I Kž-1091/2004-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 1091/04-6

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Marijana Svedrovića, Ante Potrebice, Zlate Lipnjak-Bosanac i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Gordane Korotaj, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. V. K., zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH i dr., odlučujući o žalbi opt. V. K. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 14. srpnja 2004. godine, broj: K-173/02, u sjednici održanoj dana 07. srpnja 2005. godine, u prisutnosti branitelja opt. V. K., Z. G. i M. U., odvjetnika iz Z., te zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se žalba opt. V. K. kao osnovana, ukida se prvostupanjska presuda, i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. V. K. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 34. st.

1. KZRH u svezi čl. 7. st. 3. OKZRH, činjenično i pravno opisanog u izreci pobijane presude, te je na temelju istih zakonskih propisa, a uz primjenu čl. 38. toč. 1. i čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, u koju kaznu mu je, po čl. 45. OKZRH, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 06. veljače 1995. godine do 19. travnja 1995. godine.

Po čl. 64. OKZRH, opt. V. K. izrečena je sigurnosna mjera – oduzimanja predmeta – i to: pištolja marke "Walther", call. 9 mm.

I Kž 1091/04-6

Po čl. 122. u vezi čl. 119. ZKP-a, opt. V. K. naloženo je plaćanje troškova kaznenog postupka u iznosu od 20.810,00 kn na ime izvršenih vještačenja, te paušalni iznos od 7.000,00 kn.

Protiv te presude žalbu je podnio opt. V. K. i to: po branitelju Z. G., odvjetniku iz Z., zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se opt. V. K. oslobodi od optužbe, ili, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, ili, pobijana presuda preinači u odluci o kazni, na način da se prema opt. V. K. primjeni uvjetna osuda ili da ga se osudi na "daleko blažu kaznu zatvora"; po branitelju M. U., odvjetniku iz Z., zbog svih osnova radi kojih se presuda može pobijati (čl. 366. ZKP-a), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se opt. V. K. oslobodi od optužbe, ili, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, ili, pobijana presuda preinači u odluci o kazni (bez naznake u kojem pravcu).

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Po čl. 373. st. 1. ZKP-a, predmet je proslijeđen državnom odvjetniku Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

O sjednici vijeća uredno su izvješteni opt. V. K. i njegovi branitelji Z. G. i M. U., odvjetnici iz Z., no na sjednicu vijeća pristupili su samo branitelji opt. V. K., Z. G. i M. U., dok je sjednica vijeća održana u odsutnosti opt. V. K. (čl. 374. st. 4. ZKP-a), a sjednici vijeća prisustvovao je i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislav Dujmić.

Žalba je osnovana.

Prije svega, iako žalitelj u žalbi (podnesenoj po braniteljima Z. G. i M. U.) ističe da se žali zbog svih osnova zbog kojih se presuda može pobijati (čl. 366. ZKP-a), iz obrazloženja žalbe proizlazi da se žalitelj, u suštini, žali isključivo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni.

Naime, isticanje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a, tj. da je izreka pobijane presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima pobijane presude, te da u obrazloženju pobijane presude nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, svodi se ipak na isticanje pogrešnog utvrđenja odlučnih činjenica u smislu odredbe iz čl. 369. st. 2. ZKP-a. Konačno, sam žalitelj u žalbi ističe: "Iz ovakvog sadržaja izreke presude proizlazi da bi se radilo o događaju koji bi se mogao vremenski podijeliti, da bi i međusobni položaj oštećenika i optuženika bio takav da bi oštećenik posrtao i da bi zbog toga bio znatno pognut prema naprijed, pa da okrivljenik više nije imao razloga da se brani, na način kako je to učinio ispaljivanjem zadnjeg hica".

Takvo obrazlaganje ostvarenja navedene bitne povrede odredaba kaznenog postupka (pored navođenja argumentacije prvostupanjskog suda o mogućnostima koje su stajale na raspolaganju opt. V. K. da bez usmrćenja ošt. V. P. efikasno odbije napad od sebe), ukazuje da se žalitelj žali zbog pogrešnog utvrđenja odlučnih činjenica (čl. 369. st. 2. ZKP-a), a ne bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a.

I Kž 1091/04-6

Isto tako, isticanje žalitelja da je prvostupanjski sud povrijedio kazneni zakon na štetu opt. V. K. nije prihvatljiva za ovaj Vrhovni sud. Naime, žalitelj u žalbi ističe da je prvostupanjski sud povrijedio kazneni zakon na štetu opt. V. K. "jer sud u postupanju opt. V. K. nije našao elemente nužne obrane, zbog čega je opt. V. K. proglasio krivim zbog kaznenog djela koje nije kazneno djelo" (iz žalbe opt. V. K., po branitelju M. U.), odnosno "u konkretnom kaznenom predmetu držimo da je sud osnovne fakte utvrdio točno, a pri tome mislimo na sve okolnosti događaja (upotrijebljena sredstva u napadačke ili obrambene svrhe, njihova opasnost, redoslijed zbivanja u odnosu na djelovanje optuženika i oštećenika i dr.), ali je onda posve nerazumljivo i neutemeljeno izveo onaj konačni zaključak da posljednji pucanj optuženika u oštećenika nije bio potreban i da se napad mogao izbjeći drugim postupanjem, pa ovakav način pravnog rezoniranja trpi opravdanu kritiku – koja se može tretirati i kroz povredu kaznenog zakona na štetu optuženika" (iz žalbe opt. V. K. po branitelju Z. G.).

Naime, povreda kaznenog zakona iz čl. 368. toč. 4. ZKP-a (jer je glede kaznenog djela koje je predmet optužbe primijenjen kazneni zakon koji se ne može primijeniti) može se temeljiti isključivo na činjeničnom stanju koje je i kakvo je utvrđeno u pobijanoj presudi. Međutim, ukoliko se za potrebe primjene zakona ukaže neophodnim utvrđenje drugačijeg činjeničnog stanja (od onoga u pobijanoj presudi), ne radi se o povredi kaznenog zakona iz čl. 368. toč. 4. ZKP-a, već se radi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju (koje se tek posredno odrazilo na primjenu zakona). Ista je stvar kada žalitelj u žalbi traži preispitivanje pravnog stajališta prvostupanjskog suda o postojanju ili nepostojanju okolnosti koje dovode u pitanje primjenu odredbe iz čl. 7. st. 3. OKZRH.

Kako žalitelj u žalbi istovremeno ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, pobijanu presudu trebalo je, prije svega, preispitati u pogledu tog osnova žalbe.

U pravu je žalitelj kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje.

Iz izreke pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud utvrdio da je opt. V. K. "…, pri ponovnom susretu sa oštećenikom na jugoistočnom dijelu zemljišta, kada je V. P. prema njemu zamahivao metalnom šipkom, te ga istom udario u predjelu lijeve nadlaktice, nakon čega mu je šipka ispala, izvadio je nož i zamahujući njime krenuo prema okrivljeniku, koji je, da bi zaustavio napad, iz pištolja marke "Walther" call. 9 mm ispalio više hitaca, te mu nanio prostrjelne rane lijeve i desne natkoljenice sa ozljedom mekog tkiva, i prostrjelnu ranu lijevog kuka sa ozljedom mekog tkiva, pa bi po tom, iako se oštećenik kretao prema njemu posrćući zbog stanja u kojem se nalazio i bio u labilnim položaju znatno pognut prema naprijed i udaljen preko 80 cm od usta cijevi pištolja, u cilju da ga usmrti, prekoračio granice nužne obrane i ispalio još jedan hitac, te mu nanio prostrjelnu ranu sa ulazom na prednju stranu prsnog koša i prijelomom lijeve ključne kosti i prvog lijevog rebra, s razdorom arterije i ozljedom gornjeg vrška lijevog pluća, uslijed koje rane je došlo do iskrvarenja i smrti".

Dakle, prvostupanjski sud je utvrdio da je opt. V. K. u prekoračenju granice nužne obrane drugog lišio života (čl. 34. st. 1. KZRH u svezi čl. 7. st. 3. OKZRH).

I Kž 1091/04-6

Iznoseći razloge za utvrđenje da je opt. V. K. kazneno djelo iz čl. 34. st. 1. KZRH počinio u okolnostima prekoračenja granice nužne obrane, prvostupanjski sud, u obrazloženju pobijane presude ističe: "Posljednji, smrtonosni hitac koji je optuženik ispalio u gornji dio tijela oštećenika, s obzirom na pognut i nestabilan položaj oštećenika, nije bio nužan da odbije od sebe istodoban napad" (str. 26, odlomak drugi pobijane presude).

U obrazloženju pobijane presude se dalje ističe:

"Optuženik V. K. imao je na raspolaganju cijeli niz drugih mehanizama kako bi učinkovito onemogućio posrnulog, prostrijeljenog sedamdesetogodišnjeg napadača, odnosno odbiti njegov napad. Mogao ga je odgurnuti i oštećenik bi najvjerojatnije potpuno izgubio ravnotežu i pao. Mogao je ponovno ispaliti još jedan hitac u tlo ili donji dio njegovog tijela za donji dio njegovog tijela. Za ovaj oblik odbijanja napada imao je dovoljnu količinu streljiva, imao je još najmanje 11 metaka. Mogao ga je udariti nogom, rukama, ili ponovno udariti drškom pištolja u ozlijeđeno lice. Sve navedene radnje bile bi primjerenije situaciji u kojoj se našao od one koju je poduzeo" (str. 26, odlomak treći pobijane presude).

"S obzirom na sve utvrđeno za zaključiti je, kako reakcija optuženika nije bila prijeko potrebna za odbijanje napada. Nije postojala proporcionalnost između intenziteta i opasnosti napada i optuženikove obrane" (str. 26, odlomak peti pobijane presude).

"Optuženik je morao voditi računa o činjenici da u ruci ima ubojito sredstvo, napunjeni pištolj marke "Walther" call. 9 mm, nije smio olako pribjeći ovom posljednjem, fatalnom potezu kojim je definitivno neutralizirao napad i usmrtio napadača. Situacija u kojoj se našao nije bila takva da bi primijenjena obrana u obliku ispaljenja smrtonosnog hica, kojim je lišio života posrnulog napadača, predstavljala prijeku potrebu kako bi odbio ovaj istodobni i protupravni napad" (str. 26, odlomak šesti pobijane presude).

U pravu je žalitelj kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje u pogledu odlučne činjenice kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi čl. 7. st. 3. OKZRH, tj. iz činjenice prekoračenja granice nužne obrane, a osim toga, sadržaj zapisnika o izvedenim dokazima ozbiljno dovodi u sumnju pravilnost utvrđenja te odlučne činjenice.

Prije svega, treba istaknuti (što načelno ističe i prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude) da obrana, kod primjene instituta nužne obrane iz čl. 7. st. 2. OKZRH, mora biti nužna, što znači da mora biti prijeko potrebna za odbijanje protupravnog napada. Mora postojati proporcionalnost između intenziteta i opasnosti napada i same obrane.

Okolnost da obrana mora biti razmjerna intenzitetu napada još ne znači da onaj tko je napadnut ne može nanijeti težu povredu od one koja njemu prijeti, ako je to prijeko potrebno za sprečavanje napada.

Prvostupanjski sud, ocjenom izvedenih dokaza, utvrdio je da reakcija opt. V. K. (u smislu ispaljenja posljednjeg smrtonosnog hica iz pištolja) nije bila prijeko potrebna da bi opt.

V. K. od sebe odbio istodobni i protupravni napad ošt. V. P., i da zbog toga, nije postojala proporcionalnost između intenziteta i opasnosti napada i optuženikove obrane.

I Kž 1091/04-6

Međutim, upravo u pogledu karakteristika napada ošt. V. P. i nužnosti obrane od strane opt. V. K. prvostupanjski sud je pogrešno utvrdio činjenično stanje. Naime, iz izreke pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud utvrdio da se oštećeni V. P. (neposredno prije ispaljenja posljednjeg smrtonosnog hica od strane opt. V. K.) "kretao se prema opt. V. K., posrćući zbog stanja u kojem se nalazio i bio u labilnom položaju znatno pognut prema naprijed". Takvo utvrđenje načina kretanja ošt. V. P. prema opt. V. K. i razloga zbog kojih se ošt. V. P. tako kretao, doveo je prvostupanjski sud do zaključka da "napad ozlijeđenog sedamdesetogodišnjeg oštećenika, premda ozbiljan, nije imao tako dramatične razmjere koji bi nužno zahtijevali drastičnu reakciju opt. V. K." (str. 26, odlomak četvrti pobijane presude).

Međutim, bez obzira na različito iskazivanje svjedoka o načinu kretanja oštećenika V. P. (što konačno konstatira i sam prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude), iz iskaza vještaka dr. D. Z. (sa čijim mišljenjem su se suglasili i vještaci V. M. i D. Č.), nedvojbeno proizlazi da sve ozljede koje je zadobio oštećenik V. P. (prije ispaljenja posljednjeg smrtonosnog hica iz pištolja opt. V. K.) "nisu onemogućivale kretanje ošt. V. P." (ozljeda nosnih kostiju), "da se sa takvim povredama ošt. V. P. mogao kretati i saginjati" (ozljeda lijeve i desne natkoljenice), "da ozljeda uopće nije ometala aktivnost ošt. V. P." (ozljeda lijevog kuka), a u pogledu sagnutog položaja tijela ošt. V. P. (znatno pognutog prema naprijed) isti vještak zaključuje: "kako je tijelo ošt. V. P. moglo doći u takav niži položaj prednje strane tijela nakon promašenog zamaha. U takvom položaju ošt. V. P. je u labilnom položaju ravnoteže sa tendencijom pada prema naprijed, a u položaju nogu ovisi mogućnost i brzina uspravljanja. Pri tome, prostrjelne ozljede ne bi imale bitnu ulogu (sve navedeno na str. 19, odlomak drugi i treći pobijane presude).

Vještak ing. V. M. također je zaključio "da ova pognutost ošt. V. P. prema naprijed nije bila takvog intenziteta da bi nužna posljedica bila gubitak ravnoteže i pad" (str. 19, odlomak peti pobijane presude).

Premda prvostupanjski sud prihvaća u cijelosti nalaze i mišljenje navedenih vještaka (i vjerno ih reproducira u obrazloženju pobijane presude), ipak utvrđuje da se ošt. V. P. u tijeku napada na opt. V. K. "kretao prema njemu posrćući i bio u labilnom položaju znatno nagnut prema naprijed, zbog stanja u kojem se nalazio" – iako iz iskaza navedenih vještaka nedvojbeno proizlazi da strjelne ozljede koje je ošt. V. P. zadobio (prije ispaljenja zadnjeg smrtonosnog hica) nisu bile razlogom da se oštećenik V. P. kreće u dinamici i na način kako to utvrđuje prvostupanjski sud u izreci pobijane presude.

Isto tako, iz iskaza svjedoka B. P., N. G.-Đ., S. Š., A. S. i dr. – također proizlazi da se ošt. V. P. kretao u tijeku napada na opt. V. K. na drugačiji način nego to utvrđuje prvostupanjski sud: "otac je posustao, ali nije stao već je i dalje išao prema optuženiku" (P.), "… oštećenik je i dalje napadao, bio je u jednom konstantnom napadu na optuženika" (Đ.) i sl.

Ovdje se ne radi o tome da li je napad ošt. V. P. na opt. V. K. bio aktualan, tj. da li je trajao bez potpunog prestanka, već se ovdje radi o tome da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio jačinu i intenzitet tog napada (zbog načina i dinamike kretanja ošt. V. P. u tijeku napada na opt. V. K.), a od jačine i intenziteta napada ovisi i ocjena proporcionalnosti obrane opt. V. K. – a time i postojanja obilježja kaznenog djela ostvarenog u prekoračenju granica nužne obrane (čl. 7. st. 3. OKZRH).

I Kž 1091/04-6

Isto tako, isticanje mogućnosti koje je opt. V. K. imao na raspolaganju da od sebe učinkovito odbije napad ošt. V. P. (navedeni na str. 26, odlomak treći pobijane presude), a posebno zaključak prvostupanjskog suda da opt. V. K. "nije smio olako pribjeći ovom posljednjem, fatalnom potezu kojim je definitivno neutralizirao napad i usmrtio napadača" (str. 26, odlomak šesti pobijane presude), i da je iz tog razloga prekoračio granice nužne obrane (čl. 7. st. 3. OKZRH), ukazuje da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri vodio računa o slijedećim okolnostima: pravni i socijalni smisao instituta nužne obrane (čl. 7. st. 2. OKZRH) i jeste u tome da napadnuti od sebe "definitivno neutralizira napad" naravno pod uvjetom da je obrana razmjerna napadu. Pri tome, napadnuti može napadaču nanijeti težu povredu od one koja je njemu prijetila, kako je to već istaknuto u ovoj odluci. S druge pak strane, od optuženika koji se nalazi u stanju nužne obrane ne može se tražiti da on ispuni zahtjeve koji bi doveli u pitanje učinkovitost njegove obrane: od optuženika se ne može tražiti da on nakon "upozoravajućih" hitaca iz pištolja i dalje napad odbija pucanjem u nevitalne dijelove tijela oštećenika u situaciji kada on objektivno nema vremena da hladno i trijezno prosudi situaciju, bilo zbog psihičkog stanja u kojem se nalazi, bilo zbog okolnosti u koju je doveden žestinom napada od strane napadača.

Iz iskaza svjedoka (J. J., A. S., L. G., J. V.…) proizlazi da se opt. V. K. u vrijeme napada od strane ošt. V. P. "stalno povlačio natrag, išao je natraške, prilikom svakog hica povlačio se jedan korak natrag", a iz nalaza i mišljenja vještaka psihijatra M. G. i R. P., proizlazi da je kod opt. V. K. "utvrđeno postojanje povećane senzibilnosti prema "suprotnoj strani", osjećaja straha i ugroženosti koji se mogao javiti i prije izravne konfrontacije sa oštećenikom, a dodatno se pojačao u situaciji koju je optuženik doživio kao izravnu životnu ugrozu. Povišena afektivna tenzija i osjećaj ugroženosti, tempore criminis, uvjetovali su smanjene sposobnosti optuženika da shvati svoje postupke i upravlja svojom voljom" (str. 17, odlomak sedmi pobijane presude).

Objektivna situacija u kojoj se opt. V. K. našao (da ošt. V. P. i dalje napada na njega nožem i pored zadobivanja prostrjelnih rana u nevitalne dijelove tijela), te psihičko stanje straha i ugroženosti zbog ukupne situacije u kojoj se našao opt. V. K., dovodi u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da je opt. V. K. imao na raspolaganju čitav niz drugih mehanizama, a da učinkovito odbije napad ošt. V. P.. Kako je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje kako u pogledu intenziteta i opasnosti napada koji je ošt. V. P. poduzimao prema opt. V. K., te kako je pogrešno utvrdio proporcionalnost između intenziteta i opasnosti napada i same obrane, pobijanu presudu trebalo je ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku, prvostupanjski sud će izvesti sve već jednom izvedene dokaze, posebnu pažnju posvetiti će utvrđenju onih činjenica koje se odnose na sve elemente prekoračenja granica nužne obrane iz čl. 7. st. 3. OKZRH, te će nakon toga savjesnom ocjenom svih izvedenih dokaza, utvrditi činjenično stanje na kojem će temeljiti novu odluku, a koju će valjano obrazložiti, u smislu odredbe iz čl. 359. st. 7. ZKP-a.

Iz iznesenih razloga, trebalo je, na temelju čl. 388. st. 1. ZKP-a, odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 07. srpnja 2005. godine

I Kž 1091/04-6

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Gordana Korotaj, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.