Rev-421/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 421/1992-2

PRESUDA I RJEŠENJE

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Djordja Bjegovića kao predsjednika vijeća, te Stanka Jesenkovića, Radomire Felicijan-Maoduš, Stanislava Plazonića i Vesne Milošević kao članova vijeća, u gradjansko-pravnoj stvari tužitelja M. A. iz Z., ..., zastupanog po punomoćniku Ž. M., odvjetniku iz Z., protiv tuženika M. J. iz V., ..., radi isplate, rješavajući reviziju tužitelja i reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Osijeku od 21. ožujka 1991. br. Gž-4612/90, kojom je djelomično potvrdjena presuda Općinskog suda u Valpovu od 4. svibnja 1990. br. P-244/84, u sjednici održanoj dana 25. lipnja 1992.,

presudio i riješio je:

Prihvaća se djelomično revizija tužitelja i revizija tuženika i sudi:

Preinačuje se djelomično presuda Okružnog suda u Osijeku od 21. ožujka 1991. godine broj Gž-4612/90 i presuda Općinskog suda u Valpovu od 4. svibnja 1990. br. P-244/84, tako da se tuženiku nalaže da u roku od 15 dana plati tužitelju iznos od 30.000 DEM sa zateznim kamatama i to od 27. lipnja 1984. do 3. kolovoza 1985. godine po stopi koja se u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po vidjenju, od 4. kolovoza 1985. do 6. listopada 1989. po stopi koja se u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge oročene bez utvrdjene namjene preko godinu dana, a od 7. listopada 1989. godine do isplate po stopi koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge po vidjenju, ili da plati dinarsku protuvrijednost iznosa od 30.000 DEM sa navedenim zateznim kamatama dospjelim do 4. svibnja 1990. sve prema tečaju ove strane valute kakav je bio toga dana i sa (dinarskim) zateznim kamatama na istu protuvrijednost same navedene glavnice od 4.

V. 1990. godine do isplate po stopi odredjenoj zakonom.

Ukidaju se navedena drugostepena i prvostepena presuda u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja da mu tuženik plati iznos od 60.000 DEM sa zateznim kamatama na taj iznos i u dijelu kojim je tuženiku naloženo da plati tužitelju dinarsku protuvrijednost tog iznosa strane valute prema tečaju na dan 4. svibnja 1990. sa zateznim kamatama od toga dana do isplate, zatim u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na dosudjenih 30.000 DEM za razdoblje od 1. siječnja 1976. do 26. lipnja 1984. i za isplatu zateznih kamata na dinarsku protuvrijednost iznosa od 60.000 DEM, prema tečaju na dan 4. svibnja 1990. za razdoblje od 1. siječnja 1980. do 4. svibnja 1990., kao i odluci o parničnom trošku i predmet vraća na ponovno sudjenje o tom ukinutom dijelu.

U ostalom dijelu odbijaju se revizija tužitelja i revizija tuženika kao neosnovane.

0 troškovima postupka u povodu izjavljenih revizija odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Presudom drugostepenog suda potvrdjena je presuda prvostepenog suda kojom je naloženo tuženiku da plati tužitelju iznos od 63O.OOO HRD sa zateznim kamatama po stopi odredjenoj zakonom od 6. svibnja 1990. i kojom je ostali dio tužbenog zahtjeva odbijen.

Protiv ove pravomoćne presude reviziju su izjavili tužitelj i tuženik, i to oba zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ona preinači u smislu njihovih revizijskih navoda i alternativnim prijedlogom tuženika da se ukinu obje nižestepene presude i predmet vrati na ponovno sudjenje drugom vijeću prvostepenog suda.

Odgovor na revizije nije podnesen, niti se nadležni javni tužilac izjasnio o izjavljenim revizijama.

Revizije su djelomično osnovane.

Tužitelj u ovom sporu traži da mu tuženik plati 14.000 DEM sa zateznim kamatama na iznos od 60.000 DEM od 1. siječnja 1976. do isplate, a na iznos od 80.000 DEM od 1.siječnja 1980. do isplate ili da mu isplati dinarsku protuvrijednost utuženog iznosa.te strane valute prema tečaju na dan donošenja presude, takodjer sa zateznim kamatama od navedenih dana do isplate.

Utužene iznose traži na ime bezrazložnog obogaćenja tuženika, jer se nisu ostvarile osnove zbog kojih je dao tuženiku te iznose u SR Njemačkoj, gdje je radio kao liječnik i gdje je tako stekao veliku uštedjevinu.

Tvrdi tako da je tuženik zadržao za sebe 60.000 DEM, koji iznos mu je prema sporazumu stranaka tužitelj dao 1975. godine za kupnju dva kombajna u svrhu stjecanja njihovog zajedničkog prihoda upotrebom tih strojeva, te da je isto tako tuženik zadržao za sebe 60.000 DEM primljenih od tužitelja 1979. godine radi stavljanja na štednju u zemlji u korist tužitelja, kako bi tužitelj ostvario veće kamate nego u SR Njemačkoj. Tvrdi konačno da je do lipnja 1979. doznačio za uzdržavanje majke stranaka ukupno 20.000 DEM, te da ni ta svrha nije ostvarena, jer je tuženik bio dužan uzdržavati majku stranaka po Ugovoru o doživotnom uzdržavanju, po kojem je i stekao sve njezine nekretnine.

U postupku je utvrdjeno:

- da je tužitelj 1975. u SR Nj. dao tuženiku 30.000 DEM za nabavku jednog kombajna u svrhu stjecanja zajedničkog prihoda od upotrebe toga stroja, a ne 60.000 DEM za nabavku dva kombajna;

- da je tuženik suprotno sporazumu stranaka taj iznos od 30.000 DEM zadržao za sebe;

- da je tuženik suprotno sporazumu stranaka zadržao za sebe i iznos od 60.000 DEM primljen od tužitelja 1979. u svrhu da ga u korist tužitelja stavi na štednju;

- da je tužitelj doista doznačio ukupno iznos od 20.000 DEM za uzdržavanje majke stranaka, koja je sa tuženikom 18. lipnja 1979. sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju, po kojem ugovoru je tuženiku ona ostavila svoju imovinu.

Navedeno utvrdjenje sudova u vezi iznosa od 30.000 DEM koji je tuženik primio od tužitelja još 1975. opravdavaju zaključak o osnovanosti zahtjeva, ne samo dinarske protuvrijednosti toga iznosa, već i dijela zahtjeva kojim tužitelj traži i isplatu ove strane valute.

Taj je, naime, iznos tužitelj primio s obzirom na osnovu koja nije ostvarena, pa ga je dužan vratiti tužitelju. Prilikom isplate ove strane valute nisu prekršeni ni devizni propisi, jer je ugovor izmedju parničnih stranaka sklopljen u inozemstvu, kako to s pravom ističe tužitelj u svojoj reviziji. Zbog toga tužitelj ima pravo i na isplatu dinarske protuvrijednosti ove strane valute prema tečaju na dan isplate. Medjutim, takvu dinarsku protuvrijednost nije mu se moglo dosuditi, kada tužitelj u svom alternativno postavljenom zahtjevu traži sasvim odredjeno dinarsku protuvrijednost utuženih iznosa DEM na dan donošenja presude (čl. 2. st. 1. ZPP).

U odnosu na zahtjev tužitelja da mu tuženik plati na ime nabavke kombajna primljeni iznos od 30.000 DEM ili plati dinarsku protuvrijednost toga iznosa strane valute na dan donošenja presude, treba reći da prigovor zastare nije osnovan. Na rokove iz obveznih odnosa (zastara i prekluzija) koji su nastali prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima - dalje: Z00) primjenjuje se pravo koje važi do tog trenutka, što znači da u odnosu na potonje navedeno potraživanje treba primijeniti zastarne rokove iz Zakona o zastari potraživanja ("Službeni list FNRJ" br. 40/53 i 57/54).

Potraživanje iz osnova bezrazložnog obogaćenja, kao što je ovo, zastarijeva u općem zastarnom roku od 10 godina. Taj zastarni rok ni u kom slučaju nije mogao isteći, jer je sporazum parničnih stranaka u vezi tih 30.000 DEM za kombajn sklopljen i isplata izvršena 1975., a tužba kojom je pokrenuta ova parnica u odnosu na taj iznos podnesena 27. lipnja 1984.

Na taj iznos tužitelju nije mogla biti dosudjena zatezna kamata prema tužbenom zahtjevu, jer nije ispitano niti su se sudovi bavili pitanjem savjesnosti odnosno nesavjesnosti tuženika kao stjecaoca ove strane valute.

Kad se, naime, vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti zatezne kamate i to ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Tužitelju, dakle, u svakom slučaju na potonje navedenu glavnicu pripada zatezna kamata od utuženja do isplate, pa mu je od tada i dosudjena, a u odnosu na zahtjev za isplatu zateznih kamata koje se odnose na razdoblje prije toga, nižestepene su presude ukinute da bi se ispitalo i ocijenilo postoji li savjesnost ili nesavjesnost konkretnog stjecatelja. Tek nakon toga moći će se ocijeniti da li tužitelju pripada i zatezna kamata od dana stjecanja potonje navedenog iznosa od 30.000 DEM ili ne.

Svojim prigovorima kojima tužitelj ističe da je tuženiku predao 60.000 DEM za kupnju dva kombajna i kojima tuženik osporava da bi primio bilo koji iznos za nabavku kombajna od čije upotrebe bi parnične stranke trebale zajednički stjecati prihod, revidenti u stvari pobijaju pravilnost činjeničnih utvrdjenja sudova, što prema izričitoj zakonskoj odredbi čl. 395. st. 3. ZPP u ovom revizijskom stadiju postupka nije dopušteno.

Budući da je dokazan i utvrdjen primitak od strane tuženika samo iznosa od 30.000 DEM u 1975. godini za kupnju jednog kombajna, a ne daljnjeg iznosa od 30.000 DEM za kupnju drugog kombajna, sudovi su s pravom odbili dio zahtjeva za isplatu iznosa od 30.000 DEM, pa protivni revizijski navodi tužitelja nemaju opravdanja.

Što se tiče zahtjeva tužitelja za isplatu iznosa od 60.000 DEM koji je tuženik primio od tužitelja 1979. godine u svrhu da ga stavi na štednju u korist tužitelja, treba reći da u odnosu na taj zahtjev nije pravilno ispitan prigovor zastare, pa je u odnosu na taj dio zahtjeva trebalo ukinuti obje nižestepene presude i predmet vratiti na ponovno sudjenje prvostepenom sudu da se u pogledu toga ispitaju sve odlučne okolnosti.

Sudovi smatraju da kod bezrazložnog obogaćenja zastarjevanje počinje teći od dana kada je vjerovnik saznao za povećanje dužnikove imovine, pa kako je prema njihovom utvrdjenju tužitelj saznao za to tek 1984. godine, odbili su prigovor tuženika o zastari potraživanja tužitelja, a da nisu ispitali u vezi tog prigovora bilo koju drugu okolnost.

Navedeno pravno stajalište sudova je pogrešno. Naime, zastarjevanje potraživanja osnova bezrazložnog obogaćenja počinje teći od trenutka kada se dužnikova imovina povećala na račun vjerovnika, a ne do časa kada je vjerovnik saznao za povećanje dužnikove imovine.

U odnosu na potraživanje iznosa od 60.000 DEM koji je tuženik primio od tužitelja u svrhu ulaganja na štednju u korist tužitelja 1979. treba primijeniti rokove o zastari potraživanja iz Zakona o obveznim odnosima, jer je obvezno pravni odnos u svakom slučaju nastao nakon stupanja na snagu toga zakona, budući da je prema odredbi njegovog čl. 1109. isti zakon stupio na snagu 1. listopada 1978. godine. Kako se i kod tog zahtjeva radi o tražbini iz osnova bezrazložnog obogaćenja, treba takodjer primijeniti opći zastarni rok, ali ne onaj od 10 godina iz čl. 14. Zakona o zastari potraživanja, već zastarni rok od 5 godina iz čl. 371. Z00.

Za sada se još ne može pouzdano utvrditi da li je taj rok istekao ili ne, jer nije odredjeno ispitano kada je došlo do prisvajanja od strane tuženika iznosa od 60.000 DEM, koji je primio od tužitelja 1979. da ih prema sporazumu stranaka uloži na štednju u korist tužitelja (što nije ostvareno), jer. je tada došlo do povećanja tuženikove imovine na račun tužitelja, pa od tog trenutka i počinje teći zastarni rok, kako je to već naprijed navedeno.

U ponovljenom postupku treba odredjeno ispitati kada je, u smislu izloženog zastarni rok počeo teći.

Zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 20.000 DEM koji je prema njegovim navodima bio doznačen do lipnja 1979. godine kroz različite svote za uzdržavanje majke stranaka, sudovi su pravilno odbili.

Okolnost da je tuženik sa majkom stranaka 18.lipnja 1979. godine sklopio ugovor o doživotnom uzdržavanju i na temelju tog ugovora kao davalac uzdržavanja stekao njenu imovinu, sama po sebi ne čini zakonsku osnovu po kojoj tužitelj može od tuženika tražiti ovaj novac, što je dobrovoljno i sukcesivno davao za uzdržavanje majke stranaka, upravo do lipnja 1979. godine, a koji novac je kako sam tužitelj kaže, u cijelosti majci i uručen (list 53).

Ostali revizijski prigovori nisu od odlučnog značenja za mogućnost donošenja drugačije odluke u ovom sporu, pa se u odnosu na njih ni ne daje posebno obrazloženje (čl. 375. st. 1. u vezi s čl. 399. ZPP).

Iz izloženih razloga sudjeno je, na temelju čl. 393. i 395. st. 2. ZPP, kao u izreci ove presude i ovog rješenja.

Na temelju čl. 166. st. 3. i 4. ZPP, ostavljeno je da se o troškovima postupka u povodu izjavljenih revizija odluči u konačnoj odluci.

U Zagrebu, 25. lipnja 1992.

Predsjednik vijeća:

Djordje Bjegović, v. r.