I Kž-152/2003-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-152/03-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Hajrije Novoselec, kao predsjednice vijeća, te Marijana Svedrovića i Damira Kosa, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Snježane Mrkoci, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. M. zbog kaznenog djela iz čl. 173.s t. 2. KZ-a i dr., odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zadru od 14. siječnja 2003. godine, broj: K-56/02, u sjednici održanoj dana 15. travnja 2003. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. Slavka Zadnika,

p r e s u d i o je:

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. I.M., te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. I.M. oglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ-a u vezi čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, činjenično i pravno opisanog u izreci pobijane presude, pa je na temelju istog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, u koju mu se, po čl. 63. st. 1. KZ-a, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 17. kolovoza 2002. godine - pa nadalje.

Po čl. 76. KZ-a prema opt. I.M. primijenjena je sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti, a po čl. 173. st. 7. ZKP-a u vezi čl. 80. st. 3. KZ-a prema opt. I.M. primijenjena je sigurnosna mjera oduzimanja predmeta - opojne droge, privremeno oduzete od optuženika, a označene u izreci pobijane presude.

Po čl. 122. st. 1. ZKP-a opt. I.M. naloženo je snašanje troškova kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 3.500,00 kn, koji je dužan platiti u tri jednake rate od po 1.166,66 kn. Protiv te presude žalbe su podnijeli: opt. I.M., po branitelju G.N., odvjetniku iz Z., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, ili, pobijana presuda preinači u odluci o kazni i optuženika osudi na znatno blažu kaznu; državni odvjetnik, zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni i optuženik osudi na kaznu zatvora u dužem vremenskom trajanju.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Po čl. 373. st. 1. ZKP-a predmet je proslijeđen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

O sjednici vijeća uredno je izviješćen branitelj opt. I.M., G.N., odvjetnik iz Z., no isti na sjednicu nije pristupio tako da je ista održana u njegovog odsutnosti (čl. 374. st. 2. ZKP-a), a nazočnost optuženika nije osigurana, jer to nije vijeće smatralo svrhovitim, dok je sjednici vijeća prisustvovao zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske.

Žalbe nisu osnovane.

Na žalbu opt. I.M.

Prije svega, nije u pravu žalitelj kada u žalbi ističe da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio činjenično stanje.

Prema žalitelju, sud prvog stupnja pogrešno je zaključio da je opt. I.M. opojnu drogu nabavio radi prodaje (u smislu ostvarenja kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ-a) umjesno da je na temelju utvrđenih činjenica (da je optuženik ovisnik, da je opojnu drogu dragovoljno predao policiji) zaključio da je optuženik opojnu drogu posjedovao radi vlastite uporabe (u smislu ostvarenja kaznenog djela iz čl. 173. st. 1. KZ-a).

Suprotno navodima žalitelja, sud prvog stupnja na str. 6 pobijane presude dao je valjane razloge zašto smatra da je opt. I.M. opojnu drogu posjedovao radi prodaje na koje razloge i upućuje žalitelja. Naime, okolnost da je opt. I.M. u kritično vrijeme bio na heptanonskoj terapiji, način pakiranja droge, te priprema većeg broja PVC vrećica izrezanih u krug (koje služe za pakiranje opojne droge) značajni su pokazatelji da je opt. I.M., bez obzira na relativno manju količinu droge, posjedovao drogu i za daljnju prodaju, kako to zaključuje sud prvog stupnja, i koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj Vrhovni sud, te na iste upućuje žalitelja.

Utvrđujući odlučnu činjenicu na taj način sud prvog stupnja nije pogrešno utvrdio činjenično stanje, a niti povrijedio kazneni zakon na štetu optuženika.

Isto tako, nije u pravu žalitelj kada u žalbi ističe da je sud prvog stupnja osudio opt. I.M. na prestrogu kaznu.

Sve okolnosti na koje ukazuje žalitelj (neosuđivanost optuženika, smanjena ubrojivost, učešće u Domovinskom ratu, ranjavanost, uzdržavanje djece te dragovoljna predaja opojne droge) jesu olakotne okolnosti koje je u cijelosti cijenio i sud prvog stupnja ali nisu posebno izražene olakotne okolnosti da bi zbog njih sud prvog stupnja trebao primijeniti odredbe o ublažavanju kazne iz čl. 57. KZ, kako to predlaže žalitelj. Suprotno navodima iz žalbe, sud prvog stupnja osudio je opt. I.M. na adekvatnu kaznenu sankciju kojom će se i po mišljenju ovog Vrhovnog suda, ostvariti sve svrhe kažnjavanja iz čl. 50. KZ-a.

Sigurnosna mjera iz čl. 76. KZ-a utemeljena je na zakonu, jer je sud prvog stupnja nedvojbeno utvrdio da je opt. I.M. kazneno djelo počinio pod odlučnim utjecajem ovisnosti od opojnih droga, te da postoji opasnost da će zbog te ovisnosti ponovno počiniti neko kazneno djelo. Isto tako, sigurnosna mjera iz čl. 80. st. 3. u vezi čl. 173. st. 7. KZ-a utemeljena je na zakonu i njena primjena je po zakonu obavezna.

Na žalbu državnog odvjetnika

Nije u pravu državni odvjetnik kada u žalbi ističe da je opt. I.M. iskazao posebnu kriminalnu volju i visok stupanj krivnje s time što je postupao s motivom dopunske zarade. Zarada je najčešće motiv kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ-a i kao takav, u konkretnom slučaju, ne može predstavljati okolnost zbog koje bi opt. I.M. trebalo osuditi na strožu kaznu od one na koju ga je osudio sud prvog stupnja, kako je to već obrazloženo povodom žalbe samog optuženika.

Kako razlozi iz obje žalbe nisu ostvareni i kako ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti nisu ostvarene povrede na koje ovaj Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 387. ZKP-a, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 15. travnja 2003. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Snježana Mrkoci, v.r.

Hajrija Novoselec, v.r.