Rev-1461/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1461/1995-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Tome Gložinića kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Ivana Mikšića, Ilije Čuljata i Stanka Hautza kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M.I. pok. A. iz S., …, koga zastupa punomoćnik P.Š., odvjetnik u S., protiv tuženika DP "D. . " A.V. - V., radi naknade štete, rješavajući revizije tužitelja i tuženika, protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 30. studenog 1994. br. Gž 3052/94, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 2. svibnja 1994. br. P 1179/91, u sjednici održanoj dana 18. lipnja 1998.

p r e s u d i o j e :

Djelomično se prihvaća revizija tužitelja, odbija se revizija tuženika kao neosnovana, te preinačuju presude Županijskog suda u Splitu od 30. studenog 1994. br. Gž 3052/94 i Općinskog suda u Splitu od 2. svibnja 1994. br. P 1179/91 u dijelu, kojim je tužitelj odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva i odluka o parničnom trošku, te sudi:

Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja platiti tužitelju iznos od 10.000,00 kn (desettisuća kuna), sa zakonskom zateznom kamatom od 2. 5. 1994. do isplate i na ime cjelokupnog parničnog troška iznos od 8.500,00 kn (osamtisućapetsto kuna), dok se tužitelj odbija s preostalim dijelom tuženog zahtjeva.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja odbijene su žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđena presuda suda prvog stupnja, kojom je tuženik obvezan da tužitelj uplati na ime naknade štete iznos od 65.000,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom od 2. 5. 1994. do isplate, kao i da mu nadoknadi parnični trošak u iznosu od 6.476,94 kn, dok je tužitelj odbijen s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva (u iznosu od 15.000,00 kn).

Protiv odgovarajućih dijelova presude suda drugog stupnja obje stranke izjavile su reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a tuženik i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Tužitelj predlaže da se drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu preinači i u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev, podredno da se istu presudu u tom dijelu ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

Tuženik predlaže da se drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati na ponovno raspravljanje.

Tužitelj u odgovoru na reviziju tuženika pobija navode revizije i predlaže da se reviziju odbije kao neosnovanu, a njemu dosudi trošak odgovora na reviziju.

Tuženik nije odgovorio na reviziju tužitelja.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o revizijama stranaka.

Revizija tužitelja je djelomično osnovana, a revizija tuženika nije osnovana.

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka ne može se ispitati, jer se u reviziji tuženika ne navode razlozi za bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. Zakona o parničnom postupku, koji je objavljen u "Narodnim novinama", broj 53/91 i 91/92, u daljnjem tekstu: ZPP).

Utvrđeno je, da je tužitelj kao transportni radnik kod tuženika obolio od profesionalne bolesti - azbestoza pluća i da je zbog te bolesti otišao u mirovinu u 1990. godini, a što je utvrđeno i rješenjem Republičkog fonda MIORH, Područna služba Splita pod br. Rz-19526 od 25. 3. 1991. godine, te da se tužitelj na radu kod tuženika izlagao azbestozi od 1959. godine pa nadalje, kao i da je tuženik u 1985. godini utvrdio da su postavljeni standardi previsoki u pogledu koncentracije azbestozne prašine.

S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, sudovi nižeg stupnja pravilno su primjenili odredbu čl. 6. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj 19/83), kada su utvrdili odgovornost tuženika za štetu nastalu tužitelju profesionalnim oboljenjem tužitelja na radu kod tuženika. Naime, sudovi nižeg stupnja pravilno su odbili prigovor tuženika da do sporne štete nije došlo radnjom i djelovanjem treće osobe, jer propisane mjere standarda u proizvodnju ne spadaju pod radnje i djelovanje treće osobe, pa se iz tih razloga tuženik ne može osloboditi svoje odgovornosti.

Stoga se neosnovano prigovara u reviziji da je i odgovornost tuženika pogrešno utvrđena po sudovima nižeg stupnja.

Sudovi nižeg stupnja dosudili su tužitelju naknadu za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti od zatraženog iznosa od 50.000,00 kn u iznosu od 40.000,00 kn, za pretrpljene fizičke bolove od zatraženog iznosa od 25.000,00 kn u iznosu od 20.000,00 kn i za strah su udovoljili zahtjevu iznosu od 5.000,00 kn.

S obzirom na utvrđene i pravno relevantne okolnosti u smislu odredbe čl. 200. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53 i 73/91, 3/94 i 7/96), a koje su pobliže opisane u obrazloženju presude suda prvog stupnja, ovaj revizijski sud prihvaća prigovor tužitelja, da je trebalo u cijelosti prihvatiti zahtjev tužitelja za naknadu s osnova duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti u iznosu od 50.000,00 kn. Naime, utvrđeno je da je tužitelju opća i radna sposobnost smanjenja za 60%, a što opravdava dosuđenje navedene naknade.

Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude glede odluke o glavnoj stvari (čl. 393. i 395. st. 1. ZPP).

Odluka o parničnom trošku osniva se na odredbi čl. 166. st. 2. u svezi s odredbom čl. 154. st. 2. ZPP. Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer odgovor nije bio potreban (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 18. lipnja 1998.

Predsjednik vijeća:

Tomo Gložinić, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa

s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica Klepac)