Croatian Supreme Court allows partial appeal, ruling loan contract void due to foreign currency prohibition.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia partially allowed the defendant's appeal, overturning the lower court's judgment on the loan repayment amount. The court found the loan contract void because it violated the prohibition on lending foreign currency between private individuals at the time of the agreement. Consequently, the defendant must repay the original foreign currency amount converted to euros, but the claim for Croatian kuna equivalent with specific interest rates was rejected.
Legislator headnote
AI generatedUredba o uvjetima i načinu održavanja likvidnosti u plaćanjima prema inozemstvu; Zakon o obveznim odnosima: A loan contract involving foreign currency between private parties is void if it contravenes mandatory prohibitions on such lending, requiring restitution in the original currency converted to the current legal tender.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-422/05-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Crnića, kao predsjednika vijeća, te Damira Mratovića, Ljubice Munić, Gordane Gasparini i mr. sc. Lucije Čimić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. Š. iz Z., zastupanog po punomoćniku G. V., odvjetniku iz Z., protiv tuženika S. K. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-571/03-2 od 2. listopada 2004. godine kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu broj P-1557/02-31 od 16. travnja 2002. godine, u sjednici održanoj dana 9. veljače 2006. godine,
p r e s u d i o j e:
Prihvaća se revizija tuženika i preinačuje se presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-571/03-2 od 2. listopada 2004. godine i presuda Općinskog suda u Zagrebu broj P- 1557/02-31 od 16. travnja 2002. godine te sudi:
Nalaže se tuženiku da plati tužitelju iznos od 66.994,65 € sa zateznim kamatama plativim u eurima po stopi koju banke isplaćuju na devizne štedne uloge po viđenju u mjestu plaćanja i to:
- od 3. svibnja 2000. godine do 28. veljače 2002. godine na iznos od 131.000,00 DEM
- i od 1. ožujka 2002. godine do isplate na iznos od 66.994,65 €, te da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 23.255,00 kn, sve u roku 15 dana.
Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu kunske protuvrijednosti iznosa od 66.994,65 € prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja sa zakonskom zateznom kamatom od 31. prosinca 1999. do 2. svibnja 2000. godine, te daljnjom kamatom iznad stope koju banke plaćaju na devizne štedne uloge eura po viđenju u mjestu plaćanja.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja je presuđeno:
"I. Nalaže se tuženiku S. K. da tužitelju B. Š. isplati iznos od 66.994,65 eura, u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, s kamatom tekućom od 01. siječnja 2000.g. do isplate, po stopi koju banka u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge u eurima po viđenju, kao i trošak parničnog postupka u iznosu od 23.255,00 kuna, a sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.
II. Odbija se tužitelj u dijelu tužbenog zahtjeva u pogledu kamata, i to preko dosuđenih kamata na iznos od 66.994,65 eura po stopi koju banka u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge u eurima po viđenju, do zatraženih zakonskih zateznih kamata određenih odredbom čl. 2. Zakona o zateznim kamatama."
Presudom suda drugog stupnja je presuđeno:
"I. Odbija se žalba tuženika S. K. iz Z., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1557/02 od 16. travnja 2002. godine u dijelu izreke pod stavkom I. kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 66.994,65 eura u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Narodne banke Hrvatske na dan isplate, kao i naknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu od 23.255,00 kuna.
II. Djelomično se uvažava žalba tuženika S. K. iz Z., te se preinačuje presuda Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1557/02 od 16. travnja 2002. godine u dijelu odluke o kamatama na dosuđeni iznos glavnice i sudi:
Tuženik je dužan isplatiti tužitelju na dosuđeni iznos od 66.994,65 eura u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Narodne banke Hrvatske na dan isplate, kamate koje se plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju u valuti glavnog duga od 1. siječnja 2000. godine do isplate."
Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda preinači u smislu revizijskih razloga, odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovljeni postupak.
Odgovor na reviziju nije podnijet, niti se nadležni državni odvjetnik izjasnio o izjavljenoj reviziji.
Postupak pred nižestupanjskim sudovima proveden je u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99 i 88/01 – dalje u tekstu: ZPP), pa nije opravdan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka. Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude u dovoljnoj mjeri ocijenio žalbene navode tuženika. Bio je to dužan samo u odnosu na žalbene navode koji su od odlučnog značaja, a ti žalbeni navodi su ocijenjeni.
Nije učinjena ni posebno istaknuta bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 4. (u odnosu na toč. 4. revizija nema razloga) i toč. 11. odnosno toč. 13. ZPP jer suprotno proizlazi iz stanja spisa. Naime, presuda sadrži razloge o odlučnim okolnostima, jer su sudovi potpuno utvrdili sporne činjenice o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva, radi čega nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP koju prema sadržaju revizije posebno ističe revident.
Nadalje, nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 386. ZPP.
U postupku je utvrđeno da je tužitelj tuženiku pozajmio 2. rujna 1999. godine iznos od 131.000,00 DEM s rokom vraćanja do 31. prosinca 1999. godine, time da tuženik svoju obvezu vraćanja zajma nije ispunio.
Tuženik u reviziji osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, što prema izričitoj odredbi čl. 385. st. 3. ZPP u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno. Tužitelj je zatražio isplatu kunske protuvrijednosti primljenog iznosa 131.000,00 DEM na dan isplate prema srednjem tečaju HNB sa zakonskom zateznom kamatom od 31. prosinca 1999. godine do isplate.
Sudovi su, međutim, pogrešno primijenili materijalno pravo kada su dosudili tužitelju kunsku protuvrijednost pozajmljenog iznosa odnosno eura sa zateznom kamatom od 1. siječnja 2000. godine nadalje.
U vrijeme kada su stranke sklopile sporni ugovor o zajmu, tj. 2. rujna 1999. godine bila je na snazi Uredba o uvjetima i načinu održavanja likvidnosti u plaćanjima prema inozemstvu ("Narodne novine", broj 61/92 i 79/92, te 53/93) koja je zabranjivala pozajmljivanje deviza između domaćih osoba (čl. 11.).
Tom Uredbom ni Zakonom o deviznom poslovanju, odnosno Zakonom o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometa zlata ("Narodne novine", broj 91a/93) pitanje zabrane pozajmljivanja deviza među fizičkim osobama u Republici Hrvatskoj nije drukčije određeno.
Prema tome, Ugovor o zajmu je ništav jer je suprotan prisilnim propisima (čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje u tekstu: ZOO). S obzirom na to, a u smislu odredbe čl. 104. st. 1. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužiteljima ono što je primio na temelju Ugovora o zajmu, a to je bila strana valuta.
Prema odredbi čl. 307. st. 1. ZOO-a ispunjenje se sastoji u izvršenju onoga što čini sadržaj obveze, te niti ga dužnik može ispuniti nečim drugim, niti vjerovnik može zahtijevati nešto drugo, zato je uz pogrešnu primjenu materijalnog prava umjesto iznosa strane valute dosuđena valuta koju tuženik ne duguje.
Tuženik tužitelju treba vratiti iznos od 131.000,00 DEM. Međutim, ta valuta od 1. ožujka 2002. godine više ne postoji, već je zamijenjena eurom po tečaju 1,95583 DEM-a, tako da tuženik sada duguje tužitelju glavnicu u iznosu od 66.994,65 €.
Pravo tužitelja da zbog ništavosti ugovora o zajmu sklopljenog u stranoj valuti zahtijeva stranu valutu opredjeljuje i njegov zahtjev na kamate po stopi koju banka plaća na devizne štedne uloge po viđenju u valuti toga duga, time da u smislu odredbe čl. 214. ZOO-a, one počinju teći od dana podnošenja tužbe, tj. od 3. svibnja 2000. godine.
Iz navedenih razloga suđeno je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP kao u izreci ove presude.
Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. u svezi čl. 154. ZPP.
U Zagrebu, 9. veljače 2006. godine
Predsjednik vijeća:
Ivica Crnić, v.r.