I Kž-937/2003-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 937/03-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Josipa Budinskog, kao predsjednika vijeća, te Senke Klarić-Baranović, Erike Kocijančić, Milivoja Mikora i Hajrije Novoselec, kao članova vijeća, i više sudske savjetnice Gordane Korotaj, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. V. D. zbog kaznenog djela iz čl. 90. KZ i dr., odlučujući o žalbi optuženika izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 17. ožujka 2003. broj K-46/02, u sjednici održanoj dana 17. lipnja 2004. godine, u nazočnosti opt. V. D. sa braniteljem D. P., odvjetnikom iz Z. i zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba optuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom, opt. V. D. proglašen je krivim da je na način i pod okolnostima opisanima u izreci te presude počinio kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 90. u svezi čl. 33. KZ, pa je na temelju istih zakonskih propisa i uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, u koju kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 06. svibnja 1998. do 05. lipnja 1998. godine.

Istom presudom opt. M. B. oslobođen je od optužbe zbog kaznenog djela iz čl. 99. st. 4. KZ.

Protiv osuđujućeg dijela te presude žalbu je zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni podnio opt. V. D. i predložio, da se pobijana presuda u tom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, odnosno, da se preinači u odluci o kazni.

Na žalbu nije podnesen odgovor.

I Kž 937/03-5

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nakon razgledanja spisa, na temelju čl. 373. st. 1. ZKP je predložio, da se žalba optuženika odbije i prvostupanjska presuda potvrdi, a kod takovog je prijedloga na sjednici vijeća, kojoj su bili nazočni optuženik i njegov branitelj, D. P., odvjetnik iz Z., ostao i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorad Cuculić.

Žalba optuženika nije osnovana.

U okviru žalbene osnove zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP optuženik ističe da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni da su nejasni. To se prije svega odnosi na nedostatak razloga iz kojih je sud utvrdio da je djelo počinjeno upravo nožem oduzetim od optuženika, kada na istom nisu nađeni nikakvi biološki tragovi, pa ni tragovi krvi, a trebali bi biti nađeni, da je to sredstvo izvršenja. Osim toga, nitko od nazočnih nije zamijetio da je oštećenik krvario, a vještak medicinske struke izričito navodi, da krvarenje kod ovakvih ozljeda koje je zadobio oštećenik, nastupa odmah.

Navedeni se prigovori ne mogu prihvatiti.

Prije svega, istima se osporava utvrđenje suda prvog stupnja da je oštećenik zadobio udarac nožem od strane optuženika koji nož je bio njegovo vlasništvo, pa se dakle, radi o pobijanju činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja i slijedom toga o žalbenoj osnovi zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne o istaknutom vidu označene postupovne povrede. Stoga su takovi prigovori u okviru te žalbene osnove i razmatrani, ali nisu osnovani.

U žalbi se nadalje tvrdi, da sud prvog stupnja pogrešno tumači podatke zapisnika o očevidu, kao i iskaz svjedoka E. V., koji se odnosi samo na mjesto gdje je zaustavljen optuženik, ali ne i na mjesto pronalaska noža, kao što je to uzeo sud prvog stupnja, pa je time ostvaren i daljnji vid označene postupovne povrede o znatnoj proturječnosti o odlučnim činjenicama između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju spomenutih zapisnika i njihovog stvarnog sadržaja.

Međutim, ni ti se prigovori optuženika ne mogu prihvatiti. Kako nije sporno, da je nož koji je prikazan na fotoelaboratu vlasništvo optuženika i da je on nađen uz rub kuće u susjednoj … ulici, udaljenoj od mjesta događaja oko 15 metara, a na uglu te ulice i … ulice, u kojoj se inače događaj odigrao, neposredno nakon događaja po djelatnicima policije zatečeni su optuženik te M. B. i R. P., također učesnici u događaju, onda doista nije bitno je li nož koji je vlasništvo optuženika nađen baš 15 metara udaljeno od mjesta događaja, gdje su ujedno i zaustavljeni optuženik i navedene osobe, kao što je to sve uzeo sud prvog stupnja, ili je nož nađen na manjoj ili većoj udaljenosti od toga mjesta i je li to istovremeno i mjesto zaustavljanja optuženika i spomenutih osoba.

Nadalje, kako nije sporno ni da je oštećenik u inkriminiranom događaju zadobio tešku i po život opasnu ozljedu, to je okolnost, je li optuženik ili pak svjedok R. P., koji je po završetku sukoba oštećenika odveo kući, primijetio da oštećenik krvari, potpuno irelevantna i nema nikakvog značenja na utvrđenje suda prvog stupnja da je oštećeniku opisanu ozljedu

I Kž 937/03-5

zadao upravo optuženik nožem koji je nakon toga odbacio, pa se na tu činjenicu neuočavanja da oštećenik krvari, nije bilo potrebno u obrazloženju presude posebno ni osvrtati.

Slijedom iznijetog proizlazi, da sud prvog stupnja nije počinio istaknutu postupovnu povredu, a ni neku drugu povredu zakona na koju ovaj sud, kao sud drugog stupnja, u smislu čl. 379. st. 1. ZKP pazi po službenoj dužnosti.

Nije osnovana ni žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, dok se u pogledu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ništa i ne navodi, koju to činjenicu sud nije utvrdio a trebao je, niti se predlaže izvođenje drugih dokaza kojima bi se eventualno mogla dovesti u sumnju utvrđenja suda prvog stupnja.

U stvari, kada je sud prvog stupnja u ovom ponovljenom postupku proveo sve dokaze i raspravio sva sporna pitanja na koja mu je bilo ukazano u ukidnom rješenju ovog suda (I Kž 456/00 od 29. studenog 2001.), uključujući i pomnu analizu obrane optuženika kojom on poriče djelo i koju je s pravom odbacio, za što je u obrazloženju presude iznio valjane i sveobuhvatne razloge, koje prihvaća i ovaj sud, onda se žalbenim navodima, u kojima se ne navodi ništa više od onoga što već nije bilo predmetom ocjene suda prvog stupnja, takovo utvrđenje suda prvog stupnja i ne može uspješno dovesti u sumnju.

Naime, kada iz iskaza oštećenika proizlazi, da je jedino kod optuženika za vrijeme inkriminiranog događaja vidio nož, da su bili u bliskom kontaktu i da je taj nož nađen odbačen nedaleko od mjesta događaja, onda okolnost što djelatnici policije prostim okom na istom nisu uočili tragove krvi i što takovi tragovi nisu nađeni ni vještačenjem koje je obavljeno kasnije, nema odlučujući značaj i ne dovodi u pitanje utvrđenje suda da je predmetni nož, a radi se o nožu na preklop, veličine 11,5 cm, oštrice 5 cm i funkcionira na gumb, sredstvo izvršenja djela i da je optuženik počinitelj tog djela.

Isto tako, nije relevantna činjenica da je optuženik zadao oštećeniku samo jedan ubod tim nožem, iako je, kako tvrdi u žalbi, bio u objektivnoj prilici nanijeti mu više uboda.

Razgraničenje između kaznenog djela pokušaja ubojstva i kaznenog djela teške tjelesne ozljede treba tražiti na subjektivnom planu optuženika, uzimajući pri tome u obzir sredstvo izvršenja djela, te cijeneći lokaciju i intenzitet zadane ozljede. U konkretnom slučaju, nož koji je kao sredstvo napada upotrijebljen, evidentno je bio podoban da dovede do realne opasnosti za život oštećenika, a smjer i intenzitet uboda na granici srednje jakog i jakog intenziteta kao i stvarno nanesena ozljeda – teška i po život opasna, jasno govore o subjektivnoj strani djela. Pravilno sagledavajući te okolnosti sud prvog stupnja je osnovano zaključio i obrazložio da je ponašanjem optuženika bio ugrožen život oštećenika, a ne samo njegov tjelesni integritet, zbog čega se nedvojbeno radi o kaznenom djelu pokušaja ubojstva iz čl. 90. KZ u svezi čl. 33. KZ, a ne o kaznenom djelu teške tjelesne ozljede.

Stoga nije učinjena ni povreda zakona jer je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon kada je učin optuženika pravno označio kao kazneno djelo pokušaja ubojstva.

Što se tiče izrečene kaznene sankcije koju je sud prvog stupnja izrekao optuženiku, treba reći, da su sve relevantne okolnosti koje u smislu čl. 56. st. 2. utječu na visinu kazne od

I Kž 937/03-5

strane suda prvog stupnja pravilno utvrđene i cijenjene te obrazložene, pa preocjena navedenih okolnosti ne bi bila opravdana.

Ovo osobito kada je optuženiku uz primjenu propisa o ublažavanju kazne izrečena kazna zatvora koja je bliže donjoj granici kazne koja se za presuđeno kazneno djelo uopće može izreći uz primjenu propisa o ublažavanju kazne.

Stoga se i po stajalištu ovog suda, kazna zatvora u trajanju od dvije godine ukazuje u svemu primjerenom i podobnom da ostvari sve zakonske svrhe kažnjavanja iz čl. 50. u svezi čl. 6. KZ.

Slijedom svega naprijed izloženog, sa žalbom optuženika postupljeno je kao u izreci, na temelju čl. 387. ZKP.

U Zagrebu, 17. lipnja 2004. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Gordana Korotaj, v. r.

Josip Budinski, v. r.