Revr-501/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr-501/02-2

PRESUDA

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Tome Gložinića, Damira Mratovića i mr. Olge Jelčić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. M. iz R., koju zastupaju punomoćnici M. i I. Z., odvjetnici iz L., protiv tuženika R. d.d. R., radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu i isplate otpremnine i božićnice, rješavajući reviziju tužiteljice izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Puli od 24. prosinca 2001. godine, broj Gž-2641/00, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Pazinu od 23. svibnja 2000. godine, broj P-258/99, u sjednici održanoj dana 31. listopada 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Pazinu od 23. svibnja 2000. godine broj P-258/99 odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za poništenje odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu broj 10/1085 od 26. travnja 1999. godine broj 10/272 kao i odluke tuženika kojom se odbija zahtjev za zaštitu prava tužiteljice broj DSVI 14/99 od 21. svibnja 1999. godine, tako da je tuženik dužan tužiteljicu rasporediti na odgovarajuće radno mjesto i priznati joj sva prava iz radnog odnosa od donošenja pobijane odluke pa nadalje, nadalje zahtjev za poništenje naprijed navedenih odluka i utvrđenja da je tužiteljici prestao radni odnos s danom 1. travnja 2000. godine, do kojeg bi dana tuženik bio dužan tužiteljici priznati sva prava iz radnog odnosa. Nadalje je odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu dijela otpremnine u iznosu od 26.865,90 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, te za isplatu božićnice u iznosu od 1.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom, kao i za naknadu parničnih troškova. Rješenjem u toč. III. izreke tužiteljica je obvezana naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 540,00 kn u roku od 8 dana, dok je zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan u toč. IV.

Presudom Županijskog suda u Puli kao drugostupanjskog odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv navedene presude tužiteljica je izjavila reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kad je odbijen njezin zahtjev jer je odluka o otkazu donesena suprotno odredbi čl. 119. Zakona o radu, te odredbe čl. 106. st. 3. istog Zakona. Predlaže ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Tuženik nije odgovorio na reviziju, a nadležni državni odvjetnik, kome je revizija dostavljena na očitovanje u smislu odredbe čl. 390. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99 - dalje ZPP) nije se izjasnio o sadržaju revizije.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe čl. 386. ZPP, ovaj sud je utvrdio da u postupku nije ostvarena bitna povreda odredbe ZPP iz čl. 354. st. 2. toč. 10., na čije ostvarenje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, dok druge bitne povrede odredaba ZPP nisu niti bile razlog izjavljivanja revizije.

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužiteljica smatra, da je pogrešan zaključak suda da je odluka o prestanku radnog odnosa tužiteljice zakonita, te da je mogla biti donesena i bez programa zbrinjavanja viška zaposlenika, jer je isto suprotno odredbi čl. 119. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 38/95 i dr., u daljnjem tekstu: ZR). Navedena odredba propisuje da poslodavac koji zapošljava više od 20 zaposlenika, a koji u razdoblju od šest mjeseci namjerava zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga otkazati više od 10 posto ugovora o radu, a najmanje petorici zaposlenih, dužan izraditi program zbrinjavanja viška zaposlenika, uz savjetovanje sa zaposleničkim vijećem odnosno s nadležnom službom zapošljavanja. S obzirom na utvrđenje suda, da je u konkretnom slučaju otkazano samo tužiteljici, pravilno je primijenjeno materijalno pravo odredbe čl. 119. st. 1. i 2. ZR kad je odlučeno da nije postojala obveza tuženika za izradu programa zbrinjavanja viška zaposlenika.

Nije povrijeđena niti odredba čl. 106. st. 3. ZR, koja predviđa da je pri odlučivanju o poslovno i osobno uvjetovanom otkazu poslodavac dužan voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete zaposlenika. Tužiteljica je dobila poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu jer je broj radnika u odjelu gdje je radila smanjen od pet na četiri, pri čemu su sudovi utvrdili da je tuženik vodio računa o gore navedenim kriterijima, kao i ocjenama za uspješnost rada, te dakle nije riječ o proizvoljnoj odluci, koji zaključak, s obzirom na navedena utvrđenja, prihvaća i ovaj revizijski sud.

S obzirom na to, da je tužiteljici priznato pravo na otpremninu u skladu s odredbom čl. 118. ZR, te joj je takva otpremnina i isplaćena, pravilno je primijenjeno materijalno pravo kad je odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu razlike otpremnine. Tužiteljica je dobila iznos otpremnine koji zakon predviđa, a uskrata višeg iznosa, koji je drugim radnicima isplaćivan temeljem posebno sklopljenih sporazuma, nije posljedica šikane prema tužiteljici nego činjenice da s njom nije sklopljen takav sporazum, jer je ona to odbila. Zakon o radu predviđa minimalni iznos otpremnine, a isplata svakog višeg iznosa doista je, kako to navode nižestupanjski sudovi, stvar poslovne politike poslodavca. Poslodavac takvu isplatu može uvjetovati potpisivanjem sporazumnog raskida ugovora o radu, jer time ne uskraćuje tužiteljici njezino zakonsko pravo na isplatu otpremnine prema odredbi čl. 118. ZR.

S obzirom na navedeno, valjalo je, temeljem odredbe čl. 393. ZPP, odbiti reviziju kao neosnovanu.

U Zagrebu, 31. listopada 2002. godine

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.