena djela, koji se mora odraziti na visinu odmjerene kazne. Stoga nema uvjeta za daljnje ublažavanje te kazne, a izrečenom će se kaznom zatvora u trajanju od dvije godine i jedan mjesec ostvariti svrha kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 50. KZ.

Nadalje, utvrđeno je da su sigurnosne mjere izrečene prvostupanjskom odlukom (sigurnosna mjera liječenja od ovisnosti i mjera oduzimanja predmeta) primijenjene sukladno zakonu, nakon što su se za to stekle sve pretpostavke.

Slijedom iznesenog, trebalo je sukladno čl. 390. st. 1. i 387. ZKP/97 odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 26. listopada 2011.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Sanja Katušić-Jergović, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.