Rev-2943/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2943/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Vjere Delić i Katarine Buljan kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. V. iz R., zastupanog po punomoćniku M. M., odvjetniku u R., protiv tuženika Z. Z. zadruga R., zastupanog po punomoćnicima S. P. i G. G., odvjetnicima iz R., radi poništenja odluke i isplate, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Rijeci br. Gž 409/98 od 10. lipnja 1998.g. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci br. P 3339/96 od 15. siječnja 1998.g., u sjednici održanoj 3. ožujka 1999.g.,

p r e s u d i o j e :

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Rijeci br. Gž 409/98 od 10. lipnja 1998.g. potvrđena je presuda Općinskog suda u Rijeci br. P 3339/96 od 15. siječnja 1998.g. kojom je poništena kao nezakonita odluka tuženika broj 000-494 od 4. listopada 1996.g., utvrđeno da tužitelja pripada pravo na otkazni rok od 4 mjeseca, računajući od 9. rujna 1996.g. sa svim pravima iz radnog odnosa, te pravo na otpremninu u visini polovine plaće za svaku od 14 godina radnog staža, te tuženika obvezan isplatiti tužitelju na ime plaće za trajanja otkaznog roka iznos od 8.734,34 kn, te na ime otpremnine iznos od 15.286,95 kn, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 9. siječnja 1997.g. do isplate. Ujedno tuženik je obvezan naknaditi tužitelju parnični trošak od 5.890,00 kn.

Protiv drugostupanjske pravomoćne presude tuženik je izjavio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno rješavanje.

Tužitelj je odgovorio na reviziju tuženika predloživši njeno odbijanje i potvrdu prvostupanjske presude, dok se Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za poništenjem odluke tuženika od 4. listopada 1996.g. kojom se tužitelju utvrđuje prestanak radnog odnosa sa danom 2. studenog 1996.g. a po proteku otkaznog

– 2 –

roka od 30 dana, uz daljnji zahtjev tužitelja za utvrđenje mu prava na otkazni rok od 4 mjeseca, odnosno prava na otpremninu te plaću za vrijeme trajanja otkaznog roka. Tužitelj naime smatra da nije bilo mjesta donošenju osporene odluke tuženika obzirom da je prethodnom odlukom od 9. rujna 1996.g. tuženik otkazao tužitelju ugovor o radu zbog posebno uvjetovanih razloga.

Nije sporno među strankama:

- da je dana 9. rujna 1996.g. tuženik donio odluku o otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora kojom otkazuje tužitelju ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga, te mu ponudio drugo radno mjesto time da u slučaju neprihvaćanja ponuđenog drugog radnog mjesta se tužitelju daje otkaz s otkaznim rokom prema odredbama Zakona o radu, računajući od 9. rujna 1996.g.,

- da je 3. listopada 1996.g. tužitelju odbio ponudu izmijenjenog ugovora te nastavio s radom kod tuženika, a

- da je 4. listopada 1996.g. tuženik donio spornu odluku kojom tužiteljevo odbijanje prihvata ponude izmijenjenog ugovora ocjenjuje manifestacijom volje tužitelja da on otkaže ugovor o radu te mu je određen otkazni rok od 30 dana, a po čijem isteku tužitelju prestaje radni odnos sa danom 2. studenog 1996.g., te - da je u vrijeme donošenja citiranih odluka tužitelj imao kod tuženika 14 godina radnog staža.

Sporno je međutim, temeljem čijeg otkaza ugovora o radu je tužitelju prestao radni odnos: da li temeljem tuženikovog poslovno uvjetovanog otkaza ili pak zbog otkaza ugovora o radu tužitelja kao zaposlenika, a o čemu i ovisi obim prava koja tužitelja pripadaju u smislu vremena otkaznog roka, plaće i otpremnine.

Suprotno revizijskim navodima tuženika pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da tužiteljevo neprihvaćanje tuženikove ponude izmijenjenog ugovora dana 3. listopada 1996.g. nije predstavljalo nikakvo očitovanje njegove volje u pravcu otkazivanja ugovora o radu (čl. 106. st. 7. Zakona o radu - "Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, dalje ZR) već naprotiv, da je neprihvaćanjem ponuđene izmijene ugovora tužitelj istovremeno prihvatio dat poslovno-uvjetovani otkaz (čl. 106. st. 1. toč. 1. ZR), a time i prava koja ga od tuda pripadaju a koja je sam tuženik definirao u toč. III. svoje odluke od 9. rujna 1996.g. Kako to pravilno nižestupanjski sudovi zaključuju, izjavljivanje očitovanja tužitelja na ponudu izmijenjenog ugovora ni zakonom ni dispozicijom stranaka nije vezano za određeni rok, zbog čega činjenica što je tuženik svoje neprihvaćanje ponude izmijenjenog ugovora izrazio tek 9. listopada 1996.g., nije bio razlog da se isto protumači na drugačiji način od onog što je doista bilo (neprihvaćanje ponovno izmijenjenog ugovora), a svakako ne na način kako je to tuženik učinio odlukom od 4. listopada 1996.g. (da tužitelj otkazuje ugovor o radu).

Kako tužitelj nije prihvatio ponudu izmijenjenog ugovora, a s druge strane je prihvatio dat mu poslovno-uvjetovani otkaz od 9. rujna 1996.g., to on nije imao nikakvog razloga u odnosu na odluku tuženika od 9. rujna 1996.g. tražiti pravnu zaštitu (pošto je ocijenio da tom odlukom njegova prava nisu povrijeđena) a što je naprotiv imao u odnosu na odluku tuženika od 4. listopada 1996.g. a kojom su njegov radno-pravni status te prava iz radnog odnosa tangirana. Naime, spornom odlukom tuženika od 4. listopada 1996.g. pogrešno je utvrđeno da tužitelj otkazuje ugovor o radu, zbog čega mu je određen kraći otkazni rok, odnosno uskraćeno novčano pravo (otpremnina).

Dakle, odbijanjem da prihvati ponudu izmijenjenog ugovora tužitelj nije otkazao ugovor o radu zbog čega je pravilno nižestupanjskim presudama odluka tuženika od 4. listopada 1996.g. ocijenjena nezakonitom. Naprotiv, kako je tuženik tužitelju dao poslovno-uvjetovani otkaz sa danom 9. rujna 1996.g.,

– 3 –

obzirom na 14 godina tužiteljevog radnog staža kod tuženika, njega u smislu odredbe čl. 113. st. 1. toč. 5. ZR, pripada 4 mjeseca otkaznog roka i za to razdoblje plaća u ukupnom iznosu od 8.734,94 kn, odnosno u smislu odredbe čl. 118. ZR otpremnina u iznosu od 15.286,95 kn kako je to pravilnom primjenom materijalnog prava određeno nižestupanjskim presudama.

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, zbog čega ne stoji revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 91/92, dalje ZPP), a kako ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju temeljem odredbe čl. 386. ZPP pazi po službenoj dužnosti, to je reviziju trebalo odbiti te odlučiti kao u izreci, sve temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 3. ožujka 1999.g.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.