Kž-164/2018-6 · Županijski sud u Puli - Pola

REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Kž–164/2018-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Županijskog suda Iztoka Krbeca kao predsjednika vijeća te Zdravka Garića i Serđa Ferenčića kao članova vijeća, uz sudjelovanje Vlatke Turčinov kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog A. K. zbog kaznenog djela iz članka 220. stavka 4. u svezi stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj: 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika A. K. podnesenim protiv presude Općinskog suda u Zadru od 2. veljače 2018., broj 38 K-133/13-59, u sjednici održanoj 4. lipnja 2018.,

p r e s u d i o j e i r i j e š i o j e :

I. Prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, a povodom te žalbe i po službenoj dužnosti ukida se pobijana presuda u oslobađajućem dijelu i kazneno djelo iz članka 220. stavka 4. u svezi stavka 1. KZ/97 i u tom se dijelu predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

II. Žalba optuženog A. K. odbija se kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a neukinutom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom optuženik A. K. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv imovine, krađom iz članka 216. stavka 1. KZ/97, opisanog u točki I. izreke te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju 5 (pet) mjeseci.

Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13. 152/14 i 70/17– dalje u tekstu: ZKP/08) oštećenik M. R. je s imovinskopravnim zahtjevom upućen u parnicu.

Na temelju članka 148. stavka 1. u svezi s člankom 145. stavkom 2. točka 6. ZKP/08 optuženik je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka, i to paušalnu svotu u iznosu od 500,00 kuna, u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude.

Istom presudom, na temelju članka 453. ZKP/08, optuženik A. K. je oslobođen od optužbe da bi djelom opisanim u točki II. izreke počinio kazneno djelo protiv imovine, utajom iz članka 220. stavka 4. u svezi stavka 1. KZ/97.

Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08 određeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 1. točkama 1. do 5. ZKP/08 te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja, osim troškova iz članka 147. stavka 1. ZKP/08, padaju na teret proračunskih sredstava.

Žalbu protiv te presude, i to u odnosu na oslobađajući dio, podnio je državni odvjetnik zbog povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da se u tom dijelu presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Protiv te presude, i to u odnosu na osuđujući dio, žalbu je podnio optuženik putem branitelja, odvjetnika B. G., navodeći da prvostupanjsku presudu u tom dijelu pobija zbog odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se u tom dijelu presuda preinači na način da se optuženiku „izrekne blaža kaznenopravna sankcija“.

Optuženik je putem branitelja, odvjetnika B. G. podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika u kojem je predložio da se ta žalba odbije i potvrdi oslobađajući dio prvostupanjske presude.

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno članku 474. stavak 1. ZKP/08, dostavljen na razgledavanje Županijskom državnom odvjetništvu u Puli - Pola, te je isti vraćen uz popratni dopis broj: KŽ-DO-176/2018 od 25. travnja 2017., bez očitovanja o osnovanosti žalbe.

U odnosu na rješenje (točka I. izreke ove odluke)

U pravu je državni odvjetnik kada u žalbi tvrdi da je pogrešan stav prvostupanjskog suda da djelo koje je optuženom stavljeno na teret kao kazneno djelo utaje iz članka 220. stavka 4. u svezi sa stavkom 1. KZ/97 nije kazneno djelo.

Obrazlažući zašto smatra da je optuženika A. K. valjalo osloboditi optužbe za kazneno djelo utaje iz članka 220. stavka 4. u svezi sa stavkom 1. KZ/97, opisano u točki II. izreke pobijane presude, prvostupanjski sud navodi da u činjeničnom opisu tog kaznenog djela, za koje konstatira da se može počiniti samo s namjerom kao oblikom krivnje, nedostaje opis namjere kao bitnog obilježja kaznenog djela, pa da stoga ono što je činjenično opisano optužnicom nije kazneno djelo.

U pravu je prvostupanjski sud kada tvrdi da se kazneno djelo iz članka 220. stavka 4. u svezi sa stavkom 1. KZ/97 može počiniti samo s namjerom, ali nije u pravu kada tvrdi da u činjeničnom opisu ta sastavnica krivnje mora biti posebno opisana. Naime, činjenični opis kaznenih djela koja se mogu počiniti samo s namjerom, pa tako i kaznenog djela utaje, ne moraju sadržavati sastavnice krivnje, nego je dostatno da se iz činjeničnog opisa može zaključiti o subjektivnom odnosu optužene osobe prema djelu kao i drugim sastavnicama krivnje te da se sve to dosljedno odrazi i u pravnom opisu djela, čemu je, po stajalištu ovog drugostupanjskog suda, optužnicom u odnosu na kazneno djelo utaje državni odvjetnik u svemu udovoljio.

Tako je u činjeničnom opisu navedeno da je optuženik A. K. kao vlasnik obrta A. s trgovačkim društvom I.l. d.o.o., zaključio ugovor o operativnom leasingu temeljem kojeg je na korištenje primio građevinski stroj – bager gusjeničar „Fiat Hitachi“ tip EX 285, vrijedan 492.178,50 kuna, te da je isti, nakon što je vlasnik stroja, trgovačko društvo I.l., s njime raskinulo predmetni ugovor 27. studenog 2008., odbio vratiti zadržavši ga sve do 6. veljače 2009., kada mu je oduzet po djelatnicima policije. Iz navedenog proizlazi da je prema činjeničnom opisu optuženik A. K. nakon raskidanja ugovora vlasniku stroja odbio predati stroj te da ga je, sada bez ikakve valjane pravne osnove, nastavio držati u svojoj pohrani, ali sada i s voljom posjedovanja bez valjane pravne osnove koja je došla do izražaja nastavkom korištenja građevinskog stroja u istom onom opsegu kao i u vrijeme detencije temeljem ugovora o operativnom leasingu i koje je prekinuto tek intervencijom policije, što sve izvan svake sumnje ukazuje da se optužnicom tvrdi da je optuženik znao da je predmetni ugovor raskinut, da je trgovačko društvo I. l. d.o.o., vlasnik stroja i da mora vratiti stroj te da ga od 27. studenog 2008., drži i koristi bez valjane pravne osnove, pa kada ga je uz to odbio vratiti vlasniku i nastavio ga koristiti u istom opsegu i kvaliteti kao i u vrijeme detencije po valjanom pravnom osnovu sve do intervencije policije, to navedeno prema činjeničnom opisu ukazuje i da je htio postupati na inkriminirani način, a time i na voljnu sastavnicu namjere kao oblika krivnje, pri čemu je za ostvarenje obilježja ovog kaznenog djela dostatno i privremeno prisvajanje stvari.

Upravo tvrdnja izložena u činjeničnom opisu da je optuženik stvar na kojoj ima detenciju temeljem valjanog pravnog posla imao pravo korištenja, a da ju nakon raskidanja tog pravnog posla, s čime je očito bio upoznat, i pozivanja da stvar vrati to nije učinio, nego je nastavio tu stvar držati u detenciji radi korištenja te ju je radi toga držao preko dva mjeseca da bi ta detencija bila prekinuta protivno njegovoj volji zbog intervencije policije, ukazuje da se ovdje ne radi tek o neovlaštenoj uporabi stroja, nego o jasnoj manifestaciji prisvajanja.

Navedeno i bez obzira što je kod kvalificirane utaje iz članka 220. stavka 4. KZ/97 cilj prisvajanja stvari velike vrijednosti konstitutivni element jer niti taj element nije nužno posebno isticati, premda bi to bilo uputno, ako se iz činjeničnog opisa može zaključiti o sastav- nicama krivnje jer se to djelo, kako je navedeno može počiniti samo s namjerom. Iz konkretnog činjeničnog opisa kaznenog djela utaje za koje je terećen optuženik A. K. jasno je vidljivo da je on temeljem valjane pravne osnove koristio predmetni građevinski stroj vrijedan 492.178,50 kuna, sve do 27. studenog 2008., kada je vlasnik stroja I. l. raskinuo predmetni ugovor, a nakon toga dana ga je odbio vratiti na poziv vlasnika stroja, nastavljajući ga i dalje koristiti sve do 6. veljače 2009., kada mu je stroj oduzet po djelatnicima policije. Vrijednost tuđe pokretne stvari koja je prisvojena u tom periodu je 492.178,50 kuna, i ta vrijednost ulazi u kategoriju stvari velike vrijednosti koja je prema stavovima sudske prakse u primjeni KZ/97 svaki iznos koji premašuje iznos od 30.000,00 kuna. Stoga činjenični opis kaznenog djela za koje se tereti optuženi A. K. predstavlja kvalificirano kazneno djelo utaje.

Konačno, valja istaći da se kazneno djelo utaje može počiniti samo s namjerom, ali se ne traži tzv. posebna namjera koja se kod nekih kaznenih djela opisuje izrazima „u cilju …“, „s ciljem …“, „radi …“, „u namjeri …“, „iz koristoljublja …“ i slično, i koja tada mora biti navedena i u opisu radnje takvog kaznenog djela.

Stoga je, po stajalištu ovog drugostupanjskog suda, u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je prvostupanjski sud počinio povredu zakona iz članka 469. stavka 1. točke 1. ZKP/08, u korist optuženika pogrešno zaključivši da djelo koje mu je stavljeno na teret nije kazneno djelo jer u činjeničnom opisu nije opisana namjera optuženika, zbog čega je prihvaćanjem žalbe u ovom oslobađajućem dijelu za kazneno djelo iz članka 220. stavka 4. u svezi sa stavkom 1. KZ/97, pobijanu presudu valjalo ukinuti.

Budući da sud prvog stupnja, s obzirom na izloženo pravno shvaćanje u pobijanoj presudi uopće nije utvrđivao odlučne činjenice odnosno o njima nije dao nikakve razloge čime je počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka koju je ovaj drugostupanjski sud utvrdio povodom žalbe državnog odvjetnika ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u ovom dijelu u smislu odredbe članka 476. stavka 1. točka 1. ZKP/08, valjalo je na temelju članka 483. stavka 1. ZKP/08 ukinuti prvostupanjsku presudu te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, kako je i riješeno pod točkom I. izreke ove drugostupanjske odluke.

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će provesti sve do sada izvedene dokaze, a po potrebi i druge koje ocijeni važnima za potpuno i pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja. Pri tome će imati u vidu na sve što mu je ukazano ovom drugostupanjskom odlukom u ovom dijelu, pa će nakon pažljive i savjesne analize svakog dokaza posebno te svih dokaza u njihovoj ukupnosti i povezanosti s obranom optuženika, određeno i potpuno izložiti zbog kojih je razloga sporne činjenice našao dokazanima ili nedokazanima, dajući pri tome ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, a radi donošenja ispravnog zaključka je li se u ponašanju optuženika stječu obilježja kaznenog djela iz članka 220. stavka 4. u svezi sa stavkom 1. KZ/97 te da li to djelo, s obzirom da je 01. siječnja 2013., na snagu stupio novi Kazneni zakon, ima kontinuitet u tom zakonu pa ukoliko utvrdi postojanje kontinuiteta, onda će na optuženika primijeniti onaj blaži. Potom će donijeti novu, zakonitu odluku koju će u svemu valjano obrazložiti.

Slijedom svega iznesenoga, na temelju članka 483. stavka 1. ZKP/08, odlučeno je kao pod točkom I. izreke ove odluke.

U odnosu na presudu (točka II. izreke ove odluke)

Žaleći se zbog odluke o kaznenoj sankciji, optuženi A. K. navodi da prvostupanjski sud nije dovoljno cijenio sve postojeće olakotne okolnosti. Ističe da je on priznao počinjenje djela krađe, izrazio je i kajanje, otuđena stvar je ubrzo po počinjenom djelu vraćena oštećeniku, a rođenje djeteta uz narušene odnose s djetetovom majkom su mu dodatni motiv da se suzdrži od nove kriminalne aktivnosti.

Odlučujući o vrsti i mjeri kaznenopravne sankcije za optuženika, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio sve okolnosti koje su u smislu članka 56. KZ/97 odlučne za proces individualizacije kazne pa mu je tako otegotnim cijenio prijašnju osuđivanost u šest navrata za učin ukupno osam kaznenih djela, mahom protiv imovine (utaja, prijevara i teška krađa) pri čemu je u četiri navrata prema njemu primjenjivana uvjetna osuda koja očito na njega nije utjecala da se suzdrži od činjenja novih kaznenih djela, dok mu je olakotnim cijenio priznanje počinjenja kaznenog djela krađe, činjenicu da je ukradena stvar relativno male vrijednosti i da ju je sam vratio policiji, potom protek vremena te da je otac maloljetnog djeteta. Cijeneći te okolnosti optuženog A. K. je zbog kaznenog djela iz članka 216. stavka 1. KZ/97 prvostupanjski sud osudio na kaznu zatvora od pet mjeseci koja je i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda primjerena težini i društvenoj opasnosti počinjenog djela i osobi optuženika kao počinitelja te je za očekivati da će se njome ostvariti svrha kažnjavanja. Stoga nije mogla biti prihvaćena žalba optuženika izjavljena zbog osnove iz članka 471. stavka 1. ZKP/08, s time da valja napomenuti da je sve okolnosti istaknute u optuženikovoj žalbi prvostupanjski sud imao u vidu i cijenio ih je, a činjenica što je optuženik zbog djeteta i narušenih odnosa s djetetovom majkom motiviran da svoje ponašanje uskladi sa zakonom nije okolnost koju u konkretnom treba cijeniti kao olakotnu samu za sebe, upravo iz onih razloga navedenih u pobijanoj presudi, koje kao utemeljene prihvaća i ovaj drugostupanjski sud te na njih upućuje optuženika.

Budući da žalba optuženog A. K. nije osnovana te da ni ispitivanjem pobijane presude u dijelu presude u odnosu na koje se žali optuženik A. K. sukladno članku 476. stavku 1. točkama 1. i 2. ZKP/08 nije utvrđeno postojanje nijedne od povreda na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08 odlučeno je kao pod točkom II. izreke ove odluke.

U Puli – Pola 4. lipnja 2018.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Vlatka Turčinov,v.r.

Iztok Krbec,v.r.