III Kr-92/2006-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr 92/06-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, Ante Potrebice i Hajrije Novoselec, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Žarka Dundovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu osuđ. M. H. i osuđ. D. M. zbog kaznenog djela iz čl. 162. st. 1. i dr. Krivičnog zakona Republike Hrvatske (dalje: KZRH), odlučujući o zahtjevima osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, koju čine presuda Općinskog suda u Ivancu od 25. studenoga 2005. godine broj K- 86/05-102 i presuda Županijskog suda u Varaždinu od 16. lipnja 2006. godine broj KŽ-172/06-6, u sjednici održanoj dana 9. siječnja 2007. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi osuđenika M. H. i D. M. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

Pravomoćnom presudom, citiranom u uvodu ove presude, osuđ. M. H. i osuđ. D. M. proglašeni su krivima i osuđeni su zbog kaznenog djela iz čl. 162. st. 1. u vezi čl. 153. st. 1. KZRH na kazne zatvora u trajanju od godinu dana svaki.

Osuđenici su podnijeli zahtjeve za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude i to, osuđ. M. H. po branitelju A. M., odvjetniku iz Z., a osuđ. D. M. po branitelju B. V., također odvjetniku iz Z.. U oba zahtjeva se kao zakonska osnova podnošenja ovog izvanrednog pravnog lijeka navodi odredba čl. 427. t. 1. u vezi čl. 368. t. 3. i 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 110/97., 27/98., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06, dalje: ZKP). Prijedlozi su da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

U odgovoru na zahtjev osuđenika, zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Antun Kvakan predložio je u smislu čl. 428. st. 4. ZKP-a, da se zahtjevi osuđenika odbiju kao neosnovani.

Zahtjevi nisu osnovani.

III Kr 92/06-4

Iz sadržaja oba zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude proizlazi da osuđenici smatraju da je na njihovu štetu povrijeđen kazneni zakon time što sudovi prvog i drugog stupnja nisu primijenili Zakon o oprostu od krivičnog progona i postupka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i ratu protiv Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 58/92), te obustavili kazneni postupak i što su na nepravilan način utvrdili visinu materijalne štete koja predstavlja kvalifikatorno obilježje kaznenog djela iz čl. 162. st. 1. u vezi čl. 153. st. 1 KZRH.

Prije svega, osuđenicima se ukazuje da se potonji prigovor koji se odnosi na pravilnost utvrđivanja visine štete u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude ne može podnositi. Naime, oni smatraju da se visina štete nikako nije mogla utvrđivati na način na koji je to učinio prvostupanjski sud, tj. pretvaranjem prvotne novčane procjene koja je sačinjena po vještaku građevinske struke 2. studenoga 1992. u tadašnjim HRD-ima, najprije u njemačku valutu (DEM), zatim konverzijom u EUR-e, te na kraju u kune. Evidentno je da se radi o prigovorima kojima se pobija pravomoćno utvrđeno činjenično stanje, a što nije dopušteno. Odredbom čl. 427. taksativno su navedene zakonske osnove zbog kojih se ovaj izvanredni pravni lijek može podnositi, među kojima se ne navodi osnova pogrešno ili nepotpuno činjenično stanje, zbog čega se zahtjevi u ovom dijelu ukazuju neosnovanim.

Što se tiče tvrdnje podnositelja zahtjeva da postoje okolnosti koje isključuju kazneni progon, odnosno da nije primijenjen zakon kojega je trebalo primijeniti, ovaj Vrhovni sud u potpunosti prihvaća razloge koje su iznosili sudovi prvog i drugog stupnja zbog čega nisu primijenili Zakon o općem oprostu ("Narodne novine", broj: 80 od 27. rujna 1996. godine). Uistinu je neprihvatljiva tvrdnja osuđenika da se cijeli teritorij Republike Hrvatske trebao smatrati kao zona zahvaćena ratnim operacijama i da su ratna zbivanja u inkriminiranom razdoblju imala opći karakter bez obzira jesu li na nekom području bila u tijeku borbena djelovanja ili nisu.

Naime u čl. 1. Zakona o općem oprostu se navodi da se opći oprost od kaznenog progona i postupka daje počiniteljima kaznenih djela počinjenih u agresiji, oružanoj pobuni ili oružanim sukobima, te u vezi sa agresijom, oružanom pobunom ili oružanim sukobima u Republici Hrvatskoj. Nadalje, u čl. 3. st. 2. istog Zakona je propisano da se od oprosta izuzimaju počinitelji kaznenih djela iz tada važećeg Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske i Krivičnog zakona Republike Hrvatske a koja nisu počinjena tijekom agresije, oružane pobune ili oružanih sukoba, te nisu u svezi s agresijom, oružanom pobunom ili oružanim sukobima u Republici Hrvatskoj. Prema tome, očigledno je, što su ispravno isticali prvostupanjski i drugostupanjski sud, da se postupci osuđenika nikako ne mogu podvesti pod odredbu čl. 1. navedenog Zakona, već su u pitanju kaznena djela koja se kod oprosta izuzimaju, a prema čl. 3. st. 2. istog Zakona.

Dakle, potpuno su pravilno postupili sudovi prvog i drugog stupnja kada su ocijenili da nema mjesta primjeni ovog zakona jer postavljanje eksplozivnih sredstava pod ugostiteljski objekt i trgovinu mješovite robe u okolici B. V., na području tadašnje općine I., nije ni u kakvoj vezi sa oružanim sukobima u Republici Hrvatskoj.

Kraj takvog stanja stvari, zahtjevi osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude ne ukazuju se osnovanim niti u ovom dijelu koji upire na povredu kaznenog zakona,

III Kr 92/06-4

radi čega ih je, temeljem odredbe čl. 429. u vezi čl. 421. ZKP-a, valjalo odbiti kao neosnovane.

U Zagrebu, 9. siječnja 2007. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Žarko Dundović, v.r.

Milan Gudelj, v.r.