Rev-2537/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske
Legislator summary
AI generatedVrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Vlatke Potočnjak-Radej, Ivana Mikšića i Ivke Zlokić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1) V. M., 2) A. M., 3) D. F., 4) M. G., 5) V. B., 6) D. B., 7) M. B., 8) B. G., 9) J. G., 10) A. J., 11) A. J., 12) G. L., 13) N. Đ., 14) A. D., 15) N. B., 16) D. B., 17) N. G. i 18) A. G., svi zastupani po punomoćniku S. M., odvjetniku iz S., protiv tuženika 1) D. d.d. S. i 2) D. d.d. S., koje zastupa T. K., odvjetnik iz S., odlučujući o reviziji I i II-tuženika izjavljenoj protiv dijela presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-877/98 od 3. prosinca 1998. godine pod toč. I izreke, kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Sinju posl. br. P-633/95 od 11. ožujka 1998. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 28 ožujka 2001. godine,
Legislator headnote
AI generatedRev-2537/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: Suprotno tvrdnji revidenata, nije se ostvario revizijski razlog bitne povrede odredbi parničnog postupka, a tuženici niti ne navode o kojoj bi se postupovnoj povredi radilo. Naime, revizijski sud pazi po službenoj dužnosti samo na bitnu povredu odredaba ZPP iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, te nije ovlašten ispitivati ostale postupovne povrede na koje se revident ne poziva.
Full text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-2537/00-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A I R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Vlatke Potočnjak-Radej, Ivana Mikšića i Ivke Zlokić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1) V. M., 2) A. M., 3) D. F., 4) M. G., 5) V. B., 6) D. B., 7) M. B., 8) B. G., 9) J. G., 10) A. J., 11) A. J., 12) G. L., 13) N. Đ., 14) A. D., 15) N. B., 16) D. B., 17) N. G. i 18) A. G., svi zastupani po punomoćniku S. M., odvjetniku iz S., protiv tuženika 1) D. d.d. S. i 2) D. d.d. S., koje zastupa T. K., odvjetnik iz S., odlučujući o reviziji I i II-tuženika izjavljenoj protiv dijela presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-877/98 od 3. prosinca 1998. godine pod toč. I izreke, kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Sinju posl. br. P-633/95 od 11. ožujka 1998. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 28 ožujka 2001. godine,
p r e s u d i o j e :
I Revizija I i II-tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-877/98 od 3. prosinca 1998. godine u odnosu na dio pod toč. I a, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sinju posl. br. P-633/95 od 11. ožujka 1998. godine u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja 1-18 za isplatu glavnice u kunskoj protuvrijednosti za određene iznose deviza, odbija se kao neosnovana.
II Revizija I-tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-877/98. od 3. prosinca 1998. godine u odnosu na dio pod toč. I b) i d) izreke, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sinju posl. br. P-633/95 od 11. ožujka 1998. godine u dijelu kojim je u odnosu na I-tuženika prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu razlike do minimalne odnosno najniže plaće, kao i za isplatu jubilarne nagrade, odbija se kao neosnovana.
r i j e š i o j e :
Prihvaća se revizija I-tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-877/98. od 3. prosinca 1998. godine u odnosu na dio pod toč. I c) izreke, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sinju posl. br. P-633/95 od 11. ožujka 1998. godine u dijelu kojim je u odnosu na I-tuženika prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja pod 1) i 6), 10), 11), 13), 14), 15), 17), 18) za isplatu regresa za godišnji odmor za 1995. i 1996. godinu te tužitelja pod 5), 7), 8), 9), 12) i 16) za isplatu regresa za godišnji odmor za 1996. i 1997. godinu, te se u tom dijelu predmet vraća na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.
O troškovima postupka povodom pravnog lijeka odlučit će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-877/98 od 03. prosinca 1998. godine, u dijelu pod toč. I, djelomično je potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog suda u Sinju posl. br. P-633/95 od 11. ožujka 1998. godine pod I, II, III, i IV, i to u dijelu pod toč. I a, u odnosu na I i II-tuženika, a pod toč. I b, c, i d, u odnosu na I-tuženika.
Protiv drugostupanjske presude Gž-877/98 od 03. prosinca 1998. godine u dijelu pod toč. I izreke, reviziju su izjavili I i II-tuženik zbog pogrešne primjene odredbi Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91. i dr. - dalje ZPP), te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, i predlažu da se u pobijanom dijelu drugostupanjska odluka ukine ili preinači uz naknadu troškova revizije.
Tužitelji su podnijeli odgovor na reviziju tuženika protiv drugostupanjske presude Gž-877/98 od 03. prosinca 1998. godine, te predložili da se revizija odbije kao neosnovana uz naknadu troška odgovora na reviziju, dok se o podnesenim revizijama Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije izjasnio.
Revizija II-tuženika D. d.d. protiv drugostupanjske presude Gž-877/98 od 3. prosinca 1998. godine nije osnovana.
Revizija I-tuženika D.-S. d.d., protiv drugostupanjske presude Gž-877/98. od 3. prosinca 1998. godine je djelomično osnovana.
U odnosu na reviziju I i II-tuženika protiv drugostupanjske odluke Gž-877/98 od 3. prosinca 1998.
Suprotno tvrdnji revidenata, nije se ostvario revizijski razlog bitne povrede odredbi parničnog postupka, a tuženici niti ne navode o kojoj bi se postupovnoj povredi radilo. Naime, revizijski sud pazi po službenoj dužnosti samo na bitnu povredu odredaba ZPP iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, te nije ovlašten ispitivati ostale postupovne povrede na koje se revident ne poziva.
U odnosu na reviziju I-tuženika D. – S. d.d. i II-tuženika D. d.d., protiv drugostupanjske odluke Gž-877/98 od 3. prosinca 1998. godine pod I a)
Nije se ostvario niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Nižestupanjski sudovi su utvrdili sve pravno relevantne činjenice i okolnosti o kojima ovisi pravilna primjena materijalnog prava u ovom dijelu pobijane presude.
Predmet ovog dijela tužbenog zahtjeva bili su zahtjevi tužitelja da im I i II-tuženici isplate razliku neisplaćenih plaća u skladu sa Kolektivnim ugovorom za razdoblje od 1. siječnja 1991. - 31. prosinca 1994. godine. Tuženici i u reviziji, kao i u tijeku čitavog postupka osporavaju osnovanost ovog dijela tužbenog zahtjeva tužitelja, budući da smatraju da izjave koje su potpisali tužitelji nemaju značaj nagodbe koja bi tuženike obvezivala, a pogotove ne II-tuženika koji nije «izjavu niti potpisao», dok sama visina dosuđenih iznosa nije sporna.
Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi:
- da je odlukom Upravnog odbora II-tuženika D. d.d. (odluka br. UO-VI-13/94), dana 24. lipnja 1994.godine odobreno sklapanje nagodbe poduzećima – kćerima D. d.d., a među koje spada i I-tuženik D. – S., d.d., radi isplate neisplaćene razlike plaće po Kolektivnom ugovoru djelatnicima u sustavu D. d.d.;
- da je odlukom Upravnog odbora II-tuženika D. d.d. od 12. kolovoza 1994. godine Upravni odbor II-tuženika preuzeo obvezu isplate razlike plaće zaposlenicima poduzeća koja se nalaze u sastavu D. d.d.;
- da su odlukom Upravnog odbora II-tuženika D. d.d. (odluka br. UO-XX 9/94) od 21. prosinca 1994. godine utvrđeni kriteriji za sklapanje nagodbi sa djelatnicima u sustavu D. d.d. radi isplate razlike plaća po Kolektivnom ugovoru;
- da su stručne službe II-tuženika D. d.d., zadužene da izrade izračun razlike plaća radi zaključenja nagodbe sa zaposlenicima;
- da je u skladu sa navedenim izračunom, dana 4.3.1995. godine izrađena specifikacija razlike plaća po Kolektivnom ugovoru za djelatnike I-tuženika D.-S. d.d., gdje su izračunate razlike plaće za sve tužitelje u visini iznosa koji su pobijanim presudama i dosuđeni, koju specifikaciju potpisuje i direktor D. d.d. T.V., uz izjavu da je suglasan sa navedenim specificiranim isplatama i na kojoj se specifikaciji nalazi pečat II-tuženika;
- da je II-tuženik D. d.d. sastavio ponudu nagodbe u formi izjave koje izjave su potpisali svi tužitelji te na taj način prihvatili ponuđenu nagodbu.
Suprotno tvrdnji revidenata, na ovako utvrđeno činjenično stanje pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja 1-18, u pobijanom dijelu pod I a izreke za isplatu glavnice u kunskoj protuvrijednosti za određene iznose deviza.
I po pravnom shvaćanju ovog revizijskog suda Izjave koje su potpisali svi tužitelji po svom sadržaju predstavljaju nagodbu, jer su tužitelji potpisujući izjavu, prihvatili uvjete nagodbi, utvrđenih Odlukama Upravnog odbora II-tuženika od 24. lipnja 1994. i 21. prosinca 1994. godine, a I-tuženik se potpisom citiranih izjava – nagodbi, obvezao prema specikaciji dugovanih iznosa razlika plaća po kolektivnom ugovoru, isplatiti tužitelja upravo dosuđene im iznose.
Odluke o sklapanju nagodbi sa djelatnicima u sustavu D. d.d., kojima se daje odobrenje za sklapanje naogdbi poduzećima kćerima D. d.d., donio je Upravni odbor II- tuženika kao krovnog poduzeća.
Utvrđeno je da nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja, radi utvrđenja visine potraživanja djelatnika kćeri D. d.d., direktor II-tuženika, kao krovnog poduzeća svojim potpisom i pečatom na specifikaciji neisplaćenih razlika plaće po kolektivnom ugovoru, za djelatnike I-tuženika D.-S. d.d., potvrđuje da je suglasan sa isplatama.
Prema shvaćanju ovoga suda, davanjem ove suglasnosti, i II-tuženik, kao krovno poduzeće, preuzeo je obvezu isplate, posebice imajući u vidu da je upravo II-tuženik inicirao sklapanje nagodbi i poduzeo sve druge pravne radnje radi provedbi Odluka svog Upravnog odbora u rješavanju isplata neisplaćenih razlika plaće djelatnicima u sustavu D. d.d..
Stoga je i pravno neodlučna činjenica koju u reviziji ističu tuženici da tužitelji nisu bili zaposlenici II-tuženika, jer su osnov potraživanja tužitelja u ovom predmetu upravo gore navedene izjave – nagodbe.
U odnosu na reviziju - tuženika D.-S. d.d., protiv drugostupanjske odluke Gž-877/98 od 3. prosinca 1998. godine pod I b) i d)
U odnosu na toč. I b
Pobijanom drugostupanjskom presudom u dijelu pod toč. I b) potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu pod II, kojim je naloženo I-tuženiku da isplati tužiteljima koji su takav zahtjev postavili, razliku između plaće koju su primali i minimalne plaće za 1995. godinu, odnosno najniže osnovne plaće po Kolektivnom ugovoru za djelatnost trgovine za 1996., 1997., i 1998. godinu zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dospjeća svakog pojedinog iznosa do isplate.
Prema ocjeni ovog revizijskog suda, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo iz čl. 62. Zakona o radnim odnosima (“Narodne novine” br. 25/92 - dalje ZORO) u odnosu na razliku minimalne plaće u 1995. godinu, odnosno čl. 242. Zakona o radu (“Narodne novine” br. 38/95. - dalje ZR) u odnosu na razliku najniže plaće, te Kolektivnog ugovora za djelatnost trgovine za 1996., 1997., i 1998. godine, kada su navedene iznose, visina kojih nije sporna, dosudili tužiteljima, jer iz utvrđenja nižestupanjskih proizlazi da su svi tužitelji kojima je prihvaćen tužbeni zahtjev pod II prvostupanjske presude, u razdoblju za koje im je priznato pravo na minimalnu odnosno najnižu plaću, radili kod I-tuženiku, te da su primali plaću koja po svojoj visini nije odgovarala iznosima minimalne odnosno najniže plaće u skladu sa Zakonom, Kolektivnim ugovorom i Pravilnikom I-tuženika.
Stoga je valjalo temeljem odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja u om dijelu odbiti kao neosnovanu.
U odnosu na toč. I d
Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da su tužitelji, čiji je tužbeni zahtjev prihvaćen u dijelu kojim su tražili isplatu jubilarne nagrade za navršeni broj godina staža kod I-tuženika, navršili 10 godina (V.B.), 15 godina (D.B. i A.J.), 20 godina (V.M.), 25 godina (A.D.) te 30 godina staža kod I-tuženika (J.G.), te da im jubilarne nagrade nisu isplaćene. Stoga su pravilno nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su u skladu sa Kolektivnim ugovorom za djelatnost trgovine i temeljem odredbi čl. 40. Pravilnika o plaćama i
ostalim
primanjima
I-tuženika
od
8. veljače 1994. i odredbe čl. 65. Pravilnika o radu I-tuženika iz 1996. godine prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja zajedno sa zakonskim zateznim kamata od dospijeća svakog pojedinog iznosa (dan kada su svaki od tužitelja navršili određeni broj godina potreban za isplatu jubilarne nagrade) pa do isplate.
Stoga je valjalo temeljem odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja i u tom dijelu odbiti kao neosnovanu.
U odnosu na reviziju I-tuženika D.-. d.d., protiv drugostupanjske odluke Gž-877/98 od 3. prosinca 1998. pod I c)
U reviziji izjavljenoj protiv dijela drugostupanjske odluke pod I c kojim je potvrđena prvostupanjska odluka pod III; kojom je tužiteljima koji su takav zahtjev postavili dosuđena naknada – regres za korištenje godišnjeg odmora za 1995., 1996., i 1997. godinu, u odnosu na I-tuženika, I-tuženik tvrdi da tužitelji nisu u spornim razdobljim niti koristili godišnji odmor, niti bi im pravo na regres pripadalo temeljem Pravilnika I-tuženika.
Nije u pravu I-tuženik kada tvrdi da tužiteljima ne bi pripadalo pravo na regres za godišnji odmor, jer bi pravo na regres tužiteljima pripadalo temeljem odredbe čl. 30. Pravilnika o plaćama i ostalim primanjima radnika od 8. veljače 1994. godine I-tuženika koji glasi:
«Radniku pripada pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora u visini osnovne plaće utvrđene ovim Pravilnikom za poslove najnižeg stupnja složenosti, na dan isplate regresa.
Regres za godišnji odmor isplaćuje se u mjesecu koji prethodi mjesecu u kojem radnik koristi godišnji odmor.»
Međutim, prema ocjeni ovog revizijskog suda, zbog pogrešno zauzetog pravnog stava da okolnost, da li su tužitelji zaista i koristili godišnje odmore u spornom razdoblju, nije odlučna za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, nižestupanjski sudovi navedene činjenice nisu niti utvrdili. Stoga su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, jer nisu utvrdili tu odlučnu činjenicu od koje zavisi osnovanost tužbenog zahtjeva, pa je temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP u tom dijelu valjalo nižestupanjske odluke ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
U ponovljenom će postupku sud utvrditi da li su tužitelji u spornom razdoblju koristili godišnji odmor, jer o toj činjenici ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja.
Temeljem odredbe čl. 166. st. 3. ZPP odlučeno je da se o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci.
U Zagrebu, 28. ožujka 2001. godine
Predsjednik vijeća:
Boris Guttmann, v.r.