Rev-2995/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2995/1998-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa, kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Veseljka Šeparovića, Jakoba Miletića i Katarine Buljan, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. R. iz O. koga zastupa punomoćnik D. K., odvjetnik iz O., protiv tuženika G. V. iz O., radi isplate, rješavajući reviziju izjavljenu po tužitelju protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 30. srpnja 1998. godine broj Gž-1112/1998 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku od 26. ožujka 1998. godine broj P-1712/1993, u sjednici održanoj dana 25. srpnja 2001. godine,

r i j e š i o j e:

Revizija se prihvaća, obje nižestupanjske odluke – presuda Županijskog suda u Osijeku od 30. srpnja 1998. godine broj Gž-1112/1998 u dijelu u kojem je odbijena žalba tužitelja, te presuda Općinskog suda u Osijeku od 26. ožujka 1998. godine broj P-1712/1993 u odbijajućem dijelu pod toč. II izreke – ukidaju i predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tužitelja i tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev, te odlučeno kako slijedi:

“I. Tuženi G.V. iz O.dužan je tužitelju P.R. iz O. na ime stanarine isplatiti istu u mjesenčnim iznosima od 561,11 kn počev od 01. listopada 1992. godine, pa do zaključno 15. ožujka 1998. godine, te na ime dospjelih obroka stanarine za ovaj period isplatiti tužitelju ukupan iznos od 36.752,71 kn sa zakonskom zateznom kamatom na svakomjesečni iznos, počev od 15. studeni 1992. godine za mjesec listopad 1992. godine, a potom od svakog slijedećeg 15. u mjesecu za protekli mjesec do isplate, te naknaditi tužitelju parnični trošak od 2.879,81 kn, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva na ime isplate mjesečne najamnine od 01. listopada 1992. godine, pa do zaključno 15. ožujka 1998. godine tužitelj se odbija, kao i sa iznosima koje je zatražio nadalje, kao i sa zakonskom zateznom kamatom od svakog 01. u mjesecu za protekli mjesec”.

Protiv navedene pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se obje nižestupanjske presude ukinu u pobijanom odbijajućem dijelu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Na pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužitelja protivna stranka nije odgovorila, niti se o izjavljenoj reviziji izjasnio državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija tužitelja je osnovana.

Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja upravljen u pravcu obvezivanja tuženika da isplati tužitelju na ime korištenja njegove kuće u razdoblju od početka listopada 1992. godine pa do 15. veljače 1998. godine, a i nakon toga, naknadu za korištenje te kuće u ukupnom iznosu od 177.836,17 kn, kao i da plaća naknadu za daljnje korištenje ove kuće u mjesečnom iznosu od 2.757,15 kn, sve dok ju bude koristio, koje korištenje je prema tvrdnji tužitelja bespravno, jer je na temelju pravomoćne sudske presude tuženik obvezan predati kuću u podsjed i slobodno raspolaganje tužitelju kao vlasniku.

Niži sudovi, tužbeni zahtjev su prihvatili djelomično na način da su obvezali tuženika da isplati tužitelju za sporno utuženo razdoblje od listopada 1992. do veljače 1998. godine, ukupna iznos od 36.752,71 kn, odnosno mjesečno po 561,11 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na svaki dospjeli obrok duga, utvrđujući dospjeće sa 15. danom slijedećeg mjeseca za naknadu pripadajuću za protekli mjesec, dok su u preostalom dijelu odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Niži sudovi utvrdili su u provedenom postupku, da je tužitelj vlasnik predmetne kuće, netto korisne površine od 195,82 m[2] koji je bio u posjetu svojoj supruzi u Nj. u vrijeme kad je tuženik sa članovima svoje obitelji kao prognanik iz B.M. uselio u kuću, 23. rujna 1992. godine, na temelju dozvole Vojno-stambene komisije Operativne zone O..

Niži sudovi, iako su u postupku na temelju uvida u spis Općinskog suda u Osijeku broj P-2317/92 utvrdili, da je po tužbi tužitelja kao vlasnika predmetne kuće donesena pravomoćno sudska presuda pod brojem P-2317/92 od 08. studenog 1993. godine kojom je tuženiku naloženo, da preda u posjed tužitelju kao vlasniku predmetnu kuću slobodno od osoba, koje su s tuženikom po njegovom ovlaštenju uselile u istu – smatraju da tuženik nije nezakonito niti samovlasno uselio u ovu kuću, pa njegov položaj u odnosu na obvezu plaćanja naknade tužitelju treba cijeniti kao obvezu plaćanje naknade stanarine, odnosno najamnine i ne može biti lošiji od položaja stanara zbog čega zaključuju, da je tužbeni zahtjev osnovan u dijelu koji pokriva naknadu u visini stanarine odnosno zaštićene najamnine.

Temeljem odredbe čl. 8. st. 2. Zakona o privremenom korištenju stanova (“Narodne novine” br. 66/91 i 76/93) koji je već bio na snazi u vrijeme tuženikovog useljenja u predmetnu kuću u vlasništvu tužitelja, a na temelju kojeg se osiguravalo privremeno korištenje stanova prognanicima i hrvatskim braniteljima – propisano je da osoba koja je privremeno smještena u stanu, dužna je plaćati nadoknadu u visini stanarine, kao i druge troškove u vezi s korištenjem stana.

Međutim, iz odredbe čl. 1. i 2. spomenutog Zakona nesumnjivo slijedi, da se na temelju njegovih odredbi nije moglo davati na privremeno korištenje stanove u vlasništvu fizičkih osoba.

Polazeći od navedenih propisa kao i nesumnjivog utvrđenja, koje stranke nisu ni osporavale, da je tužitelj ishodio protiv tuženika pravomoćnu sudsku presudu kojom je tuženiku naloženo da tužitelju predmetnu kuću preda u posjed, čemu tuženik nesumnjivo nije udovoljio u spornom razdoblje, dakle do polovine veljače 1998. godine, ovaj Vrhovni sud protivno pravnom stajalištu nižih sudova nalazi, da se s obzirom na izložene okolnosti, a u skladu s postojećom pravnom regulativom tuženika mora smatrati nepoštenim posjednikom kuće, u vlasništvu tužitelja i to najkasnije od primitka tužbe za iseljenje u predmetu P-2317/92 ako se i prihvati da se tuženik nije samovlasno uselio u spornu kuću, nego da je to učinio u dobroj vjeri na temelju dozvole Vojno-stambene komisije Operativne zone O..

Stoga najkasnije od časa saznanja da bez valjanog pravnog temelja koristi predmetnu kuću u vlasništvu tužitelja – tuženika treba smatrati nepoštenim posjednikom koji u smislu kako ranijih propisa koji su bili na snazi u vrijeme kad je tuženik uselio u kuću, tako i propisa o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koji su sada na snazi – odgovara vlasniku za štetu na stvari, a dužan je naknaditi i sve koristi koje je imao za vrijeme svojeg posjedovanja takve stvari. Osim toga, imajući u vidu i propise obveznog prava, vlasnik stvari može temeljem tih propisa zahtijevati nakandu štete koja mu je nastala postupanjem osobe koje je protupravno, a takvim se ima smatrati ponašanje tuženika, po pravnom shvaćanju ovog suda, od časa kad se tuženika ima smatrati nepoštenim posjednikom kuće. Kako sud nije vezan pravnom osnovom koju je tužitelj naveo u tužbi, a ni onda kad je označio, sud može na temelju činjeničnih navoda tužbe utvrditi pravni osnov tužbenog zahtjeva.

Po nalaženju ovog Vrhovnog suda, iz navoda tužbe kao i dosadašnjih rezultata postupka, ne može se otkloniti osnovanost tužbenog zahtjeva ni temeljem odgovornosti tuženika za štetu, bilo po osnovu izmakle dobiti ili stvarno nastale štete koja se prema iskazu samog tužitelja saslušanog u svrhu dokazivanja (list 29 spisa) sastoji, u troškovima koje je tužitelj imao u vezi iznajmljivanja drugog stana koji je tužitelj bio prinuđen koristiti zbog odbijanja tuženika da mu preda predmetnu kuću (čl. 155. i dr. Zakona o obveznim odnosima – u daljnjem tekstu: ZOO).

Ovaj Vrhovni sud nalazi, da se glede položaja, prava i obveza u konkretnom slučaju na tuženika ne može primijeniti odredba čl. 8. st. 2. Zakona o privremenom korištenju stanova, nego osnovanost tužbenog zahtjeva prema tuženiku valja cijeniti polazeći od propisa koji određuju položaj, prava i obveze nepoštenog posrednika, odnosno kroz odredbe ZOO koje uređuju pitanje odgovornosti za štetu, a u kojem pravcu zbog pogrešnog pravnog pristupa niži sudovi nisu raspravili niti utvrdili sve važne činjenice.

Stoga, jer nije bilo uvjeta za preinaku nižestupanjskih odluka, valjalo je prihvatiti reviziju, ukinuti obje nižestupanjske odluke u pobijanom odbijajućem dijelu, i u tom dijelu vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku – u daljnjem tekstu: ZPP).

U nastavku postupka, sud prvog stupnja nakon što raspravi od kojeg časa tuženika treba smatrati nepoštenim posrednikom sporne kuće, dalje će raspraviti, da li je tuženik dužan tužitelju i u kojem iznosu isplatiti utuženi iznos za koji je ranijom odlukom tužbeni zahtjev bio odbijen i to bilo po osnovu propisa koji uređuju pitanje odgovornosti za štetu, ali isto tako može razmotriti osnovanost preostalog dijela tužbenog zahtjeva, prema obveznopravnim propisima koji uređuju stjecanje bez osnove, vodeći računa i o eventualnim daljnjim prijedlozima tužitelja.

Nakon što predmet raspravi u izloženom pravcu, prvostupanjski će sud ponovno odlučiti o preostalom tužbenom zahtjevu, kao i o daljnjim troškovima postupka (čl. 166. st. 2. ZPP).

U Zagrebu, 25. srpnja 2001. godine

Predsjednik vijeća:

Petar Milas, v.r.