Revr-552/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 552/06-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Marijana Ramušćaka, kao predsjednika vijeća, te Petra Milasa, Vlatke Potočnjak-Radej, Gordane Gasparini i mr. sc. Andrije Erakovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz B., zastupan po punomoćniku T. M., odvjetniku iz S. I. Z., protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, Zagreb, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Varaždinu, Građansko-upravni odjel, zamjenici ODO u Varaždinu Z. V., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Varaždinu, br. Gž 1272/06 od 5. lipnja 2006. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu, br. P 1461/03 od 3. travnja 2006. godine, u sjednici održanoj 25. listopada 2006. godine,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e :

I. Prihvaća se revizija, tako da se djelomično ukidaju presude: Županijskog suda u Varaždinu, br. Gž 1272/06 od 5. lipnja 2006. godine i Općinskog suda u Varaždinu, br. P 1461/03 od 3. travnja 2006. godine, u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u iznosu od 85.000,00 kn iz osnova prekovremenog rada, kao i odluka o trošku, i u tom opsegu predmet dostavlja prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. U ostalom dijelu revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je suđeno:

„I. Odbija se tužitelj B. M. sa tužbenim zahtjevom kojim potražuje da se tuženik Republika Hrvatska, Ministarstvo obrane, obveže naknaditi mu s osnova razlike neisplaćene plaće i gardijskog dodatka za razdoblje od studenog 2000. godine do studenog 2003. godine iznos od 170.000,00 kn, s osnova prekovremenog rada iznos od 85.000,00 kn, te s osnova minulog rada iznos od 17.000,00 kn i sveukupnog 272.000,00 kn uz pripadajuće zakonske kamate po stopi od 15% godišnje tekućom od dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i sa zahtjevom za naknadu parničnog troška.

II. Nalaže se tužitelju B. M. da tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvu obrane, Zagreb, naknadi parnični trošak u iznosu od 26.000,00 kn u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.“

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tužitelj je pravovremeno podnio dopuštenu reviziju pozivom na revizijske razloge označene u čl. 385. Zakona o parničnom postupku s prijedlogom da obje nižestupanjske presude budu ukinute i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija je djelomično osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće između plaće ugovorene čl. 6. Ugovora o službi u hrvatskoj vojsci, sklopljen dana 23. kolovoza 1993. između tužitelja i Ministarstva obrane Republike Hrvatske, te plaće koju je tužitelj stvarno primao u iznosima manje od ugovorene, te isplatu plaće iz osnova prekovremenog i minulog rada.

Pobijana presuda ispitana je u granicama određenim u čl. 392. a) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje: ZPP).

Nižestupanjski sudovi odbili su tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu razlike plaće, nakon što su u postupku utvrdili da je tužitelj od 1. svibnja 1995. godine primao plaću temeljem Odluke Predsjednika Republike Hrvatske o plaćama i drugim berivima djelatnih vojnih osoba, vojnih službenika i vojnih namještenika (dalje: Odluka Predsjednika Republike Hrvatske), a koja Odluka se temelji na odredbi čl. 138. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 23/95 i 33/95 – dalje: ZSOSRH), kojom odredbom je određeno da plaća i beriva djelatnih vojnih osoba uređuje Vrhovni zapovjednik na prijedlog Ministra obrane, da Odlukom Predsjednika Republike Hrvatske ima značaj prinudnog propisa, tako da su njenim donošenjem prestale važiti odredbe čl. 6. st. 1. Ugovora o službi u hrvatskoj vojsci i gardijskim brigadama od 23. kolovoza 1993. godine, kojom je tužitelju utvrđeno pravo na plaću u visini od tri i pol mjesečne netto plaće po radniku u gospodarstvu Hrvatske, prema posljednjem tromjesečnom prosjeku objavljenom u „Narodnim novinama“.

Sudovi su odbili i tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu određenih novčanih iznosa iz osnova prekovremenog rada, jer da je odredbom čl. 19. navedene Odluke Predsjednika Republike Hrvatske propisano da ostale naknade za obavljanje službe kao što su naknada za prekovremeni rad, rad na blagdane dane, posebne dnevnice, rad u postrojbi i druge određuje posebnom odlukom Ministar obrane, a kako Ministar obrane nije donio odluku kojom bi se uređivala naknada za prekovremeni rad, to bi bio neosnovan zahtjev tužitelja iz osnova prekovremenog rada.

Sudovi su odbili i tužbeni zahtjev iz osnova minulog rada, jer navedenom Odlukom Predsjednika Republike Hrvatske nije propisana isplate plaće na ime minulog rada, a naknada za minuli rad isplaćuje se od 1. prosinca 2002. godine temeljem odredbe čl. 169. st. 2. ZSOSRH ("Narodne novine", broj 33/02 i 58/02) koji je stupio na snagu 1. prosinca 2002. godine.

Pobijanom presudom nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer, suprotno onome što se ističe u reviziji, prema ocjeni ovog revizijskog suda, nižestupanjske presude sadrže razloge o odlučnim činjenicama, koje međusobno nisu proturječne i u skladu su sa činjeničnim utvrđenjima.

Pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu iz osnova razlike plaće i naknade za minuli rad. Nije u pravu revident kada u reviziji ističe da se unatoč donošenju Odluke Predsjednika Republike Hrvatske trebala primijeniti odredba čl. 6. Ugovora kojeg je tužitelj 23. kolovoza 1993. sklopio sa Ministarstvom obrane Republike Hrvatske, kojom je utvrđeno pravo na plaću tužitelja, jer da donošenjem navedene Odluke Predsjednika Republike Hrvatske ugovor nije raskinut niti je stavljen izvan snage. Ovo zato jer Odluka koju je Predsjednik Republike Hrvatske kao zapovjednik oružanih snaga donio 11. svibnja 1995. godine ima značaj podzakonskog akta, i utemeljena na zakonskoj ovlasti za njeno donošenje kako se to pravilno ističe u razlozima nižestupanjskih presuda. Odredba čl. 6. Ugovora o službi u hrvatskoj vojsci – gardijskim brigadama prestala je važiti temeljem toč. 13. Odluke Predsjednika Republike Hrvatske kojom je propisano da stupanjem na snagu te odluke, tj. 11. svibnja 1995. godine, prestaju vrijediti sve donesene odluke, zapovjedi i drugi akti kojima je bilo uređeno područje propisano Odlukom, pa stoga navedena odredba ugovora ne može biti osnova kojom bi tuženik isplaćivao plaće djelatnim vojnim osobama u utuženom razdoblju, s obzirom da je odredba čl. 6. navedenog Ugovora u suprotnosti s prisilnim propisima.

Nije u pravu revident i kad prigovara pravilnosti primjene materijalnog prava u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev iz osnova minulog rada.

Točkom III. Odluke Predsjednika Republike Hrvatske od 11. svibnja 1995., određeno je da se beriva djelatnih vojnih osoba sastoje od osnovne plaće, doplatka na osnovnu plaću i naknadu za osnovnu plaću, iz čega slijedi da navedenom Odlukom nije propisano povećanje plaće za minuli rad, pa potraživanje tužitelja iz tog osnova nema uporišta u navedenoj Odluci. Od 1. prosinca 2002. godine, kada se prestaju primjenjivati odredbe Odluke Predsjednika Republike Hrvatske, stupanjem na snagu Uredbe Vlade Republike Hrvatske o vrijednosti koeficijenta osobnog čina za izračun plaće djelatne vojne osobe ("Narodne novine", broj 144/02) tuženik je tužitelju isplaćivao plaće uz uvećanje iz osnova minulog rada.

Osnovano, međutim, revident prigovara pravilnosti primjene materijalnog prava u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev za naknadu iz osnova prekovremenog rada.

Odredbom čl. 19. Odluke Predsjednika Republike Hrvatske od 11. svibnja 1995. propisano je da ostale naknade za obavljanje službe, među ostalim i naknada za prekovremeni rad, određuje posebno odlukom Ministar obrane. Nižestupanjski sudovi u tom dijelu odbijaju tužbeni zahtjev iz razloga što nadležni Ministar obrane nije o tome donio odluku, pa da nije postojao pravni osnov temeljem kojeg bi se tužitelju mogla isplatiti naknada za prekovremeni rad, kod čega su, u tom dijelu, otklonili primjenu Zakona o državnim službenicima i namještenicima, jer da tužitelj ne spada u državne službenike i namještenike, kao ni u vojne službenike i namještenike, s obzirom da je u odnosno vrijeme kao zaposlenik kod tuženika bio djelatnikom vojne osobe.

Prema prosudbi ovog revizijskog suda, ukoliko je tužitelj odista radio prekovremeno tada ga pripada i uvećanje plaće za prekovremeni rad, a njegovo pravo o tome propisano je odredbom čl. 19. navedene Odluke Predsjednika Republike Hrvatske. To što nadležni ministar nije donio odluku o visini naknade za prekovremeni rad, iako je bio dužan donijeti takvu odluku, ne može se tumačiti na štetu druge ugovorene stranke, koji je rad obavio. U situaciji kada tuženik nije donio posebno odluku o visini naknade plaće za prekovremeni rad, visinu plaće moguće je utvrditi kroz primjenu odredbe st. 4. čl. 10. ZOSSRH, kojom je predviđena supcidirana primjena propisa o državnim službenicima i namještenicima, te općih propisa o radu na odnose koji nisu regulirani Zakonom o službi u oružanim snagama.

Budući da zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjski sudovi nisu utvrdili je li iu kojem opsegu tužitelj u spornom razdoblju radio prekovremeno, to je u tom dijelu pogrešno primijenjeno materijalno pravo, pa je zato valjalo ukinuti obje nižestupanjske presude u dijelu kojim je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 85.000,00 kn iz osnova naknade za prekovremeni rad, i riješiti kao pod I. izreke (čl. 395. st. 2. ZPP) dok se u preostalom dijelu iz izloženih razloga revizija ne pokazuje osnovanom, pa je presuđeno kao pod II. izreke (čl. 393. ZPP).

U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud utvrditi je li tužitelj kroz utuženo razdoblje radio prekovremeno, pa ako jeste utvrditi visinu naknade za prekovremeni rad na način kako je gore ukazano i nakon toga ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu za isplatu naknade za prekovremeni rad.

Ukinuta je odluka o trošku postupka, jer se za sada ne zna uspjeh stranaka u sporu.

U Zagrebu, 25. listopada 2006. godine

Predsjednik vijeća:

Marijan Ramušćak, v.r.