Revr-1148/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 1148/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića, predsjednika vijeća, Nenada Perina, člana vijeća, Renate Šantek, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki, članice vijeća i Damira Kontreca, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. A. iz Ž., kojeg zastupa punomoćnik N. J., odvjetnik u S., protiv tuženika L.-L. d.o.o. iz T., kojeg zastupaju punomoćnici Ž. B. i P. B., odvjetnici u V., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Splitu broj Gžrs-19/12 od 26. siječnja 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj P-838/09 od 20. listopada 2011., u sjednici održanoj 3. listopada 2012.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti tuženikove odluke o otkazu ugovora o radu od 28. kolovoza 2009., zahtjev tužitelja za utvrđenje da mu radni odnos kod tuženika nije prestao, zahtjev da ga tuženik vrati na rad na radno mjesto komercijalnog predstavnika kao i zahtjev tužitelja da mu tuženik s osnove naknade plaće isplati iznos od 145.231,84 kune za razdoblje od 15. rujna 2009. do 31. svibnja 2011. sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom na pojedine mjesečne iznose od dospijeća do isplate (stavak I. izreke). Istom presudom djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja pa je tuženiku naloženo da tužitelju isplati iznos od 17.711,20 kuna po osnovi neisplaćene plaće sa zateznom kamatom tekućom na pojedine mjesečne iznose od dospijeća do isplate (stavak II. izreke), a tužitelju je naloženo da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 12.300,00 kuna (stavak III. izreke).

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

„Odbijaju se žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane i prvostupanjska presuda potvrđuje u pobijanom dijelu kojim je:

a) odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenim otkaza ugovora o radu od 28. kolovoza 2009., obvezivanju tuženika da tužitelja vrati na rad i isplati mu naknada plaće u iznosu od 145.231,84 kuna (točka I.I. i II. izreke);

b) prihvaćen zahtjev za obvezivanje tuženika da isplati tužitelju na pravomoćno dosuđeni iznos od 17.711,20 kuna zatezne kamate, i to:

- na iznos od 7.084,48 kuna od 30. kolovoza 2009. godine do isplate

- na iznos od 7.048,48 kuna od 30. rujna 2009. godine do isplate, te

- na iznos od 3.542,24 kuna od 30. listopada 2009. godine do isplate (dio točke II. izreke).“

Rješenjem suda drugog stupnja odlučeno je:

„Odbija se žalba tužitelja, a djelomično prihvaća tuženikova žalba u odnosu na odluku o troškovima postupka te se taj dio odluke preinačava i sudi:

Dužan je tužitelj u roku od 8 dana naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 14.575,50 kuna.“

Protiv dijela drugostupanjske presude kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod stavkom I. izreke i rješenja reviziju je podnio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i predložio reviziju prihvatiti, preinačiti pobijanu presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti, a tuženika obvezati na snošenje parničnog troška tužitelju. Podredno je predložio reviziju prihvatiti, ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Pobijana presuda je ispitana na temelju odredbe čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP) samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno tvrdnji revidenta u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP jer su u pobijanoj drugostupanjskoj presudi, kao i u prvostupanjskoj presudi, navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Razlozi o odlučnim činjenicama nisu proturječni, nejasni, niti kontradiktorni činjenicama utvrđenim tijekom postupka, kako to revident neosnovano navodi u reviziji. Stoga nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Predmet revizijskog razmatranja u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava svodi se na ocjenu pravilnosti i zakonitosti odluke o otkazu ugovora o radu kojeg je tuženik tužitelju dao 28. rujna 2009. na temelju odredbe čl. 106. st. 1. alineja 3. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/05, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04, 137/04, 68/05 – dalje: ZR), odnosno čl. 113. st. 1. alineja 3. pročišćenog teksta Zakona o radu („Narodne novine“, broj 137/04).

Sudovi su odbili kao neosnovan tužiteljev tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu ocijenivši da je pobijana odluka o otkazu ugovora o radu zakonita i dopuštena jer su u konkretnom slučaju ispunjene zakonske pretpostavke za redoviti otkaz ugovora o radu u smislu odredbe čl. 106. st. 1. alineja 3. ZR, odnosno čl. 113. st. 1. alineja 3. pročišćenog teksta ZR. To stoga što je tuženik tijekom postupka dokazao da je u vrijeme donošenja pobijane odluke o otkazu ugovora o radu imao poteškoća u poslovanju, da je zbog krize u građevinarstvu, koju djelatnost tuženik obavlja, doista prestala potreba za tužiteljevim radom, da je radi racionalizacije poslovanja tuženik morao ukinuti radno mjesto komercijalnog predstavnika za područje Dalmacije, na kojem je tužitelj jedini radio te da tužitelju tuženik nije imao mogućnosti ponuditi drugi, odgovarajući posao. Kako su sudovi ocijenili da je tuženikova odluka o otkazu ugovora o radu tužitelju zakonita i dopuštena odbili su kao neosnovan tužiteljev zahtjev za utvrđenje da tužitelju nije prestao radni odnos kod tuženika, zahtjev da ga tuženik vrati na rad, kao i zahtjev da mu tuženik po osnovi neisplaćene plaće za razdoblje od 15. rujna 2009. do 31. svibnja 2011. isplati iznos od 145.231,84 kune.

Ovaj revizijski sud prihvaća zauzeto pravno shvaćanje drugostupanjskog suda kao i razloge iznesene u obrazloženju drugostupanjske presude.

Odredbom čl. 396.a st. 1. ZPP propisano je da se revizijski sud može, kad odbije reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, umjesto posebnog obrazloženja pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća. Na temelju odredbe čl. 396.a st. 2. ZPP u slučaju iz st. 1. tog članka, revizijski sud je dužan na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva.

S obzirom da ovaj revizijski sud prihvaća razloge iznesene u obrazloženju drugostupanjske presude glede primjene materijalnog prava revident se umjesto posebnog obrazloženja u ovoj odluci, u kojem bi te razloge samo trebalo ponoviti, u smislu već ranije citirane odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP upućuje na obrazloženje drugostupanjske presude, koje će se na temelju odredbe čl. 2. istog članka objaviti na internetskim stranicama.

Pritom treba dodati da revident u reviziji neosnovano ističe da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo iz odredbe čl. 106. st. 3. ZR odnosno čl. 113. st. 3. pročišćenog teksta ZR jer u konkretnom slučaju tuženik kod donošenja pobijane odluke o otkazu ugovora o radu nije vodio računa o trajanju radnog odnosa, starosti, invalidnosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

Iz činjeničnih utvrđenja proizlazi da je tužitelj bio jedini radnik tuženika koji je radio na radnom mjestu komercijalnog predstavnika za područje Dalmacije, za kojim poslovima je prestala potreba, pa tuženik, kao poslodavac, nije bio dužan voditi računa o socijalnim kriterijima propisanim odredbom čl. 106. st. 3. ZR odnosno čl. 113. st. 3. pročišćenog teksta ZR. Naime, primjena tih kriterija ovisi o tome postoje li okolnosti koje dovode radnika u povoljniji položaj u odnosu prema drugim radnicima u postupku otkazivanja ugovora o radu. To u ovom slučaju nije bilo moguće jer je prestala potreba za radnim mjestom za koje je tužitelj sa tuženikom sklopio ugovor o radu. Dakle, tuženik, kao poslodavac u konkretnom slučaju nije bio u mogućnosti tužiteljeve socijalne prilike uspoređivati sa nekim drugim (usporednim) radnikom na istom radnom mjestu u skladu sa odredbom čl. 106. st. 3. ZR odnosno čl. 113. st. 3. pročišćenog teksta ZR jer je tužitelj, kako je to već ranije istaknuto bio jedini komercijalni predstavnik za Dalmaciju.

Pobijano drugostupanjsko rješenje kojim je odlučeno o troškovima postupka jasno je, razumljivo te sadrži razloge o odlučnim činjenicama zbog čega ga je moguće ispitati. Stoga nije osnovan tužiteljev revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP.

S obzirom da je drugostupanjski sud odluku o troškovima postupka utemeljio na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP, vodeći računa o uspjehu stranaka u postupku, kao i o tome koji su troškovi bili potrebni za vođenje ovog postupka, a visina troškova odmjerena je u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 91/04, 37/05 i 59/07) to nije osnovan niti tužiteljev revizijski navod da je drugostupanjski sud odlučujući o troškovima postupka pogrešno primijenio materijalno pravo.

Zbog navedenog je na temelju čl. 393. ZPP revizija tužitelja odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 3. listopada 2012.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.