Revr-1917/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 1917/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića, predsjednika vijeća, te Katarine Buljan, Viktorije Lovrić, Branka Medančića i Marine Paulić, članova vijeća, u pravnoj stvari 1.tužitelja M. S. iz S. P., Republika Srbija, 2.tužitelja S. Š. iz Z., 3.tužitelja B. Č. iz Z., 4.tužitelja N. R. iz B., Republika Srbija i 5.tužitelja G. M. iz Z., svi zastupani po punomoćnici T. G., odvjetnici iz Z., protiv 1.tužene Republike Hrvatske – Ministarstvo unutarnjih poslova, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, Građansko-upravni odjel i 2.tuženika Javne vatrogasne postrojbe G. Z., radi utvrđenja ništavosti i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zadru broj Gž-783/05 od 16. lipnja 2005., kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru broj P-84/92 od 17. veljače 2005., u sjednici održanoj 9. ožujka 2011.,

p r e s u d i o j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom i rješenjem Općinskog suda u Zadru broj P-84/92 od 17. veljače 2005. utvrđeno je (toč. I.) da su rješenjem Centra za zaštitu od požara Općine … broj 12, 13, 14, 15 i 16/92 od 13. siječnja 1992., te rješenja istog donositelja broj 491, 492, 493, 494 i 495/91 od 16. prosinca 1991. nezakonita i ništava; (II.) naloženo vraćanje na rad u Javnu vatrogasnu postrojbu G. Z.: 1.tužitelja M. S. na radno mjesto vatrogasac-vozač, te mu 2.tuženik dužan na ime neisplaćene plaće isplatiti iznose navedene u toč. II.a); 2.tužitelja S. Š. na radno mjesto vatrogasac-vozač, te mu 2.tuženik dužan na ime neisplaćene plaće isplatiti iznose navedene u toč. II.b); 3.tužitelja B. Č. na radno mjesto vatrogasac-vozač, te mu 2.tuženik dužan na ime neisplaćene plaće isplatiti iznose navedene u toč. II.c); 4.tužitelja N. R. na radno mjesto vatrogasac-voditelj vatrogasne grupe, te mu 2.tuženik dužan na ime neisplaćene plaće isplatiti iznose navedene u toč. II.d); 5.tužitelja G. M. na radno mjesto vatrogasac-voditelj vatrogasne grupe, te mu 2.tuženik dužan na ime neisplaćene plaće isplatiti iznose navedene u toč. II.e), sve s pripadajućom zateznom kamatom, te (toč. III.) 1.tužena solidarno sa 2.tuženikom isplatiti 1.-5.tužitelju naknade izgubljene plaće u periodu od nezakonitog otkaza do 1. siječnja 2001. sve s pripadajućom zateznom kamatom, dok je (toč. IV.) u preostalom dijelu preko dosuđenih iznosa naknade plaće tužbeni zahtjev 1.-3.tužitelja, a koji se odnosi na razdoblje od 2001. do 2004. odbijen kao neosnovan, kao što je (toč. V.) odbijen tužbeni zahtjev 1.- 5.tužitelja kojim su tražili isplatu božićnice u godinama u kojima se isplaćivala sukladno odgovarajućem Kolektivnom ugovoru.

Odbačena je pak tužba 1.-5.tužitelja u dijelu kojim je tražen upis radnog staža u radnu knjižicu tužitelja, te ujedno naloženo 1. i 2.tuženicima solidarno naknaditi parnične troškove 1.tužitelju u iznosu 14.789,77 kn, 2.tužitelju u iznosu 12.601,21 kn, 3.tužitelju u iznosu 8.862,99 kn, 4.tužitelju u iznosu 17.909,49 kn, te 5.tužitelju u iznosu 13.790,65 kn. Presudom i rješenjem Županijskog suda u Zadru broj Gž-783/05 od 16. lipnja 2005. potvrđena je prvostupanjska presuda u toč. I., II.a), b), c), d), e) i III. izreke, dok je ukinuta prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. IV. i V. izreke, te rješenje u toč. II. izreke i utoliko predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela 1.tužena pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši preinačenje nižestupanjskih presuda odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja.

Reviziju je protiv drugostupanjske presude podnio i 2.tuženik pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši njezino preinačenje odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, podredno ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelji su odgovorili na reviziju predloživši njihovo odbijanje.

Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-106/06 od 19. prosinca 2006. bile su prihvaćene revizije 1.tuženika i 2.tuženika, te je preinačena pobijana presuda odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, te je ujedno odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Povodom ustavne tužbe tužitelja podnesene protiv te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1461/2007 od 19. studenoga 2009. ukinuta je presuda i predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje.

U nastavljenom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom broj Revr- 1984/09 od 2. ožujka 2010. povodom revizije tuženika ponovno preinačio drugostupanjsku presudu i odbio zahtjev tužitelja.

Povodom ustavne tužbe tužitelja podnesene protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-1984/09 od 2. ožujka 2010. odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4593/2010 od 9. prosinca 2010. ukinuta je ta presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske i predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje pred izmijenjenim vijećem.

U ponovljenom revizijskom postupku pred izmijenjenim vijećem Vrhovni sud Republike Hrvatske, polazeći od odredbe čl. 31. i čl. 77. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu („Narodne novine“, broj: 49/02 – pročišćeni tekst) odlučio je kao u izreci iz slijedećih razloga: Postupajući na temelju odredbe čl. 392. a) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 52. st. 4. u svezi s odredbom čl. 34. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 84/08) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Neosnovano se u reviziji prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1. ZPP-a vezano za sudjelovanje sutkinje H. Z. u donošenju pobijane drugostupanjske presude. Naime, pobijana drugostupanjska odluka donesena je 16. lipnja 2005., dok je H. Z. rješenjem Državnog sudbenog vijeća broj R-26/05 od 16. rujna 2005. razriješena sudačke dužnosti s tim datumom (16. rujna 2005.), što znači da je u vrijeme donošenja pobijane presude ona bila sutkinja Županijskog suda u Zadru i kao takva zakonito sudjelovala u donošenju pobijane presude.

Suprotno revizijskim navodima tuženika pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se neosnovano ukazuje.

Predmet spora je zahtjev 1.-5.tužitelja za utvrđenje rješenja Centra za zaštitu od požara Općine Z. od 13. siječnja 1992., te rješenja od 16. prosinca 1991. nezakonitim i ništavim, njihovo vraćanje na rad na radno mjesto na kojem su radili do donošenja rješenja o prestanku im radnog odnosa i isplatu im plaća za razdoblje dok nisu radili. Zahtjev za vraćanje na rad tužitelji su upravili prema 2.tuženiku smatrajući ga pravnim sljednikom Centra za zaštitu od požara Općine Z., kod koga su tužitelji bili u radnom odnosu do donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa, dok su zahtjev za isplatu im naknade plaće upravili prema oba tuženika.

Pobijanom drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja i naloženo 2.tuženiku njihovo vraćanje na rad i isplatu im plaće za razdoblje od siječnja 1992. do prosinca 2004. (osim za 3.tužitelja koji traži isplatu zaključno sa studenim 2004.), time da je 1.tužena solidarno dužna sa 2.tuženikom isplatiti im naknadu plaće za razdoblje od siječnja 1992. do 31. prosinca 2002., obzirom na slijedeća utvrđenja:

- da su tužitelji bili u radnom odnosu kod Centra za zaštitu od požara Općine Z.,

- da su rješenjem direktora Centra od 16. prosinca 1991. tužitelji upućeni na čekanje na rok od tri mjeseca,

- da je povodom prigovora tužitelja na navedena rješenja o upućivanju na čekanje isto tijelo donijelo rješenje od 14. siječnja 1992. kojim je tromjesečni rok čekanja tužiteljima skraćen na jednomjesečni rok, te im ujedno utvrđen prestanak radnog odnosa, jer da su utvrđeni viškom radnika, time

- da je u to vrijeme u Centru za zaštitu od požara Općine Z. bilo zaposleno 10 vatrogasaca-vozača i 11 starijih vatrogasaca, a trebalo je biti 16 vatrogasaca-vozača i 20 starijih vatrogasaca.

Već sama činjenica da je povodom prigovora tužitelja podnesenog protiv rješenja o njihovom upućivanju na čekanje poslodavac donio rješenje kojim je odlučio na štetu tužitelja (smanjen rok čekanja sa tri mjeseca na jedan mjesec) i utvrdio prestanak radnog odnosa, takva rješenja čini nezakonitim, jer su suprotna načelu zabrane reformatio in peius, a nisu ostvarene pretpostavke iz odredbe čl. 244. st. 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91 – dalje: ZUP). Kako pri tome ta rješenja nisu donesena od strane ovlaštenog tijela ista su nezakonita u smislu odredbe čl. 377. Zakona o upravi („Narodne novine“, broj: 53a/91 – dalje: ZoU).

Konačno, u donošenju tih rješenja nije poštivana odredba čl. 383. a) u svezi s odredbom čl. 377. ZoU obzirom da u vrijeme njihovog donošenja nisu postojale naročite potrebe službe za stavljanje tužitelja na raspolaganje, pošto u trenutku upućivanja tužitelja na čekanje je u Centru za zaštitu od požara Općine Z. bilo zaposleno manje od propisanog potrebnog broja vatrogasaca vozača i vatrogasaca.

Stoga je pravilna ocjena nižestupanjskih sudova da su rješenja o prestanku radnog odnosa tužiteljima nezakonita.

Kako to pravilno nižestupanjski sudovi zaključuju da tužiteljima nije prestao radni odnos na temelju nezakonitih rješenja, oni bi kao i ostali zatečeni zaposlenici na poslovima u vatrogasnim jedinicama bili preuzeti od Ministarstva unutarnjih poslova, sve na temelju odredbe čl. 47. st. 2. Zakona o vatrogastvu („Narodne novine“, broj: 58/93), odnosno bi njihov radnopravni status bio riješen na temelju odredbe st. 4. čl. 47. Zakona o vatrogastvu u svezi s odredbama Zakona o upravi. To pak znači da bi tužitelji nastavili raditi u Odsjeku za vatrogastvo u Vatrogasnoj postrojbi Z. i Vatrogasnoj postrojbi G., a samo ako oni ne bi bili raspoređeni bi njihov radni odnos prestao pod uvjetima i na način propisan Zakonom o upravi.

U skladu s tim, a nakon što je Odlukom Poglavarstva Grada Zadra od 28. prosinca 1999. osnovana Javna postrojba G. Z. u skladu s odredbom čl. 56. noveliranog Zakona o vatrogastvu („Narodne novine“, broj: 106/99), a kojom su preuzeti svi zaposlenici Ministarstva unutarnjih poslova – Policijska uprava Z. zatečeni na poslovima u Odsjeku za vatrogastvo u Područnoj postrojbi Z. i Vatrogasnoj postrojbi G. sa danom 1. siječnja 2000., zaključiti je da bi i tužitelji bili preuzeti i postali zaposlenici Javne vatrogasne postrojbe G. Z..

U skladu s tim, pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova o pasivnoj legitimaciji oba tuženika, pa revizijski navodi tuženika kojima se prigovara takvom zaključku nižestupanjskih sudova nisu osnovani.

Obzirom na to pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja kako za utvrđenjem ništavosti odluka o prestanku radnog odnosa tužitelja, tako i onih za njihovo vraćanje na rad, te isplatu im naknade plaće za sporno razdoblje u kojem nisu radili zbog nezakonite odluke o prestanku im radnog odnosa.

Slijedom navedenog reviziju je trebalo odbiti, te odlučiti kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

U Zagrebu, 9. ožujka 2011.

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.