Rev-2457/2013-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2457/13-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja O. d.o.o. iz U., S., kojeg zastupa punomoćnik B. Č., odvjetnik u Odvjetničkom društvu Č. & R. j.t.d. iz P., protiv tuženika S. P. iz V., kojeg zastupa punomoćnica B. R., odvjetnica iz P., odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola posl. br. Gž-2604/12-2 od 1. srpnja 2013. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli- Pola posl. br. P-857/10-34 od 27. travnja 2012., u sjednici vijeća održanoj 20. ožujka 2018.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odlučeno:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi: "Poništava se predugovor o kupoprodaji nekretnina sklopljen između tužitelja i tuženika 5. rujna 2009. kao i Aneks predugovora o kupoprodaji nekretnina sklopljen između tužitelja i tuženika 7. listopada 2009., pa se nalaže tuženiku da tužitelju isplati plaćenu mu kaparu u iznosu od 100.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 12. listopada 2009. pa do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke uvećanoj za 5 postotnih poena, u roku od 15 dana."

II. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi: "Utvrđuje se ništetnim predugovor o kupoprodaji nekretnina sklopljen između tužitelja i tuženika 5. rujna 2009. kao i Aneks predugovora o kupoprodaji nekretnina sklopljen između tužitelja i tuženika 7. listopada 2009., pa se nalaže tuženiku da tužitelju isplati plaćenu mu kaparu u iznosu od 100.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 12. listopada 2009. pa do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke uvećanoj za 5 postotnih poena, u roku od 15 dana.",

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška,

IV. Nalaže se tužitelju da u roku od 15 dana tuženiku isplati trošak postupka u iznosu od 55.537,50 kn“.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud „preinači spornu presudu na način da će se tužbeni zahtjev u tom dijelu usvojiti u cijelosti ili podredno da se pobijana presuda ukine i vrati na ponovno suđenje i odluku“.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno tvrdnji revidenta, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tužitelj poziva (da drugostupanjski sud „nije ocijenio sve žalbene razloge koje je tužitelj istaknuo u žalbi“, da „uopće ne obrazlaže nemogućnost ispitivanja prvostupanjske presude na koju ukazuje žalitelj“, te da „je pogotovo nerazumljiv dio obrazloženja u kojem sud ukazuje da eventualna odgovornost agencije se tiče isključivo odnosa tužitelja i te agencije“) - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju revident ukazuje.

Navodi revidenta da nije dao „pristanak na kupnju poljoprivrednog zemljišta“, te da „je tuženik izazvao zabludu kod tužitelja“, u biti su samo prigovori činjenične naravi - kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, različitu od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te kojima sugerira prihvatiti činjenično utvrđenje koje on nalazi istinitim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), ti se navodi ne mogu uzeti u razmatranje u ovome stupnju postupka (pa niti u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a).

Valja kod toga imati na umu da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze (prema odredbi čl. 8. ZPP-a) - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog, drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta.

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmetom spora zahtjev je tužitelja:

- na „poništaj predugovora o kupoprodaji nekretnina sklopljenog između stranaka 5. rujna 2009. i aneksa tom ugovoru od 7. listopada 2009.“, kumuliran s zahtjevom za isplatu (povrat) kapare od 100.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti, te (podredno)

- na „utvrđenje ništetnim“ navedenog predugovora i njegova aneksa, kumuliran s (jednako tako) zahtjevom za isplatu (povrat) kapare od 100.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti.

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da su stranke „5. rujna 2009. sklopile predugovor o kupnji kompleksa zemljišta kraj P. u površini od 39491 m2, a 7. listopada 2009. sklopljen je i aneks tom predugovoru, sve uz posredovanje agencije G. iz P.“,

- da je „iz priloženog predugovora od 5. rujna 2009. (list 8 - 10 spisa) vidljivo da je ugovorena buduća kupoprodajna cijena od 30 EUR/m2, pri čemu će tužitelj (kupac) kaparu u iznosu od 100.000,00 EUR uplatiti u roku od 30 dana na račun javnog bilježnika, dok će od strane javnog bilježnika ta kapara biti isplaćena prodavatelju (tuženiku) kad on predoči pravomoćnu lokacijsku dozvolu za izgradnju objekata na zemljištu“, odnosno da će se „u slučaju negativnog rješenja o lokacijskoj dozvoli kapara vratiti kupcu“,

- da „iz priloženog aneksa predugovora od 7. listopada 2009. (list 14 - 15 spisa) proizlazi da su stranke promijenile odredbe predugovora koje se odnose na isplatu cijene, tako da je sada određeno kako će se kapara od 100.000,00 EUR uplatiti do 12. listopada 2009. i to na račun prodavatelja (tuženika)“, a „preostali iznos od 1.084.730,00 EUR će se isplatiti u roku od 60 dana od primitka pravomoćne lokacijske dozvole za gradnju objekata“,

- da „su stranke suglasno odredile da ukoliko prodavatelj (tuženik) iz bilo kojih razloga ne ishoduje pravomoćnu lokacijsku dozvolu, tada se u roku od 30 dana od dobivanja rješenja o odbijanju lokacijske dozvole obvezuje s kupcem (tužiteljem) sklopiti ugovor po kojem će ukupna cijena nekretnina biti 600.000,00 EUR (a ne 1.184.730,00 EUR), odnosno u tom će slučaju kupac pored već isplaćene kapare biti dužan isplatiti još iznos od 500.000,00 EUR“,

- da „je tuženik od tužitelja 12. listopada 2009. primio iznos od 725.416,70 kn, što je tadašnja kunska protuvrijednost iznosa od 100.000,00 EUR (list 16 spisa)“,

- da „ostatak cijene nikad nije isplaćen te da nije došlo do sklapanja kupoprodajnog ugovora i do prijenosa prava vlasništva s tuženika na tužitelja“.

Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja, koja se u revizijskom stupnju ne mogu pobijati (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), drugostupanjski sud je zahtjeve tužitelja ocijenio neosnovanim (potvrđivanjem prvostupanjske presude) i odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

- da je pravilno „prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio poništaj predugovora o kupoprodaji nekretnine od 5. rujna 2009. i aneksa tom predugovoru od 7. listopada 2009. te odbio tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim navedenih predugovora, sve sa obrazloženjem u bitnome da navedeni predugovori obvezuju parnične stranke te da ne postoje razlozi za njihov raskid u bitnoj zabludi tužitelja jer je na temelju provedenih dokaza utvrđeno da tužitelj nije bio u zabludi, a niti se radi o nesporazumu, jer su se stranke suglasile o bitnim sastojcima kupoprodajnog ugovora a i o nekim koji čine sporedne sastojke ugovora“,

- da se „neosnovano žalitelj u žalbi poziva na iskaze svjedoka koje je po stavu žalitelja prvostupanjski sud pogrešno interpretirao, prije svega iskaz svjedoka M. P., koji je bio posrednik u prodaji predmetnih nekretnina, te da je slijedom toga pogrešno utvrđeno da bi tužitelj predmetne nekretnine kupio i bez da je na istima bila moguća gradnja“, budući da su „navedeni žalbeni navodi žalitelja u suprotnosti sa samim aneksom predugovora o kupoprodaji nekretnina, a koji aneks je nesporno tužitelj potpisao i time prihvatio sadržaj istog, a u kojem je ugovoreno u toč. 2. st. 3. aneksa da stranke suglasno utvrđuju da ukoliko prodavatelj iz bilo kojih stvarnih ili pravnih razloga ne ishoduje pravomoćnu lokacijsku dozvolu za građenje objekta na nekretninama iz čl. 1. predugovora obvezuje se u roku do 30 dana od dobivanja rješenja o odbijanju izdavanja lokacijske dozvole sa kupcem zaključiti ugovor o kupoprodaji nekretnina iz čl. 1. predugovora ali za cijenu od dodatnih 500.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a tako da ukupna kupoprodajna cijena uz već primljenih 100.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju iznosi ukupno 600.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti“,

- da je „iz navedenog razloga neosnovana žalba žalitelja i u dijelu gdje navodi da je bio u bitnoj zabludi oko predmeta kupoprodaje, dakle da je ispunjen razlog za poništaj ugovora zbog mana volje, bitne zablude iz čl. 280. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05)“,

- da „u konkretnom slučaju tužitelj nije bio u bitnoj zabludi jer je znao da postoji mogućnost da se na predmetnim nekretninama ne može graditi jer je predmetne nekretnine i kupio kao poljoprivredno zemljište, te je znajući za tu nemogućnost predvidio u aneksu predugovora od 7. listopada 2009. situaciju da se ne ishoduje lokacijska dozvola za građenje objekta, u kojem slučaju i dalje postoji obveza stranaka na sklapanje ugovora o kupoprodaji predmetnih nekretnina s time da je cijena zbog navedenoga niža“,

- da „je neosnovan žalbeni navod žalitelja da je prvostupanjski sud pogrešno analizirao iskaze svjedoka M. S. i M. P. te pogrešno izveo zaključak da je aneksom bila izražena volja parničnih stranaka da se kupoprodaja realizira i pod uvjetom da se na nekretninama ne bude moglo graditi, jer je u jasnoj i nedvosmislenoj odredbi aneksa predugovora o kupoprodaji izražena volja stranaka na zaključenje ugovora o kupoprodaji i u situaciji da se na predmetnim nekretninama ne može graditi, pa je prema tome irelevantna analiza iskaza svjedoka M. S. i M. P. kod činjenica da su stranke isto pismeno na jasni i nedvosmisleni način ugovorile“,

- da „žalbeni navod da glede pitanja realizacije predmetnog posla velika odgovornost leži upravo na agenciji za posredovanje G. d.o.o. ne može imati utjecaja na odnos između tužitelja i tuženika već je to pitanje odnosa tužitelja i navedene agencije“,

- da „je irelevantno što je sin tuženika N. P. naveo prilikom zaključenja ugovora za posredovanje u prodaji nekretnina da je predmetno zemljište pogodno za razvoj agroturizma jer navedeno ujedno i ne znači da je na istome moguća gradnja od strane tužitelja kao pravne osobe s obzirom na tada važeći Zakon o poljoprivrednom zemljištu i ograničenja vezana za poljoprivredno zemljište (Zakon o poljoprivrednom zemljištu NN 152/08)“,

- da je „tuženik ponudio prodaju poljoprivrednog zemljišta, bez da je tužitelja doveo u zabludu da će na istima moći graditi“, odnosno da „i sam žalitelj u žalbi navodi da je bio doveden u zabludu i to od strane stručnjaka, posrednika, arhitekata, međutim prodavatelj- tuženik, nije bio taj koji je tužitelja doveo u zabludu jer je isti jasno naveo da prodaje poljoprivredno zemljište“,

- da su „dakle, neosnovani žalbeni navodi žalitelja koji se u bitnome svode na to da je isti bio u zabludi oko predmeta predugovora, jer je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da žalitelj nije bio u bitnoj zabludi, onoj iz čl. 280. Zakona o obveznim odnosima, a niti je predmetni predugovor ništetan jer za ništetnost ne postoji niti jedan razlog propisan Zakonom o obveznim odnosima, a niti se radi o nesporazumu iz čl. 282. Zakona o obveznim odnosima“,

- da „osnovano žalitelj navodi da je prvostupanjski sud pogrešno aneks predugovora o prodaji pravno kvalificirao kao novaciju jer (se) i po stavu ovog suda ne radi o novaciji ili obnovi kako je definirana čl. 145. Zakona o obveznim odnosima, međutim navedeno nema utjecaja na činjenicu da i predugovor o prodaji nekretnina i njegov aneks obvezuju stranke sukladno čl. 268. Zakona o obveznim odnosima, jer ne postoji niti jedan od razloga za pobojnost ili ništetnost navedenih predugovora“.

Shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

Stoga je reviziju tužitelja valjalo odbiti odlukom iz izreke ove presude (primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a).

U odnosu na razloge revizije koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, revizijski sud na temelju odredaba čl. 396.a st. 1. i 2. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) „Kad odbije reviziju iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona, revizijski se sud može, umjesto posebnog obrazloženja, pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća ili na razloge iz neke ranije odluke revizijskog suda“ i (stavak 2.) „U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, revizijski sud je dužan uz svoju presudu na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva“, upućuje (umjesto posebnog obrazloženja) na razloge drugostupanjske presude iz njezina obrazloženja

- koje u cijelosti prihvaća.

Na internetskim stranicama uz ovu presudu objavit će se presuda Županijskog suda u Puli-Pola posl. br. Gž-2604/12-2 od 1. srpnja 2013.

Zagreb, 20. ožujka 2018.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.