I Kž-199/2001-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-199/01-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić, Josipa Budinskog, Katice Jelić i Ane Garačić, kao članova vijeća, te tajnika u odjelu, višeg sudskog savjetnika Ahmeda Kapetanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. V. K. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 90. KZ-a i dr., odlučujući o žalbi optuženika V. K. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 05. veljače 2001. godine, broj: K-71/00-85, u sjednici održanoj 05. lipnja 2001. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Pavla Vidića,

p r e s u d i o je:

Odbija se kao neosnovana žalba opt. V.K., te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Osijeku opt. V.K. proglašen je krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 12 (dvanaest) godina zbog kaznenog djela ubojstva iz čl. 90. KZ-a, opisanog u njezinoj izreci. Na temelju odredbe čl. 63. st. 1. KZ-a u izrečenu kaznu optuženiku se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 22. studenog 2000. godine pa nadalje. U skladu s odredbom čl. 80. KZ-a optuženiku je izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta – kuhinjskog noža kojim je počinjeno kazneno djelo, a primjenom odredbe čl. 76. KZ-a sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu, koja ne može trajati duže od tri godine. Na temelju odredbe čl.122. st. 4. ZKP optuženik je oslobođen dužnosti naknade troškova kaznenog postupka.

Istom presudom II-opt. D.G. izrečena je kazna zatvora u trajanju od 4 (četiri) mjeseca, zbog kaznenog djela protiv pravosuđa – pomoći počinitelju nakon počinjenja kaznenog djela iz čl. 301. st. 1. KZ-a, te je prema njemu, u skladu s odredbom čl. 67. st. 2. i 5. KZ-a primijenjena uvjetna osuda, tako da se izrečena kazna neće izvršiti, ako optuženik u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo. II-opt. D.G. oslobođen je naknade troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude opt. V.K. podnio je, putem branitelja, žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno da je preinači i optuženiku izreče blažu kaznu.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske u podnesku od 10. travnja 2001. godine, broj: KR-DO-483/01 predložio je da se žalba optuženika odbije.

Žalba nije osnovana.

Opt. V.K. nije u pravu kada prvostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, koju, doduše pravno ne označava, ali iz sadržaja proizlazi da ukazuje na bitnu postupovnu povredu iz odredbe čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a. No, protivno žalbenim navodima optuženika, prvostupanjski sud je iznio razloge o svim odlučnim činjenicama, kako o počinjenju kaznenog djela tako i u pogledu odluke o kazni, pa nije utemeljen žalbeni prigovor kako presuda o odlučnim činjenicama nema razloga.

Naime, na temelju iskaza opt. D.G., te svjedoka D.O. i A.P. prvostupanjski sud je utvrdio da je optuženik inkriminirane zgode više puta nožem ubo oštećenika Z.P.. Sudsko- medicinski vještak dr. B.D. utvrdio je da je optuženik Z.P. zadao pet ubodnih ozljeda na lijevoj polovici prsnog koša. Jedna ubodna rana duljine 3 cm nastavlja se u ubodni kanal dubine oko 6 cm. Ta ozljeda zahvatila je osrčje i u potpunosti je proboden zid lijeve komore srca. Druga ubodna rana, paralelna s prvom, nastavlja se u ubodni kanal dubine oko 8 cm. Njome je ozlijeđeno osrčje i prednja donja trećina lijeve komore srca čiji mišić je u cijelosti probijen. Prema mišljenju i nalazu vještaka te ozljede su prouzrokovale smrt oštećenika. Kako je prvostupanjski sud na temelju nalaza i mišljenja vještaka psihijatra prof. dr. N.M. kod optuženika isključio postojanje jake razdraženosti, pravilno je postupio kada je utvrdio da je on počinio kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. KZ-a, a ne kazneno djelo ubojstva na mah iz čl. 92. KZ-a. Pravilnost tog zaključka prvostupanjski sud, pored navedenih nalaza i mišljenja vještaka, temelji još i na iskazima svjedoka D.O. i opt. D.G.. Oni su bili neposredni očevici inkriminiranog događaja i iz njihovih iskaza ne proizlazi da je oštećenik Z.P. napao, teško vrijeđao ili zlostavljao opt. V.K. Čak što više, svjedok D.O. je iskazao kako je optuženik njemu i D.G., i prije dolaska Z.P. u čekaonu, pokazivao kuhinjski nož i rekao im da ga nosi radi Z.P., koji ga napada zbog A.P. Zatim, iako je Z.P. micao ruku V.K. sa glave A.P., opt. V.K. se prvi ustao i počeo gurati P. i u tom naguravanju izvadio nož i oštećenika nekoliko puta ubo u lijevu stranu prsišta (list 114, list 196). Isto tako ne stoji žalbeni prigovor optuženika da nisu izneseni razlozi o bitnim činjenicama u pogledu odluke o kazni, koji će se naknadno ocijeniti u okviru osvrta na tu žalbenu osnovu.

Nadalje, optuženik nije u pravu kada se žali zbog povrede kaznenog zakona koju optuženik označava kao pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, prigovori koje iznosi optuženik u okviru ove žalbene osnove su zapravo usmjereni na osporavanje pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja. Ti prigovori su ocijenjeni u okviru osvrta na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, te se žalitelj upućuje na njih, tj. na iznesenu ocjenu koja nedvojbeno ukazuje da nisu osnovani prigovori činjeničnog karaktera, jer je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno.

Osim toga, treba imati u vidu da se o povredi kaznenog zakona može prosuđivati samo u odnosu na činjenično stanje kako ga je utvrdio prvostupanjski sud, a ne mimo toga. Kako je prvostupanjski sud utvrdio da je optuženik izravnom namjerom lišio života oštećenika, jer je bio svjestan svog djela i htio njegovo počinjenje, te da kod njega nije utvrđena jaka razdraženost, pravilno je opisano postupanje optuženika označio kao kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. KZ-a. S obzirom na navedeno nema ni govora o povredi kaznenog zakona.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je kao drugostupanjski sud u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. ZKP i po službenoj dužnosti ispitao prvostupanjsku presudu u pogledu postojanja drugih bitnih postupovnih povreda iz toč. 1. i povrede kaznenog zakona iz toč. 2. citiranog članka, te nije ustanovio njihovo postojanje.

Nadalje, optuženik nije u pravu ni kada se žali zbog odluke o kazni. Razmotrivši odluku o kazni Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, je ustanovio da je prvostupanjski sud pri odmjeravanju kazne optuženiku pravilno ocijenio značaj svih okolnosti koje u smislu odredbe čl. 56. st. 1. i 2. KZ-a utječu na odluku o kazni, te je optuženiku izrekao primjerenu kaznu, kaznu zatvora u trajanju od 12 (dvanaest) godina. Naime, imajući u vidu granice propisane kazne za kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. KZ-a, od 5 do 15 godina, s obzirom na utvrđene olakotne okolnosti – slabe materijalne prilike optuženika, izraženo žaljenje zbog počinjenog kaznenog djela, smanjenu ubrojivost u vrijeme počinjenja kaznenog djela, te doprinos oštećenika, zatim uzimajući u obzir i otegotne okolnosti – dosadašnju višekratnu osuđivanost, izraženu upornost u počinjenju kaznenog djela, koja se očituje u načinu i broju zadanih uboda, nisu utemeljeni žalbeni prigovori, kako prvostupanjski sud nije uzeo u obzir utvrđene olakotne okolnosti, okolnosti pod kojima je djelo počinjeno, njegov težak život i ponašanje nakon počinjenja djela. Naprotiv, prvostupanjski sud je te okolnosti pravilno ocijenio, te ni ovaj Vrhovni sud, kao drugostupanjski sud, ne nalazi osnovanim i opravdanim izricanje blaže kazne. Izrečena kazna će i po stajalištu ovog drugostupanjskog suda ostvariti svrhu kažnjavanja iz odredbe čl. 50. KZ-a u okviru opće svrhe kaznenopravnih sankcija iz odredbe čl. 6. KZ-a.

Budući da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ocjenom žalbenih navoda optuženika nije ustanovio da postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, niti povrede zakona iz čl. 379. st. 1. ZKP, na koje pazi po službenoj dužnosti, žalbu optuženika je odbio u skladu s odredbom čl. 387. ZKP.

U Zagrebu, 12. lipnja 2001.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ahmed Kapetanović, v. r.

Milan Gudelj, v. r.