Legislator Case Law & Legislation
Rev-2213/2000-2 AI generated

Croatian Supreme Court partially allows appeal on loan contract invalidity and currency repayment rules.

Case Number Rev-2213/2000-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court partially upheld the defendant's appeal against lower court judgments regarding a loan dispute. While the court rejected arguments that the loan contract was invalid or that the defendant never received funds, it found errors in applying the law regarding the repayment of the foreign currency debt. The court ruled that the defendant must repay the original foreign currency amount rather than its local currency equivalent, adjusted for the currency's replacement by the Euro.

Legislator headnote

AI generated

čl. 385. st. 3. ZPP; čl. 10. st. 3. Zakona o osnovama deviznog sustava; čl. 104. st. 1. ZOO; čl. 307. st. 1. ZOO; čl. 214. ZOO; čl. 395. st. 1. ZPP; čl. 393. ZPP: In appeal proceedings, factual findings are binding; if a foreign currency loan is void due to mandatory laws, the debtor must return the original foreign currency, not its local equivalent, and interest runs from the date of the claim unless bad faith is proven.

Keywords

AI generated
foreign currency loan invalid contract restitution currency replacement Euro interest calculation start date appeal procedural limits devizni sustav obvezno pravo

Cited Legislation

AI generated
čl. 385. st. 3. ZPP
čl. 10. st. 3. Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometu zlata
čl. 10. st. 3. Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometu zlata (Narodne novine 91A/93), pa je tuženik na temelju čl.
čl. 104. st. 1. ZOO
Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometu zlata (Narodne novine 91A/93), pa je tuženik na temelju čl. 104. st. 1. ZOO dužan tužitelju vratiti stranu valutu koju je primio.
čl. 307. st. 1. ZOO
čl. 214. ZOO
čl. 395. st. 1. ZPP
čl. 393. ZPP
ZPP, a djelomično je revizija odbijena kao neosnovana na temelju čl. 393. ZPP, sve kao u izreci.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2213/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Tome Gložinića, Damira Mratovića, Ljubice Munić i mr. sc. Olge Jelčić, kao članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja V. H. iz K., koga zastupa punomoćnik Ž. Š., odvjetnik u D. S., protiv tuženika T. V. iz M. B., koga zastupa punomoćnik P. P., odvjetnik u Z., radi isplate, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zlataru od 23. veljače 2000. godine br. Gž-165/00-2, kojom je djelomično potvrđena i preinačena presuda Općinskog suda u Zlataru od 24. lipnja 1999. godine br. P-18/99, u sjednici održanoj dana 18. ožujka 2004. godine,

p r e s u d i o j e :

1. Djelomično se prihvaća revizija tuženika T. V. i preinačuju presude Županijskog suda u Zlataru od 23. veljače 2000. godine broj Gž-165/00-2 i Općinskog suda u Zlataru od 24. lipnja 1999. godine broj P-18/99, te se sudi:

Nalaže se tuženiku T. V. da tužitelju V. H. isplati 38.858,18 EUR (tridesetosamtisućaosamstopedesetosam 18/100 EUR), te zateznu kamatu plativu u EUR po stopi koju banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju i to od 28. siječnja 1999. do 28. veljače 2002. godine na iznos od 76.000,00 DEM, a od 1. ožujka 2002. godine do isplate na iznos od 38.858,18 EUR, sve u roku od 15 dana.

Odbija se dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj V. H. tražio da mu tuženik T. V. isplati protuvrijednost iznosa od 76.000,00 DEM i pripadajućih zateznih kamata za razdoblje od 2. listopada 1998. godine do isplate u kunama po srednjem tečaju Z. B. d.d. na dan isplate.

2. U preostalom dijelu revizija tuženika se odbija.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda prvostupanjskog suda u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju isplati 76.000,00 DEM, odnosno protuvrijednost tog iznosa u kunama po srednjem tečaju Z. b. d.d. na dan isplate, te da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 22.904,00 kn, a preinačena je (toč. II. izreke drugostupanjske presude) u dijelu koji se odnosi na obvezu isplate zakonske zatezne kamate, tako da je tuženik dužan tužitelju isplatiti kamatu u nacionalnoj valuti Republike Hrvatske na dosuđeni iznos po stopi koju banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge građana po viđenju od 2. listopada 1998. godine do isplate.

Tuženik je izjavio reviziju zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primijene materijalnog prava uz prijedlog da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje nadležnom sudu.

Na reviziju nije odgovoreno niti se o njoj izjasnilo nadležno državno odvjetništvo. Revizija je djelomično osnovana.

Prema reviziji nižestupanjski sudovi su učinili niz bitnih povreda odredaba parničnog postupka time što su pogrešno protumačili ugovor o zajmu, nisu prihvatili prijedlog tuženika za provođenje dokaza saslušanjem nekih svjedoka, te za suočenje stranaka, čime da je povrijeđena odredba čl. 354. st. 2. toč. 7. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92 i 112/99; dalje ZPP). Revident je naveo da je u postupku učinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 3. i 10. ZPP, zbog nedostatke aktivne i pasivne legitimacije stranaka, te stvarne nenadležnosti nižestupanjskih sudova za suđenje u ovom sporu.

Po ocjeni ovoga suda ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima nižestupanjskih presuda navodi o sadržaju ugovora o zajmu kojeg su stranke sklopile i samog tog ugovora (čl. 354. st. 2. toč. 13. ZOO), jer su u navedenom ugovoru kao zajmodavac i zajmoprimac označeni tužitelj i tuženik, kako je to stoji u pobijanim presudama. Kada sud odbije izvođenje nekog dokaza kao suvišnog i za to dade potrebne razloge u smislu čl. 8. ZPP, kao što je to učinjeno u pobijanim presudama, ne postoji povreda odredaba parničnog postupka. Povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 7. ZPP postoji ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave, nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom. U prvostupanjskom postupku bio je proveden dokaz saslušanjem obje stranke, tako da pri izvođenju tog dokaza nije bila učinjena povreda postupka, a okolnost što sud nije prihvatio prijedlog tuženika za suočenje stranaka, ima značenje odbijanja prijedloga za provođenje određenog dokaza u okvirima ovlasti suda iz čl. 220. ZPP.

Prigovor nedostatka aktivne i pasivne legitimacije ima značenje materijalnopravnog prigovora, pa se može ocjenjivati kroz revizijski razlog pravilne primjene materijalnog prava. Budući su kao stranke u ovom sporu označene fizičke osobe, koje u smislu čl. 77. st. 1. mogu biti stranke u postupku, nije ostvarena povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP. Stvarna nadležnost općinskog suda u ovom sporu proizlazi iz odredbe čl. 16. st. 1. toč. 2. k. Zakona o sudovima (Narodne novine 3/94, 100/96, 131/97, 129/00, 67/01), pa stoga nije učinjena ni povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP. Dosljedno izloženom, ovaj sud ocjenjuje da nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Predmet ovog spora je obveza tuženika da tužitelju isplati 76.000,00 DEM, koji iznos je tužitelj tuženiku dao na temelju pismenog ugovora o zajmu sklopljenog 20. prosinca 1997. godine.

U reviziji iznesene tvrdnje, da stranke nisu sklopile ugovor o zajmu, već da se ugovor odnosio na drugi pravni posao, te da tuženik nije primio sporni novac, ovaj sud ne može ispitivati, jer se radi o prigovorima na utvrđeno činjenično stanje, koji se u revizijskom postupku ne mogu ispitivati ( čl. 385. st. 3. ZPP).

Budući da je utvrđeno da je tužitelj tuženiku dao na zajam 76.000,00 DEM, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da je sporni ugovor o zajmu strane valute sklopljen 20. prosinca 1997. godine bio ništav, budući je bio protivan prisilnim propisima, tj. čl. 10. st. 3. Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometu zlata (Narodne novine 91A/93), pa je tuženik na temelju čl. 104. st. 1. ZOO dužan tužitelju vratiti stranu valutu koju je primio. Naime, prema odredbi čl. 307. st. 1. ispunjenje obveze se sastoji u izvršenju onoga što čini sadržaj obveze, te niti je dužnik može ispuniti nečim drugim, niti vjerovnik može zahtijevati nešto drugo. Konkretno to znači, da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su tuženika obvezali na isplatu protuvrijednosti strane valute u kunama prema tečaju na dan isplate, nego je tuženik dužan tužitelju vratiti stranu valutu odnosno iznos od 76.000,00 DEM. Međutim, budući od 1. ožujka 2002. godine ta valuta više ne postoji i zamijenjena je EUR po tečaju 1EUR = 1,95583 DEM, tuženik sada tužitelju duguje 38.858,18 EUR.

Prema pobijanim presudama tuženik je dužan tužitelju isplatit zateznu kamatu koja na glavni dug teče od 2. listopada 1998. godine tj. od dana dospijeća obveze vraćanja zajma. Budući se obveza svake stranke da plati zatezne kamate na iznos koji je primila na osnovi ništavog pravnog posla i koji je dužna vratiti, ocjenjuje prema odredbama o opsegu vraćanja iz stjecanja bez osnove (čl. 214. ZOO), to je tuženik dužan platiti zateznu kamatu i to ako je bio nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako iz činjenica utvrđenih u dosadašnjem postupku ne proizlazi da bi tuženik bio nesavjestan stjecatelj do podnošenja tužbe, to je dužan zateznu kamatu platiti od 28. siječnja 1999. godine tj., kada je tužba podnesena. Zatezna kamata na glavni dug tužitelju pripada po stopi koju banke plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju u valuti duga, ali ne u njihovoj kunskoj protuvrijednosti.

Kako su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo obvezujući tuženika da tužitelju isplati novac kojeg je primio od tužitelja, ali su pogrešno primijenili materijalno pravo određujući obvezu na isplatu u protuvrijednosti u kunama, te u odnosu na način isplate i početak računanja roka za isplatu zateznih kamata, djelomično je prihvaćena revizija tuženika i pobijane presude su preinačene na temelju čl. 395. st. 1. ZPP, a djelomično je revizija odbijena kao neosnovana na temelju čl. 393. ZPP, sve kao u izreci.

U Zagrebu, 18. ožujka 2004. godine

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v. r.