I Kž-310/1992-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-310/1992-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Gudelj Milana kao predsjednika vijeća, te Zmajević mr Branka, Svedrović Marijana, Frančula mr Rudolfa i Petranović Milana kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin-Almer Rajke kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. P. Ž., zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi javnog tužitelja i optuženika podnesenim protiv presuda Vojnog suda u Zagrebu od 4. svibnja 1992. K-41/92, u sjednici održanoj 14. srpnja 1992. saslušavši zamjenika javnog tužitelja Hrvatske Pantlik Mladena,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se žalbe javnog tužitelja i opt. P. Ž. kao neosnovane, te se potvrđuje presuda prvostepenog suda.

O b r a z l o ž e n j e :

Pobijanom presudom Vojni sud u Zagrebu oglasio je krivim opt. P. Ž. za tri krivična djela, i to za krivično djelo sprečavanja službene osobe u vršenju službene radnje iz čl. 193. st. 1. i 3. KZRH, krivično djelo oduzimanja tuđe pokretne stvari i7. čl. 135. st. 1. KZRH (oba opisana u toč. 1 izreke presude) i kriv. djelo ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZRH (opisano u toč. 2 izreke presude).

Nakon što su optuženiku utvrđene pojedinačne kazne i to za kriv. djelo iz čl. 193. st. 1. i 3. KZRH kazna zatvora u trajanju od tri godine, za kriv. djelo iz čl. 135. st. 1. KZRH kazna zatvora u trajanju od jedne godine, i za kriv. djelo iz čl. 35. st. 1. KZRH kazna zatvora u trajanju od 10 godina, prvostepeni je sud temeljem čl. 35. st. 1. KZRH, a primjenom čl. 48. st. 3. Krivičnog zakona SFRJ preuzetog na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ ("NN" br. 53/91) kao zakona Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: KZJ) optuženika osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 12 godina, u koju kaznu mu je temeljem čl. 50. st. 1. KZJ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 1. studenog 1991. godine pa nadalje.

Protiv te presude žale se javni tužitelj i optuženik. Javni tužitelj žali se zbog odluke o kazni (utvrđenoj za kriv. djelo iz čl. 35. st. 1. KZRH) sa prijedlogom da se optuženika osudi na strožu kaznu za kriv. djelo ubojstva.

Optuženik se žali putem branitelja V. P., odvjetnika iz Z. zbog: bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona (koji žalbeni osnov ne obrazlaže), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (uz napomenu da se u žalbi također ne obrazlaže u čemu se sastoji nepotpunost utvrđenog činjeničnog stanja) i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje, odnosno da se preinači u odluci o kazni i njemu izrekne bitno blaža kazna.

Na žalbe nisu podnijeti odgovori.

Izjašnjavajući se o žalbama temeljem čl. 370. st. 2. Zakona o krivičnom postupku koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZKP) javni tužitelj Hrvatske predložio je da se žalba javnog tužitelja uvaži, a žalba optuženika odbije kao neosnovana kod kojeg prijedloga je zamjenik javnog tužitelja Hrvatske ostao i u sjednici vijeća.

Žalbe javnog tužitelja i optuženika nisu osnovane.

U odnosu na žalbu optuženika zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Bitnu povredu odredaba krivičnog postupka optuženik nalazi u tome što navodno postoji proturječnost razloga presude sa sadržajem isprava i zapisnika, a koje se sastoje u tome što se u izreci navodi da je optuženik postupao sa direktnim umišljajem (i u odnosu na kriv. djelo ubojstva iz toč. 2 izreke), a iz nalaza i mišljenja neuropsihijatrijskog vještaka takav se zaključak ne može izvući, jer da se optuženik tempore criminis nije ponašao normalna osoba, što on i nije bio.

Ovaj drugostepeni sud ne nalazi nikakove proturječnosti, a kamoli znatne, između izreke i razloga presude, pa niti one na koje upire optuženik u žalbi, jer iz nalaza i mišljenja vještaka uopće ne proizlazi zaključak na kojeg se poziva žalitelj. Uostalom, prigovor optuženika u biti se svodi na osporavanje činjeničnog utvrđenja, o čemu će više biti riječi u nastavku kod obrazlaganja na žalbene prigovore pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Kako nije počinjena postupovna povreda iz čl. 364. st. 1. toč. 11. ZKP-a, koju navodi optuženik u žalbi, ali ni bilo koja druga iz čl. 364. st. 1. toč. 1., 5., 6., 8. do 11. ZKP-a, koje drugostepeni sud mora ispitati po službenoj dužnosti temeljem čl. 376. st. 1. toč. 1. ZKP-a, to je žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka neosnovana.

Suprotno žalbenim navodima optuženika prvostepeni je sud pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice i u odnosu na kriv. djelo ubojstva (toč. 2 izreke presude) koje jedino i osporava žalitelj svojom žalbom. U razlozima presude određeno je i potpuno prvostepeni sud izložio koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, a za svoja stajališta i zaključke dao je u svemu valjane i prihvatljive razloge.

Žalbeni prigovor u biti svodi se na to kako je prvostepeni sud posve pogrešno zaključio da bi optuženik pucao u oštećenika V. O. sa ciljem i u namjeri da ga usmrti. On to nije htio, a niti je na takovu posljedicu pristao, i to zato jer je bio pijan, pa se zbog toga i odsustva bilo kakvog motiva ne može govoriti o direktnom (ali ni eventualnom) umišljaju na strani optuženika usmjerenog na lišenje života oštećenika.

Neprihvatljivi su i neutemeljeni, ovi prigovori žalitelja. Istina, optuženik je doista u vrijeme izvršenja kriv. djela ubojstva (i druga dva kriv. djela) bio u pripitom stanju (sa 1,41 promila apsolutnog alkohola u krvi) što je utvrđeno provedenim toksikološkim vještačenjem (list 143-144 spisa), a koju su činjenicu vještaci prilikom davanja pismenog nalaza i mišljenja (list 103-141 spisa) prilikom utvrđivanja uračunljivosti uzeli u obzir, ali nisu našli da bi zbog alkoholizma i poremećaja ličnosti bio neuračunljiv ili bitno smanjeno uračunljiv, već naprotiv u toč. II Zaključaka svog pismenog nalaza (list 141 spisa) vještaci (doc. dr. R. P. neuropsihijatar i prof. M. J. - psiholog) kategorički su da je optuženikova: "...sposobnost shvaćanja značaja svojih djela i mogućnost upravljanja postupcima u vrijeme izvršenja kriv. djela bila smanjena, ali ne bitno." Vještačenje su izvršili stručnjaci Centra za forenzičku psihijatriju Kliničke psihijatrijske bolnice V. iz Z. (psihijatri centra koji se bave forenzičkom psihijatrijom složili su se sa mišljenjem vještaka - list 140 spisa), pa je zato prvostepeni sud potpuno osnovano prihvatio ovo vještačenje jer je ono izvršeno u skladu sa pravilima znanosti i vještine, nakon promatranja optuženika, te uvida u krivični spis. Uostalom, niti optuženik ne stavlja posebne prigovore na izvršeno vještačenje.

Prema tome, prvostepeni je sud temeljem provedenog vještačenja nedvojbeno utvrdio da je optuženik P. Ž. tempore criminis bio smanjeno uračunljiv, ali ne bitno.

Nadalje, također je utvrđeno i to izvedenim dokazima (sudsko-medicinskim vještačenjem, saslušanim svjedocima, dokumentacijom koja se nalazi u spisu), a konačno i samim priznanjem optuženika da je on iz automatske puške u obiteljskoj kući u kojoj se nalazio V. O. sa svojom nevjenčanom suprugom B. J., u oštećenika ispalio, sa udaljenosti od svega oko četiri metra, dva metka nanijevši mu dvije prostrijelne rane desne strane grudnog koša sa ozljedama unutarnjih organa uslijed kojih ozljeda je oštećenik odmah umro. Prema tome, kada je optuženik uračunljiv (istina smanjeno) sa blizine od nekoliko metara pucao u V. O. (koji ga ne napada, niti mu pruža otpor, pa niti daje bilo kakav ozbiljan povod za ovakvo ponašanje) iz automatske puške i pogađa ga sa oba ispaljena metka u grudni koš i zadaje mu tjelesne povrede, od kojih ovaj odmah umire, onda je posve utemeljen zaključak suda prvog stupnja da optuženik postupa sa direktnim umišljajem. Zato je prigovor optuženika kako: "...mora biti jasno da on nije pucao zato da usmrti..." neosnovan i suprotan dokaznim rezultatima .

Ponašanje optuženika kritične noći, pa i pucanje u V. O. (u namjeri da ga liši života) treba promatrati ne samo kroz njegovo pripito stanje., već i kroz poremećenu ličnost optuženika, posebno misaonu i afektivnu jednostavnost i osiromašenost, trvenje i nesuglasja sa socijalnom sredinom, te sklonost agresivnom ponašanju (ranije tri puta osuđivan za kriv. djela koja u sebi sadrže elemente nasilja, i to dva puta zbog ugrožavanja sigurnosti iz čl. 51. KZRH, a jedanput zbog teške tjelesne povrede iz čl. 41. st. 1. KZRH). Nadalje, utvrđeno je da se kritične noći arogantno i nedolično ponašao govoreći (u Vatrogasnom domu) za sebe da je on zakon i vlast, pokazivao je oružje (pušku i ručnu bombu), te legitimaciju Zbora narodne garde, a bio je inače u uniformi Hrvatske vojske, koje ponašanje je posebno došlo do izražaja prilikom susreta sa djelatnicima policije. Samoinicijativno i neovlaštena odlazi u obilazak sela kako bi osobno "nadgledao" da li su svi zamračili stambene i druge prostorije, i kada saznaje da je oštećenik V. O. tražio intervenciju policije (upravo radi opisanog njegovog ponašanja i remećenja javnog reda i mira) on odlazi k njemu i nakon što je nasilno ušao u kuću, hladnokrvno ga ubija i pri izlasku iz kuće svoj postupak komentira i opravdava riječima: "đubre, sad si dobio, ti ćeš meni zvati policiju...". Upravo u toj namjeri da "kazni" oštećenika što se usudio zvati policiju, treba tražiti i motiv ovakvog postupanja optuženika, zato se ne može reći da je njegov postupak potpuno nemotiviran. Naravno, taj i takav motiv nikako ne može opravdati, pa niti ublažiti postupak optuženika, već naprotiv opravdano je prvostepeni sud uzeo optuženiku kao otegotnu okolnost ovakovo postupanje, tj. lišenje života oštećenika, a da mu ovaj za takav postupak nije dao u stvari nikakav iole ozbiljan povod.

Kako je prvostepeni sud analizom i ocjenom izvedenih dokaza kao i obrane optuženika, potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice uključivši i subjektivni odnos (umišljaj) prema izvršenim krivičnim djelima i posebno kriv. djelu ubojstva (toč. 2. izreke prvostepene presude) to je žalba optuženika i s tog osnova neutemeljena.

Treba također ukazati da je sud prvog stupnja i materijalno krivično pravo potpuno pravilno primijenio, pa nije osnovana žalba optuženika (koju u tom dijelu i ne obrazlaže), zbog povrede krivičnog zakona.

U odnosu na žalbe javnog tužitelja i optuženika zbog odluke o kazni.

Kod odmjeravanja kazne za pojedina krivična djela, te prilikom izricanja jedinstvene kazne, sud prvog stupnja je, po ocjeni ovog Vrhovnog suda kao drugostepenog, a temeljem čl. 41. KZJ, imao na umu svrhu kažnjavanja i u dovoljnoj mjeri cijenio je olakotne i otegotne okolnosti navedene na strani 8. i 9. presude koje utječu da kazna bude veća ili manja.

Potpuno opravdano optuženiku je uzeto u obzir da je krivično djelo ubojstva izvršio bez povoda tj. da mu oštećenik u suštini nije dao ni najmanji opravdani razlog za ovakvo ponašanje, a i djela izvršena na štetu policajaca također nemaju nikakvog racionalnog povoda. Optuženik je pri izvršenju kriv. djela, posebno ubojstva, iskazao upornost pa je čak nasilno ušao u kuću u kojoj se nalazio oštećenik. Njegovu raniju osuđivanost (tri puta za. kriv. djela koja sadrže elemente nasilja) također je trebalo uzeti u obzir kao otegotnu okolnost, kao i činjenicu da je kritične noći u kratkom vremenskom razdoblju izvršio čak tri kriv. djela, od kojih je jedno (ubojstvo) izrazito teško. Sve te okolnosti ukazuju na povećanu društvenu opasnost optuženika i izvršenih krivičnih djela.

Međutim, kod utvrđivanja i izricanja kazne mora se optuženiku uzeti u obzir da se radi o mladoj osobi i njegove obiteljske prilike, tj. da živi u brojnoj obitelji.

Imajući u vidu navedene otegotne, ali i olakotne okolnosti koje se navode u pobijanoj presudi, kao i one koje sud prvog stupnja ne navodi izričito da je cijenio kao olakotne, a koje su utvrđene tokom krivičnog postupka, kao što su: pripitost optuženika tempore criminis, smanjena uračunljivost, te činjenica da je pripadnik Hrvatske vojske koji se upravo toga dana vratio odnosno došao sa ratišta na odmor, ipak težina počinjenih krivičnih djela i njihova društvena opasnost, uključivši i stupanj krivičnopravne odgovornosti optuženika, takve su naravi da ne opravdavaju izricanje kraće jedinstvene (niti pojedinačnih) kazne od one koju je izrekao optuženiku prvostepeni sud.

Međutim, istovremeno ne može se prihvatiti, kraj utvrđenih i navedenih okolnosti, stajalište iz žalbe javnog tužitelja da prvostepeni sud u odnosu na kriv. djelo ubojstva nije u dovoljnoj mjeri cijenio otegotne okolnosti.

Iz navedenih razloga nisu zato osnovane zbog kazne žalbe javnog tužitelja, a niti optuženika.

Temeljem čl. 384. ZKP-a, a imajući u vidu razloge koji su naprijed izneseni, presuđeno je kao u izreci.

U Zagrebu, dana 14. srpnja 1992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin-Almer Rajka, v.r.

Gudelj Milan, v.r.