Rev-2763/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2763/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Đorđa Bjegovića, Borisa Guttmanna, Stanislava Plazonića i Ilije Čuljata kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. p.o. Z., Uprava šuma K., protiv tuženih 1) P.M. i 2) M.M., oboje iz K., M.V. …, koje zastupa staratelj za poseban slučaj Ž.Lj., odvjetnik iz K., radi otkaza stanarskog prava, rješavajući reviziju tuženih protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Karlovcu od 3. srpnja 1992. br. Gž- 245/92, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu od 12. svibnja 1992. br. P-98/92, u sjednici održanoj dana 20. svibnja 1993.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Sud drugog stupnja je odbio žalbu tuženih i potvrdio presudu suda prvog stupnja kojom je usvojen otkaz stanarskog prava tuženima na prijepornom stanu, pobliže opisanom u izreci te presude, i kojom je naloženo tuženima da taj stan slobodan od stvari i osoba predaju u posjed tužitelju.

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju su izjavili tuženi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši da ovaj sud ukine navedene presude i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

Tužitelj je u odgovoru na reviziju osporio navode tuženih i predložio da revizija bude odbijena.

Javni tužitelj Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka zato, jer po prosudbi ovoga revizijskog suda ne postoje bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuju revidenti i jer ne postoji ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91 i 91/92) -dalje ZPP, na koju povredu revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).

Revidenti neosnovano ukazuju na postoje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 213. st. 1. toč. 2. ZPP, koja da je učinjena u postupku pred sudom prvog stupnja a koju povredu sud drugog stupnja nije oklonio, kada navode da je u ovoj parnici trebalo prekinuti postupak i da se oni zbog ratnih zbivanja nalaze na području koje je osječeno od suda.

Ovaj sud nalazi da su sudovi pravilno postupili kada nisu odredili prekid postupka pozivom na odredbu čl. 213. st. 1. toč. 2. ZPP, kojom odredbom je propisano da će sud odrediti prekid postupka, ako se stranka nalazi na području koje je zbog izvanrednih okolnosti (poplava i sl.) odsječeno od suda.

To zato jer je revidentima, u zato nadležnom postupku, određen navedeni staratelj za poseban slučaj upravo zato što su nepoznata boravišta, jer prava i dužnosti staratelja zbog istog razloga nisu prestala donošenjem konačnog rješenja o prestanku (čl. 220. Zakona o braku i porodičnim odnosima "Narodne novine" br. 51/89 i 59/90) i jer u toku ovog postupka nije dokazano boravište revidenata. Naime, nema pouzdanih dokaza za iznesene pretpostavke o tome.

Stoga proizlazi da nije ni bilo mjesta prekidu postupka i da sudovi neodređivanjem prekida postupka nisu učinili navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

Revidenti neosnovano ukazuju i na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 7. ZPP, kada navode da im iz istih razloga koje su naveli glede opravdanosti određivanja prekida postupka nije dana mogućnost da raspravljaju pred sudom.

Bitna povreda odredaba parničnog postupka postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 7. ZPP postoji ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave, nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom.

S obzirom na već istaknuto da revidente u ovoj parnici zastupa navedeni ovlašteni staratelj zbog njihovog nepoznatog boravišta, pa stoga revidentima u ovom slučaju nije nezakonitim postupanjem suda onemogućeno da raspravljaju pred sudom.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev usmjeren na usvajanje otkaza stanarskog prava revidentima, kao nosiocima stanarskog prava, na prijepornom stanu, na njihovo iseljenje iz toga stana i njegovu predaju u posjed tužitelju, zaključili da su se za prihvaćanje navedenog tužbenog zahtjeva ispunile pretpostavke iz odredbe čl. 97. st. 1. toč. 3. Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine" br. 51/85, 48/86 i 22/92) - dalje ZSO i da ne postoje pretpostavke iz odredaba čl. 98. ZSO za sprečavanje davanja otkaza stanarskog prava revidentima po osnovu iz čl. 97. st. 1. toč. 3. ZSO.

Revidenti neosnovano osporavaju pravilnost navedenog zaključka sudova kada ponavljaju tvrdnje da se u ovom slučaju nisu ispunile pretpostavke za otkazivanje stanarskog prava jer da tužitelj nije postupio u skladu s odredbom čl. 97. st. 2. ZSO zato jer da ih prije podnošenja tužbe nije preporučenim pismom opomenuo na plaćanje dužne stanarine i da iz spisa proizlazi da oni zbog privremene zaposlenosti revidenta pod 1) nisu imali sredstava za plaćanje stanarine, pa da su stoga sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada nisu primijenili odredbe čl. 98. ZSO.

Odredbom čl. 97. st. 1. toč. 3. ZSO propisano je, da davalac stana može otkazati stanarsko pravo ako stanar ne plati stanarinu ili ne naknadi troškove vezane uz korištenje stana tri mjeseca uzastopno ili tri mjeseca u zadnjih dvanaest mjeseci, a prema stavku 2. ovoga članka otkaz stanarskog prava iz razloga navedenih u st. 1. ovoga članka može se dati ako stanar i nakon što je preporučenim pismom opomenut, ne otkloni razloge za otkaz odnosno u primjerenom roku ne popravi štetu koju je izazvao svojom krivnjom.

Iz utvrđenja sudova proizlazi nespornim da revidenti nisu platili stanarinu i ostale troškove vezane za korištenje prijepornog stana za razdoblje od VI. do XII. mjeseca 1991., tj. preko tri mjeseca uzastopno, i da revidenti navedeni otkazni razlog nisu otklonili ni nakon primitka tužbe, koja po shvaćanju ovoga suda zamjenjuje preporučenu pisanu opomenu kao pretpostavku za davanje otkaza stanarskog prava po navedenom osnovu.

Revidenti pozivanjem na odredbe čl. 98. ZSO neosnovano ukazuju da u ovom slučaju postoje razlozi koji spriječavaju otkazivanje stanarskog prava po osnovu iz čl. 97. st. 1. toč. 3. ZSO. Prema odredbi čl. 98. st. 1. ZSO stanaru se ne može otkazati stanarsko pravo iz razloga navedenih u čl. 97. st. 1. toč. 3. ovoga zakona za vrijeme dok je bio privremeno nezaposlen te ako nije imao sredstava za plaćanje stanarine i drugih troškova vezanih uz korištenje stana.

Iz utvrđenja sudova poroizlazi da je revident pod 1) bio zaposlen i da mu je radni odnos prestao zbog neopravdanog izostanka s posla pet dana uzastopno, što znači da se je ovaj revident doveo svojom krivnju u položaj nemogućnosti plaćanja stanarine, pa je stoga pravilan zaključak sudova da se navedene zapreke otkaza nisu ostvarile.

Prema navedenim utvrđenjima proizlazi da se pobijane presude temelje na pravilnoj primjeni materijalnog prava.

Zbog navedenog odlučeno je kao u izreci temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 10. lipnja 1993.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković,v.r.