Appeal dismissed; temporary measure rejected as execution procedure rules apply to non-monetary claims.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court dismissed the defendant's appeal against the lower court's judgment ordering the defendant to reassign the plaintiff to a job and recognize labor rights. The plaintiff, a former municipal secretary, argued he should be returned to his previous employment after resigning before his term ended. The court held that the lower court correctly applied labor law, noting that resignation before the term's expiration did not negate the statutory right to return to work under Article 103 of the Labor Relations Act. However, the appeal regarding the temporary measure was rejected because such measures for non-monetary claims follow execution procedure rules where appeals are not permitted.
Legislator headnote
AI generatedčl. 9. Zakona o izvršnom postupku; čl. 354. st. 2. toč. 2. Zakona o parničnom postupku: Appeals against temporary measures securing non-monetary claims are inadmissible as they are governed by execution procedure rules.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 2119/1992-2
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Djordja Bjegovića kao predsjednika, te Radomire Felicijan-Maoduš, Stanka Jesenkovića, Stanislava Plazonića i Vesne Milošević kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M.B. iz M.L., koga zastupa mr. I.K., odvjetnik iz M.L., protiv tuženika CUO V.V. . iz M.L., koga zastupa punomoćnik H.L., odvjetnik iz M.L., radi radnog spora, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude i rješenja Okružnog suda u Rijeci od 24. travnja 1991. br. Gž-944/91-2, kojima je potvrdjena presuda i rješenje Osnovnog suda udruženog rada u Rijeci od 22. studenog 1990. br. S-970/1990-13, u sjednici održanoj dana 25. lipnja 1992.,
presudio je i riješio je :
Odbija se revizija tuženika protiv pobijane presude kao neosnovana, a protiv privremene mjere odbacuje se kao nedopuštena.
O b r a z l o ž e n j e
Presudom suda drugog stupnja potvrdjena je presuda suda prvog stupnja kojom je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja, na utvrdjenje da je tužitelju dok je obavljao funkciju mirovao radni odnos kod tuženika, da ga je tuženik nakon prestanka funkcije obavezan rasporediti na odgovarajuće radno mjesto i priznati od 1. rujna 1990. sva prava iz radnog odnosa.
Rješenjem suda drugog stupnja potvrdjeno je rješenje prvog stupnja kojim je donesena privremena mjera.
Rev 2119/91.
Protiv presude i rješenja izjavio je reviziju tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predloženo je da se pobijana presuda i rješenje preinače, odnosno da se ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.
Odgovor na reviziju nije podnesen, a nadležni se javni tužitelj nije izjasnio o podnesenoj reviziji.
Revizija je djelomično neosnovana, a djelomično nije dopuštena.
Revizija nije dopuštena protiv privremene mjere donesene u tijeku ovog postupka jer se privremene mjere za osiguranje nenovčanog ili pak novčanog potraživanja donose po pravilima izvršnog postupka, a temeljem čl. 9. Zakona o izvršnom postupku ("NN" br. 53/91) protiv odluka donesenih u izvršnom postupku revizija nije dopuštena.
Revident neosnovano tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2. Zakona o parničnom postupku - dalje: ZPP ("NN" br. 53/91) time što sud povodom zahtjeva za izuzeće sudaca u smislu odredbe čl. 71. st. 1. toč. 6., a u vezi sa čl. 72. ZPP nije prekinuo svaki rad na predmetu do donošenja odluke o zahtjevu za izuzeće, jer takva povreda postupka predleži samo ako je u donošenju presude sudjelovao sudac ili sudac porotnik koji je po zakonu morao biti izuzet temeljem odredbe čl. 71. st. 1. toč. 1. do 5., a ne i toč. 6. ZPP, odnosno koji je rješenjem suda bio izuzet, što u ovom slučaju ne predleži. Rješenjem od 28. prosinca 1990. godine (list 47 spisa) odbijen je prijedlog za izuzeće predsjednika vijeća S.P. i suca porotnika A.P.. Okolnost što presuda suda prvog stupnja nosi datum kad je održano zadnje ročište za glavnu raspravu na kome je riješeno da će se odluka donijeti nakon donošenja odluke o prijedlogu za izuzeće sudaca, a ta je donesena kasnijeg datuma, nije povreda postupka koja je utjecala na donošenje zakonite i pravilne presude. Nadalje oolnost što revident smatra "da postoji mogućnost utjecaja" suca P., koji je u medjuvremenu izabran za predsjednika suda drugog stupnja, na odlučivanje vijeća povodoma žalbe tuženika, nema utjecaja na drugačije rješenje ovoga spora.
Predmet je ovog spora zahtjev tužitelja kojim traži da ga tuženik u smislu odredbe čl. 103. Zakona o radnim odnosima ("NN" br. 19/90) po prestanku obavljanja funkcije Sekretara Sekretarijata za opću upravu, društvene djelatnosti i budžet Općine Cres - Lošinj rasporedi na odgovarajuće radno mjesto u radnoj zajednici tuženika, gdje je radio prije izbora na navedenu funkciju, i da mu prizna sva prava iz radnog odnosa počevši od 1. rujna 1990. godine.
Odredbom čl. 103. st. 1. i 2. Zakona o radnim odnosima propisano je da radnik izabran odnosno imenovan na samoupravnu, javnu ili drugu društvenu funkciju čije obavljanje zahtijeva da radnik privremeno prestane raditi u organizaciji odnosno kod poslodavca sva prava i obveze i odgovornosti iz radnog odnosa ostvaruje u organu odnosno organizaciji u kojoj obavlja funkciju, s time da se po prestanku obavljanja takve funkcije ima pravo vratiti u istu organizaciju.
Iz dikcije navedene zakonske odredbe proizlazi da su pretpostavke da bi radnik mogao ostvariti pravo da se vrati na rad slijedeće:
- da je izabran ili imenovan na odredjenu funkciju;
- da ta funkcija mora imati karakter samoupravne, javne ili društvene funkcije;
- da obavljanje funkcije samo privremeno uvjetuje da radnik prestane raditi u organizaciji odnosno kod poslodavca, što upućuje i na zaključak da je riječ o funkciji vremenski organičenoj, dakle, ne takvoj koja bi mogućnošću neograničenog "reizbora" odnosno "reimenovanja" upućivala na stalnost funkcije. Cijeneći u tom pravcu raspravne rezultate proizlazi, a što i nije sporno, da je tužitelj bio rješenjem Skupštine općine Cres - Lošinj od 2. rujna 1989. godine imenovan za Sekretara Sekretarijata za opću upravu, društvene djelatnosti i budžet Općine Cres - Lošinj.
Odlukom o utvrdjivanju Liste funkcija i raspona društvenih vrijednosti funkcija za Općinu Cres - Lošinj u čl. 1. pod rednim brojem 10. kao funkcija utvrdjena je - Sekretar Sekretarijata za opću upravu i društvene djelatnosti sa koeficijentom 2,4.
Navedena Odluka temelji se na tada mjerodavnom Društvenom dogovoru o osobnim dohocima i drugim primanjima funkcionera - dalje DD ("NN" br. 35/86) iz kojeg proizlazi da su se funkcije na koje se DD odnosio utvrdjivale Listom funcija, a ukupna vrijednost funkcije izražavala koeficijentom, s time da su se Lista funkcije i koeficijent na razini općine utvrdjivali upravo polazeći od DD (čl. 5.). Sukladno navedenom za Općinu Cres - Lošinj kao funkcija je navedenom Odlukom utvrdjena funkcija Sekretara Sekretarijata za opću upravu društvene djelatnosti, a tužitelj koji je tu funkciju obavljao temeljem imenovanja po Skupštini općine - imao je status funkcionera.
Odredbom čl. 47. st. 1. tada mjerodavnog Zakona o upravi ("NN" br. 16/78, 50/78, 29/85, 48/85) utvrdjeno je da Sekretara imenuje i razrješava skupština društveno-političke zajednice s time da je utvrdjeno da se Sekretar imenuje na četiri godine (st. 2.), uz mogućnost da može biti imenovan dva puta izastopce, a samo iznimno za još jedno mandatno razdoblje (st. 3.).
Iz navedenog zakonskog ograničenja mandata proizlazi da se ne radi o stalnosti funkcije, već upravo o privremenosti.
Rad organa uprave zasniva se na načelu javnosti (čl. 2. Zakona o upravi). Organ uprave za zakonitost, potpunost i pravovremenost obavljanja zadataka i poslova iz svog djelokruga odgovara skupštini društveno-političke zajednice, kojoj odgovara neposredno i rukovoditelj uprave koja ga je imenovala (čl. 145., 147. i sl. Zakona o upravi), a što sve uz karakter funkcije nesumnjivo upućuje da je riječ o funkciji koja je imala na nivou općinskog ustroja vlasti značaj javne i društveno značajne funkcije.
Kraj navedenog činjeničnog i materijalnopravnog stanja stvari ovaj sud cijeni da su sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev usvojili.
Pravo tužitelja da se po prestanku obavljanja funkcije vrati na rad u radnu zajednicu tuženika u kojoj je radio prije izbora za Sekretara temelji se izvorno na odredbi čl. 103. Zakona o radnim odnosima i stoga nije važan "sporazum" (str. 8. spisa) o uvjetima vraćanja na rad tužitelja u radnu zajednicu tuženika kojeg tuženik, uzgred rečeno, s obzirom na utvrdjenja u ovom postupku pogrešno i tumači. Nema uporišta u citiranom Zakonu o radnim odnosima niti stanovište tuženika da se tužitelj ne može vratiti na rad i zato što je na vlastito traženje prije isteka mandata prestao obavljati funkciju na koju je izabran. Naime, za povratak na rad bitno je u smislu odredbe čl. 103. cit. Zakona samo da je radniku funkcija prestala, a nije važno da li je prestala po isteku mandata ili na vlastito traženje prije isteka mandata, kao što je to bilo u ovom slučaju. Valja još reći da se čl. 103. Zakona o radnim odnosima odnosi na sve osobe koje se razrješavaju u vrijeme važenja navedenog zakona, a nalaze se na takvoj funkciji bez obzira kad su imenovane odnosno izabrane, jer važeći Zakon o radnim odnosima ne pravi razlike s obzirom na vrijeme kad su imenovane odnosno izabrane.
Stog nema osnove suprotan pristup tuženika.
Zbog svega naprijed iznijetog odlučeno je kao u izreci (čl. 393. ZPP).
U Zagrebu, 25. lipnja 1992.
Predsjednik vijeća:
Djordje Bjegović, v.r.