Revr-1595/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1595/14-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužiteljice S. Š. iz B., OIB: ..., koju zastupa punomoćnica M. M., odvjetnica u T., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: ... koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zadru, Građansko - upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1656/14-2 od 8. srpnja 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2667/13 od 30. travnja 2014., u sjednici održanoj 17. svibnja 2016.,

r i j e š i o j e:

Odbacuje se revizija tužiteljice kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je od tuženice tražila za razdoblje od 1. lipnja 2010. do podnošenja tužbe isplatu sveukupnog iznosa 19.404,00 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose pobliže navedene pod točkom I. izreke prvostupanjske presude, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka, nadalje je u točki II. izreke naloženo tužiteljici naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu 2.500,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2. prosinca 2014. do isplate, dok je u točki III. izreke odbijen zahtjev tuženice za naknadom više zatraženog parničnog troška u iznosu 500,00 kn, kao neosnovan.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu u točkama I. i II. izreke.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - u daljnjem tekstu: ZPP), ističući da podnosi reviziju radi osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog pitanja o kojem revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje. Predlaže da se presude sudova u postupku koji je prethodio reviziji ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili da se preinače pobijane presude, uz naknadu troškova postupka.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija tužiteljice nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku, u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za meritorno razmatranje takve revizije.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice, kao državne namještenice u Ministarstvu obrane Republike Hrvatske, protiv tuženice, za isplatu utuženog iznosa na ime naknade štete koja joj je nastala time što joj je tuženica nezakonito uskratila prava na besplatan objed u razdoblju od 1. lipnja 2010. pa do podnošenja tužbe u ukupnom iznosu 19.404,00 kn. Sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su zauzeli shvaćanje da tužiteljici ne pripada pravo na besplatan objed, iz razloga što tužiteljica, kao namještenica tuženice, koja u utuženom razdoblju nije bila u službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske, nema na temelju odredbi Pravilnika o objedu („Narodne novine“, broj 130/09), koji je stupio na snagu 1. studenoga 2009., pravo na besplatan objed, te da u postupanju tuženice kao poslodavca koja tužiteljici nije omogućila besplatan objed u utuženom razdoblju nema protupravnosti. Stoga uskrata tužiteljici besplatnog objeda ne predstavlja štetnu radnju, zbog čega su sudovi u postupku koji je prethodio reviziji odbili tužbeni zahtjev zaključujući da nisu ispunjene temeljne pretpostavke odgovornosti tuženice za štetu tužiteljici.

Tužiteljica je u reviziji postavila sljedeće materijalnopravno pitanje:

„Da li se Pravilnik o objedu („Narodne novine“ broj 130/09) primjenjuje na službenike i namještenike raspoređene u Ministarstvo obrane?“

Tužiteljica kao razlog važnosti ukazuje na odluku revizijskog suda broj Revr-1412/10 od 15. listopada 2013., odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3228/2004 i U- III-2153/2005, te na presude Europskog suda za ljudska prava Trgo protiv Hrvatske broj 35298/04, Gashi protiv Hrvatske broj 32457/05, Radchikov protiv Rusije broj 65582/01 i Lelas protiv Hrvatske broj 55555/08.

U odluci ovog suda Revr-1412/10 od 15. listopada 2013., na koju se revidentica poziva u reviziji predmet spora je bila naknada štete zbog izgubljene plaće i božićnice, dakle, nije se radilo o istoj činjeničnoj niti pravnoj situaciji kao u ovom postupku pa se samim time pozivanje revidentice na navedenu odluku ne može ocijeniti kao navođenje razloga zbog kojih je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Također, u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3228/2004 od 14. veljače 2005. i broj U-III-2153/2005 od 19. rujna 2005. ne radi se o istom činjeničnom stanju kao u ovom postupku, jer iz obrazloženja tih odluka proizlazi da je predmet spora potraživanje na ime razlike otpremnine, dok je predmet ovog postupka potraživanje na ime naknade štete zbog uskraćenog prava na besplatan objed.

Revidentica se u reviziji poziva na zajedničko shvaćanje izneseno u presudama Europskog suda za ljudska prava Trgo protiv Hrvatske broj 35298/04, Gashi protiv Hrvatske broj 32457/05, Radchikov protiv Rusije broj 65582/01 i Lelas protiv Hrvatske broj 55555/08 po kojem rizik za svaku pogrešku koju učini državno tijelo mora snositi država, a propusti se ne smiju ispravljati na štetu dotičnog pojedinca. Pri tome se konkretno ukazuje na presudu Lelas protiv Hrvatske u kojoj je prema shvaćanju suda došlo do povrede čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

U navedenom postupku Lelas protiv Hrvatske broj 55555/08, koji je vođen pred Europskim sudom za ljudska prava, ispitujući povredu čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju sud je davao ocjenu na pitanje, da li podnositelj zahtjeva u nedostatku pravne odredbe ili dostupnog dokumenta može pretpostaviti da su informacije koje mu je davao njegov zapovjednik dolazile od osoba unutar Ministarstva koje su imale ovlasti priznati dug. Naime, predlagatelj u predmetu Lelas protiv Hrvatske je u postupku pred domaćim sudovima tužbenim zahtjevom tražio isplatu neisplaćenih dnevnica, a koji zahtjev mu je odbijen iz razloga što je utvrđeno da tuženica nije priznala potraživanja tužitelja na zakonom propisan način radi čega je prigovor zastare tuženice ocijenjen osnovanim. Međutim, Europski sud za ljudska prava je ocijenio da prilikom donošenja odluke sud nije naznačio pravnu odredbu koja bi se mogla tumačiti kao osnova za njegovo utvrđenje, radi čega je mišljenja da je u nedostatku jasne pravne odredbe ili javno dostupnog dokumenta glede toga tko je ovlašten priznati dug u ime Ministarstva, bilo sasvim prirodno da podnositelj zahtjeva vjeruje da je Glavni stožer Hrvatskih oružanih snaga tijelo vlasti dovoljno visoke razine da bi njegove izjave mogle biti obvezujuće za Ministarstvo.

Slijedom navedenog, u odlukama na koje se revidentica poziva ne radi se o istoj činjeničnoj niti pravnoj situaciji kao u ovom postupku, jer u predmetnom postupku potraživanje revidentice ne proizlazi na temelju priznanja duga tuženice već je potraživanje revidentice neposredno regulirano mjerodavnim pravnim odredbama, a na kojima je odluka sudova i utemeljena.

Budući da se pobijana drugostupanjska presuda temelji na činjeničnim utvrđenjima koja su različita od utvrđenja u odlukama na koje se u reviziji poziva u pravcu dokazivanja postojanja razloga važnosti postavljenog pitanja, to pitanje zbog kojeg je revizija podnesena nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Slijedom navedenog reviziju tužiteljice je valjalo odbaciti na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP.

U odnosu na dio revizije kojom tužiteljica osporava odluku o trošku valja reći da tužiteljica nije postavila određeno pravno pitanje već je navela da je shvaćanje sudova u postupku koji je prethodio reviziji protivno shvaćanju Europskog suda za ljudska prava u predmetu Klauz protiv Hrvatske broj 28963/10 u kojem je izraženo stajalište suda kojim smatra da je ugroženo, odnosno ograničeno i povrijeđeno pravo na pristup Sudu u situaciji kad je tuženik RH, i to upravo popisivanjem velikog troška od strane Države koju zastupa Državno odvjetništvo, a ne odvjetnik i koje stoga i ni nema nikakvog troška.

Osim što tužiteljica ne postavlja određeno pravno pitanje u pogledu odluke o trošku, treba istaći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija. Pri zauzimanju takvog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenje kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, te da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), pa da odluka o troškovima postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz čl. 400. st. 1. ZPP (tako i u odluci Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.).

Stoga niti glede odluke o troškovima postupka revizija nije dopuštena, pa je valjalo i u tom dijelu odbaciti reviziju tužiteljice na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP.

Zagreb, 17. svibnja 2016.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v. r.