Revt-295/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revt 295/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. P. A. d.o.o. iz R., zastupanog po punomoćniku G. M., odvjetniku iz R., protiv tuženika G. J. d.d. u stečaju iz R., zastupanog po punomoćniku N. K., odvjetniku iz R., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7735/08-5 od 30. siječnja 2013., kojom su potvrđeni presuda i rješenje Trgovačkog suda u Rijeci broj P-960/07-33 od 6. kolovoza 2008., u sjednici održanoj 11. prosinca 2013.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja u dijelu u kojem se pobija presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7735/08-5 od 30. siječnja 2013. kojom se odbija tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci broj P-960/07-33 od 6. kolovoza 2008.

r i j e š i o j e:

Odbacuje se kao nedopuštena revizija tužitelja u dijelu kojim se pobija rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7735/08-5 od 30. siječnja 2013. kojim se odbija tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Rijeci broj P-960/07-33 od 6. kolovoza 2008.

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da mu tuženik isplati iznos od 1.061.057,34 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. kolovoza 2002. pa do isplate. Prvostupanjskim rješenjem u toč. I. utvrđeno je da je tužba povučena za iznos glavnog duga od 242.346,04 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. kolovoza 2002. pa do isplate, dok je u toč. II. izreke prvostupanjskog rješenja naloženo tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 80.128,60 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda, dok je drugostupanjskim rješenjem odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđeno rješenje prvostupanjskog suda kojim se utvrđuje da je tužba povučena za iznos glavnog duga od 242.346,04 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. kolovoza 2002. pa do isplate, dok je u toč. II. izreke drugostupanjskog rješenja odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 15.456,40 kn. Protiv drugostupanjske presude i rješenja reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da ovaj sud prihvati reviziju i ukine nižestupanjske presude i rješenja te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Tuženik je dostavio odgovor na reviziju u kojem predlaže da se revizija kao neosnovana odbije.

Revizija djelomično nije osnovana, a djelomično je nedopuštena.

Prema odredbi čl. 400. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – dalje: ZPP) stranke mogu izjaviti reviziju protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude. Dakle, da bi revizija protiv rješenja drugostupanjskog suda bila dopuštena potrebno je da su kumulativno ispunjena dva uvjeta od kojih je jedan da bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude.

Prema odredbi čl. 497. a) ZPP revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP u postupku pred trgovačkim sudovima nije dopuštena ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne drugostupanjske presude ne prelazi 500.000,00 kn. U konkretnoj pravnoj stvari tužitelj pobija drugostupanjsko rješenje kojim se odbija tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjsko rješenje kojim je utvrđeno da je tužba povučena za iznos od 242.346,04 kn, slijedom čega je vidljivo da vrijednost predmeta spora pobijanog drugostupanjskog rješenja ne prelazi iznos od 500.000,00 kn slijedom čega revizija ne bi bila dopuštena niti protiv drugostupanjske presude u tom dijelu, slijedom čega nema pretpostavki iz čl. 400. st. 1. ZPP u svezi čl. 497. a) ZPP.

Stoga je reviziju tužitelja u dijelu kojim se pobija drugostupanjsko rješenje valjalo odbaciti temeljem odredbe čl. 392. st. 1. u svezi čl. 400. st. 1. i 3. ZPP.

Temeljem odredbe čl. 392. a) st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade s osnova ulaganja u objekte koji su ranije bili u vlasništvu tuženika, a predmet spora je i zahtjev za naknadu štete na ulazu zgrade pričinjene prolaskom kamiona.

U postupku je utvrđeno:

- da su tužitelj i tuženik bili u poslovnom odnosu na temelju ugovora o zakupu od 1. srpnja 1997. a temeljem kojeg ugovora je tužitelj kao zakupac stekao pravo prvokupa na nekretninama koje su bile predmet zakupa,

- da je čl. 12. st. 1. Ugovora o zakupu ugovoreno da zakupac nema pravo na povrat sredstava uloženih u preinake i građenje poslovnog prostora, osim u slučaju korištenja prava prvokupa, a u čl. 13. toč. 4. da ima pravo na povrat uloženih troškova u slučaju da netko treći kupi nekretninu, pri čemu će mu se priznati troškovi u onom iznosu koji je određen završnim troškovnikom izvođača radova,

- da je u stečajnom postupku nad tuženikom oglašena prodaja dijela imovine stečajnog dužnika, i to predmetnih nekretnina, u … listu od … 2001., pri čemu je navedeno da u cijenu nekretnina nisu uračunata ulaganja od strane tužitelja temeljem ugovora o zakupu od 1. srpnja 1997.,

- da je dopisom od 11. prosinca 2001. tuženik pozvao tužitelja da se izjasni o korištenju svog prava prvokupa, nakon provedenog natječaja i nakon što je pristigla jedna ponuda,

- da je tužitelj obavijestio tuženika da će iskoristiti svoje pravo prvokupa dopisom od 13. siječnja 2002.,

- da je 12. veljače 2002. zaključen ugovor o kupoprodaji nekretnina između stranaka,

- da je do štete na ulazu u zgradu koju potražuje tužitelj došlo uslijed vožnje kamiona koji je udario u ulaz tužiteljeve zgrade, a koji kamion je uputio radi preuzimanja kupljene opreme kupac S. M. iz S. M., BiH, te tuženik nije bio nalogodavac vozaču tog kamiona.

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi u cijelosti su odbili tužbeni zahtjev tužitelja i to kako u odnosu na zahtjev za naknadu iznosa od 1.000.000,00 kn na ime ulaganja u spornu nekretninu, tako i u odnosu na zahtjev za naknadu štete od 61.057,34 kn zbog štete na ulazu u zgradu tužitelja. Pri tome sudovi zaključuju da nema pretpostavki iz čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01) iz razloga što tuženik nije bio niti vlasnik kao kamiona, a niti nalogodavac vozaču kamiona, već je kamion upućen radi preuzimanja kupljene robe od strane kupca S. M. iz S. M.. U odnosu na zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.000.000,00 kn na ime ulaganja kao zakupca u sporni poslovni prostor, nižestupanjski sudovi zaključuju da tužitelju ne pripada pravo na naknadu ulaganja iz razloga što je prilikom korištenja prava prvokupa kao zakupac temeljem ugovora o zakupu, a temeljem oglasa o prodaji dijela imovine tuženika istom bilo poznato da u cijenu nekretnina nisu uračunata ulaganja upravo od strane tužitelja kao zakupca, slijedom čega mu ne pripada pravo na naknadu izvršenih ulaganja obzirom da je cijena nekretnina bila formirana upravo bez takvih ulaganja.

Tužitelj u reviziji iznosi revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, pri čemu u odnosu na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka navodi razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer da se u nižestupanjskim presudama nigdje ne navodi da bi se tužitelj odrekao svog prava iz ugovora o zakupu na isplatu izvršenih ulaganja te da ukupno obje nižestupanjske presude sadrže razloge koji su u suprotnosti sa sklopljenim ugovorom o zakupu između stranaka te ugovorom o kupoprodaji nekretnina sklopljenim između stranaka 12. veljače 2002. U odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tužitelj u bitnom smatra da mu pripada pravo na naknadu izvršenih ulaganja temeljem odredbe čl. 12. st. 1. sklopljenog ugovora o zakupu te da su nižestupanjski sudovi pogrešno protumačili odredbu čl. 9. toč. 4. Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 12. veljače 2002. iz razloga što se tužitelj nije nikada odrekao svog prava na naknadu izvršenih ulaganja, te sudovi pogrešno tumače taj ugovor a suprotno odredbi čl. 100. ZOO.

Suprotno navodima tužitelja u reviziji nižestupanjski sudovi nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP iz razloga jer obje nižestupanjske presude sadrže dostatne razloge o odlučnim činjenicama, nema suprotnosti između navedenih razloga o odlučnim činjenicama i stanja spisa slijedom čega se obje nižestupanjske presude mogu valjano ispitati. Tako su sudovi dali valjane razloge zbog čega tužitelj nema pravo na naknadu izvršenih ulaganja iako se koristio pravom prvokupa, te su slijedom toga sudovi dali valjane i dostatne razloge u svezi tumačenja ugovora o zakupu, ugovora o kupoprodaji te oglasa o prodaji dijela imovine tuženika.

Nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

U čl. 12. toč. 1. Ugovora o zakupu sklopljenog između stranaka 1. srpnja 1997. navedeno je da ugovorne strane suglasno određuju da zakupac (tužitelj) nema pravo na povrat sredstava uloženih u preinake i građenje poslovnog prostora, osim u slučaju korištenja prava prvokupa. Dakle, na temelju takve odredbe ugovora o zakupu, a obzirom da je tužitelj iskoristio svoje pravo prvokupa proizlazilo bi da mu pripada i pravo na povrat sredstava uloženih u preinake i građenje poslovnog prostora. Međutim, pravilno nižestupanjski sudovi zaključuju da je u oglasu o prodaji dijela imovine tuženika kao stečajnog dužnika jasno navedeno da u cijenu nekretnina nisu uračunata ulaganja od strane tužitelja kao zakupca. Ovaj sud u cijelosti prihvaća da takav navod i odredba u oglasu o prodaji dijela imovine tuženika kao stečajnog dužnika potencijalnim kupcima jasno daje do znanja da je cijena nekretnine formirana bez iznosa ulaganja od strane tužitelja u tu nekretninu. Takva odredba je bila u cijelosti poznata i tužitelju slijedom čega proizlazi da je tužitelj prilikom kupnje nekretnine koristeći svoje pravo prvokupa morao znati da mu je cijena formirana bez iznosa njegovih eventualnih ulaganja u tu nekretninu, slijedom čega je pravilno tumačenje i zaključak nižestupanjskih sudova da tužitelju ne pripada pravo na isplatu naknade za eventualno izvršena ulaganja.

Pri tome nisu od značaja navodi tužitelja u reviziji da se on nikada nije odrekao svog prava iz čl. 12. toč. 1. Ugovora o zakupu na isplatu izvršenih ulaganja u slučaju korištenja prava prvokupa, jer kao što je navedeno, tužitelj je sklapanjem ugovora o kupoprodaji od 12. veljače 2002., a temeljem objavljenog oglasa o prodaji dijela imovine tuženika kao stečajnog dužnika objavljenog u … listu, morao znati da je kupoprodajna cijena formirana od strane tuženika upravo na način da su treći u obvezi povrh navedene cijene isplatiti i ulaganja koja je izvršio tužitelj u sporne objekte i nekretninu. Kada je tužitelj iskoristio svoje pravo prvokupa i sklopio ugovor o kupoprodaji pristao je na cijenu koja mu isključuje pravo na potraživanje naknade za izvršena ulaganja.

U odnosu na potraživanje tužitelja na ime popravka ulaza u zgradu temeljem oštećenja počinjenog od strane kamiona, pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da nema pretpostavki odgovornosti tuženika za naknadu te štete, jer se ne radi o kamionu koji bi bio u vlasništvu tuženika niti je vozač tog kamiona postupao prema nalogu tuženika. Prema utvrđenjima u postupku radilo se o kamionu H. S. kojeg je uputio radi preuzimanja kupljene opreme kupac S. M. iz S. M., slijedom čega tuženik nije odgovoran za nastanak tog štetnog događaja i naknadu štete tužitelju. Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo iz 154. st. 1. ZOO kao i odredbu čl. 12. toč. 1. Ugovora o zakupu kao te odredbu čl. 9. toč. 4. Ugovora o kupoprodaji od 12. veljače 2002. sklopljenih između stranaka, a u svezi s objavljenim oglasom o prodaji dijela imovine tuženika kao stečajnog dužnika.

Obzirom da nisu ostvareni revizijski razlozi koji se odnose na pobijanu presudu, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužitelja u tom dijelu kao neosnovanu i presuditi kao u izreci.

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP te tuženiku nije priznat trošak odgovora na reviziju, jer se radi o trošku koji nije bio potreban za vođenje parnice.

U Zagrebu, 11. prosinca 2013.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.