Rev-1179/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1179/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Jakoba Miletića kao predsjednika vijeća, te dr. Ivana Kaladića, Gordane Matasić-Špoljarić, mr. Andrije Erakovića i Katarine Buljan kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. M. M. iz R., i 2. S. A. iz I., oboje zastupani po pounomoćniku R. R., odvjetniku u O., protiv tuženika B. K. iz I., kojega zastupa punomoćnik Đ. R., odvjetnik u O., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Rijeci od 1. ožujka 1995. godine broj Gž-1705/94, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Opatiji od 25. svibnja 1994. godine broj P-421/90, u dijelu u kojem je tuženik dužan tužiteljima isplatiti svakome po 8,660.000 ITL u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju na dan isplate, u sjednici održanoj dana 29. siječnja 2003. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužiteljima svakome iznos od 8,660.000 ITL u protuvrijednosti u HRD prema srednjem tečaju na dan isplate i zakonskom kamatom u odnosu na A.S. od 1. siječnja 1987. godine, a u odnosu M.M. od 1. siječnja 1990. godine pa do isplate kao i svakome isplatiti iznos od 133.330 HRD također sa pripadajućom kamatom kroz vrijeme kao u odnosu na prethodnu glavnicu, te svakome još po 1,000.000 HRD sa kamatom od 16. travnja 1992. godine sve do isplate.

Drugostupanjskom presudom je odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je tuženik dužan tužiteljima isplatiti svakome kunsku protuvrijednost iznosa od 8,660.000 ITL dok je rješenjem u ostalom dosuđujućem dijelu prvostupanjska presuda ukinuta i u tom dijelu je predmet vraćen istom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik je izjavio žalbu protiv pravomoćnog dijela drugostupanjske presude zbog svih zakonskih razloga s prijedlogom da revizijski sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovni postupak.

Tužitelji nisu odgovorili, a niti se državni odvjetnik Republike Hrvatske izjasnio o podnesenoj reviziji.

Revizija je neosnovana.

Ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP) na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti primjenom odredbe čl. 386. ZPP. Iz sadržaja revizije vidljivo je da revident ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi čl. 375. st. 1. ZPP no kako je drugostupanjski sud cijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja. Tuženik tijekom postupka pa i sada u reviziji ističe da su tužitelji njemu ostali dužni isplatiti 180.000 duda kao i činjenicu da su predmetni strojevi sada gomila starog željeza na koju okolnost bi se trebalo provesti vještačenje. Drugostupanjski sud je međutim utvrdio da su ove tvrdnje neodlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke jer tužitelj ni tijekom postupka a niti žalbom nije istakao ni prigovor kompenzacije, a niti protutužbom traži određeni novčani iznos s naslova navodno naplaćenih proizvoda, a cijenio je da je nepotrebno provesti vještačenje na okolnost vrijednosti predmetnih strojeva, a kraj činjenice da su stranke ugovorom o ortakluku na decidirani način ugovorile način isplate kod raskida ugovora o ortakluku a sa tom ocjenom slaže se i ovaj sud, pa kako je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja to tužitelj neosnovano ističe revizijski razlog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 375. st. 1. ZPP.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da im tuženik isplati svakom u 1/3 dijela strojeve i alat koje su tijekom 1983. i 1984. godine zajednički kupili te je u revizijskoj fazi postupka sporna obveza tuženika da tužiteljima isplati svakome kunsku protuvrijednost po 8,660.000 ITL što je 1/3 vrijednosti strojeva za proizvodnju gumenih proizvoda (proizvodnja duda za dojenčad).

U revizijskoj fazi postupka ne može se pobijati pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja po nižestupanjskim sudovima (čl. 385. st. 3. ZPP) te ovaj sud nije cijenio revizijske navode koji ukazuju na potrebu da se tuženik sasluša kao stranka da se provede saslušanje njegove supruge ili vještačenje jer ti dokazi ukazuju na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a zbog kojeg razloga se revizija ne može izjaviti. Revizijski navodi da je tužitelj ostao bez posla, bez prihoda za život te da on ne radi sa strojevima već da strojevi stoje, nisu od odlučnog značaja za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu.

Nakon provedenog postupka nižestupanjski sudovi polaze od utvrđenja da su stranke tijekom 1983.-1984. godine sporazumno uvezle iz Italije strojeve za proizvodnju predmeta od gume na način da su strojeve platili u jednakim dijelovima tj. svaki 1/3 vrijednosti pri čemu je tuženiku uzeta u obzir povlastica na koju je imao pravo uvoza strojeva, kao radnik privremeno zaposlen u Švedskoj kao i od utvrđenja da su stranke svoje međusobne odnose utvrdile sporazumom od 23. prosinca 1985. godine i dogovorom o poslovanju od 1. prosinca 1985. godine.

Sudovi su ocijenili da su stranke tim sporazumom i dogovorom o poslovanju regulirale sve svoje međusobne odnose te u skladu s time nižestupanjski sudovi obvezuju tuženika da svakom od tužitelja isplati protuvrijednost 8,660.000 ITL na ime isplate 1/3 dijela cijene kupljenih strojeva pri čemu prvostupanjski sud cijeni da se radi o ugovoru o poslovnoj suradnji koji je sporazumno raskinut, te u donošenju odluke primjenjuju odredbu čl. 132. ZOO dok drugostupanjski sud cijeni da pravni odnos stranaka predstavlja ortakluk te odluku donosi primjenom odredaba paragrafa 1175., 1176., 1182. i 2215. Općeg građanskog zakonika koji se mogao primijeniti u vrijeme nastanka pravnog odnosa stranaka.

Sa ocjenom drugostupanjskog suda da se radi o ugovoru iz ortakluka koji se ima ocijeniti u smislu pravnih pravila bivšeg OGZ slaže se i ovaj sud. U vrijeme ugovornog odnosa između stranaka nisu bile na snazi odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 3/94) kojima su regulirani ortački odnosi pa se primjenom odredbe čl. 1. i 2. Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine (“Narodne novine”, broj 73/91) za ocjenu osnovanosti spornog dijela tužbenog zahtjeva treba primijeniti pravna pravila iz paragrafa 1175.-1316. bivšeg OGZ.

Iz sadržaja sporazuma stranaka od 23. prosinca 1985. godine te dogovora o poslovanju radione i ostalo od 1. prosinca 1985. godine evidentno je da su stranke zaključile ugovor o ortakluku jer su se uzajamno obvezale uložiti kako svoj rad tako i zajednički kupljena sredstva radi proizvodnje gumenih proizvoda (dječjih duda) te je drugostupanjski sud pravilno ocijenio pravni odnos stranaka. Stranke su odredbom čl. 13. Dogovora o poslovanju riješile mogućnost sporazumnog prestanka ugovora na način da u tom slučaju postoji obveza isplate dijela vrijednosti strojeva u visini dijela cijene u talijanskim lirama, koju je ortak uložio. Kako je došlo do sporazumnog raskida ugovornog odnosa između stranaka tijekom 1986. odnosno 1989. godine, a strojevi su ostali kod tuženika to je drugostupanjski sud pravilno primijenio gore navedene odredbe OGZ kada je prihvatio tužbeni zahtjev.

Kako revizijski navodi ne dovode u sumnju pravilnost odluke nižestupanjskog suda u spornom dijelu u kome je tuženik obvezan svakom od tužitelja isplatiti protuvrijednost 1/3 dijela vrijednosti strojeva za proizvodnju predmeta od gume (duda za dojenčad) ne postoji ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, to je presuđeno kao u izreci primjenom odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 29. siječnja 2003. godine.

Predsjednik vijeća:

Jakob Miletić, v.r.