IV Kž-108/2008-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: IV Kž 108/08-4

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Ranka Marijana i Miroslava Šovanja, kao članova vijeća uz sudjelovanje sudske savjetnice Ivone Horvatić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osumnjičene B. P., zbog kaznenog djela iz čl. 293. st. 2. u vezi st. 1. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi oštećenika kao tužitelja „T. k. Z.“ d.o.o, Poslovna jedinica K., B. L., BiH, podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Varaždinu od 30. rujna 2008. godine, broj Kv-168/08 (Kio-193/07), u sjednici održanoj dana 23. prosinca 2008. godine,

r i j e š i o j e:

Žalba oštećenika kao tužitelja „T. k. Z.“ d.o.o, Poslovna jedinica K., B. L., odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem vijeće Županijskog suda u Varaždinu, prihvatilo je neslaganje istražnog suca, te je odbilo istražni zahtjev oštećenika kao tužitelja - „T. k. Z.“ d.o.o., Poslovna jedinica K., B. L., BiH, protiv osumnjičene B. P., zbog kaznenog djela iz čl. 293. st. 2. u vezi st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97; 27/98; 50/00; 129/00; 51/01 i 105/04).

Protiv tog rješenja žalbu je podnio oštećenik kao tužitelj „T. k. Z.“ d.o.o, Poslovna jedinica K., B. L., BiH, po svojoj opunomoćenici R. U., odvjetnici iz Č. Premda navodi da se žali zbog svih zakonskih osnova, obrazložen je jedino razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a u žalbi se predlaže da se pobijano rješenje ukine, provede novi postupak i izvedu svi već predloženi dokazi te da se donese odluka o provođenju istrage protiv osumnjičene B. P..

Žalba oštećenika kao tužitelja nije osnovana.

IV Kž 108/08-4

Istražnim zahtjevom osumnjičena B. P. tereti se da je, kao odgovorna osoba u trgovačkim društvima „V.“ d.o.o iz V. i „V.“ d.o.o. iz T. počinila kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju iz čl. 293. st. 2. u vezi st. 1. Kaznenog zakona na štetu trgovačkog društva „T. k. Z.“ d.o.o, Poslovna jedinica K., B. L., BiH.

Međutim, istražni zahtjev oštećenika kao tužitelja ne sadrži sve potrebne elemente sukladno odredbama Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97; 27/98; 58/99; 112/99; 58/02; 143/02 i 115/06). Da bi istražni zahtjev mogao predstavljati inicijativu za pokretanje kaznenog postupka mora biti sastavljen u skladu sa čl. 188. st. 3. Zakona o kaznenom postupku, što znači da trebaju biti navedena zakonska obilježja kaznenog djela, zakonski naziv, okolnosti iz kojih proizlazi osnovanost sumnje i postojeći dokazi. Iako je prvostupanjski sud, povodom prigovora na optužnicu (koju je oštećenik kao tužitelj umjesto istražnog zahtjeva prvotno podnio protiv osumnjičenice), pozvao punomoćnicu oštećenika da podnese istražni zahtjev, niti novi činjenični opis ne sadrži sva zakonska obilježja kaznenog djela iz čl. 293. st. 2. u vezi st. 1. Kaznenog zakona budući da u cijelosti nedostaje element inkriminiranog kaznenog djela koji se odnosi na prijevarnu namjeru, odnosno na dovođenje u zabludu oštećenika, ili održavanja u zabludi i time navođenja istoga da učini nešto na štetu svoje imovine. U činjeničnom opisu je navedeno da je osumnjičena B. P. kao odgovorna osoba trgovačkih društava naručila robu „u cilju pribavljanja nepripadne imovinske koristi za svoje trgovačko društvo“, ali bez navođenja načina kako je osumnjičenica dovela u zabludu oštećenika niti u kakvoj zabludi je bio oštećenik, dakle bez konkretiziranja spomenutog subjektivnog elementa.

Osim što subjektivni element inkriminiranog kaznenog djela nije naveden u činjeničnom opisu, isti ne proizlazi niti iz podataka u spisu. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da ne postoji osnovana sumnja o postojanju prijevarne namjere kod osumnjičenice prilikom naručivanja sporne kolekcije odjevnih predmeta. Naime, poslovni odnos između oštećenika i trgovačkog društva osumnjičene datira još od 1998. godine, te su imali urednu poslovnu suradnju, a njihov međusobni promet višestruko nadmašuje dugovani iznos iz činjeničnog opisa, pri čemu su djelomično, i to u iznosu od 9.916,68 €, podmireni inkriminirani računi, dok je ostao nenaplaćeni dio u iznosu od 19.475,74 €. U tom sklopu najznačajniji argument koji pobija prijevarnu namjeru okolnost je da su razlozi za neplaćanje spornih narudžbi odjevnih predmeta bili poslovni problemi trgovačkih društava osumnjičene do kojih je došlo zbog prekida suradnje s krajnjim naručiteljem robe – njemačkim društvom „s'Oliver“, a ti problemi bili su izazvani neurednim ispunjavanjem ugovorenih obveza šivanja od strane samog oštećenika. Kod takvog stanja stvari doista se ne može zaključiti da je osumnjičena ušla u konkretan poslovni odnos temeljem narudžbi od 15. listopada 2004. godine i 05. studenog 2004. godine sa ciljem da poduzeću oštećenika nanese štetu i sebi pribavi imovinsku korist, već je očito da je do dugovanja došlo zbog objektivnih okolnosti, a koje su djelomično izazvane i samim ponašanjem oštećenika u vidu neurednih ispunjavanja prijašnjih poslovnih obveza.

Pogrešno žalitelj drži da je sud trebao provesti predložene dokaze kao što su ispitivanje svjedoka, očevid i knjigovodstveno vještačenje, te da bi u tom slučaju sud donio enu. Suprotno tome, da bi se donijela odluka o drugačije zaključke u odnosu na osumnjič

provođenju istrage, što je pretpostavka za daljnje provođenje dokaza predloženih u istražnom zahtjevu, potrebno je postojanje relevantnog stupanja osnovane sumnje u trenutku podnošenja istražnog zahtjeva. Dakle, iz pravilne primjene odredbe čl. 187. st. 1. Zakona o kaznenom

IV Kž 108/08-4

postupku, proizlazi da zaključak o postojanju osnovane sumnje da je određena osoba počinila određeno kazneno djelo, mora proizlaziti iz onih dokaza koji su ponuđeni u istražnom zahtjevu, pri čemu nije dovoljno postojanje samo tvrdnje oštećenika kao tužitelja u tom pravcu.

Nadalje, i sam sadržaj žalbe i ondje iznesena tvrdnja da je osumnjičena odlučila svoje rizike u poslovanju s trećima prebaciti isključivo na društvo oštećenika upućuje da prijevarna namjera nije postojala u trenutku zaključenja konkretnog posla, a iz ostalih žalbenih tvrdnji vidljivo je da žalitelj ne razlikuje građanskopravnu i kaznenu odgovornost budući da problematizira pitanje povrata robe koja se nalazi na carini i eventualne namjere osumnjičenice s tom robom, te dugovanja oštećeniku, što sve nije odlučno zbog izostanka prijevarne namjere i dovođenja oštećenika u zabludu.

Dakle, s obzirom na pomanjkanje osnovane sumnje da postoje svi potrebni elementi inkriminiranog kaznenog djela, pri čemu žalitelj nije naveo ništa novo što bi dovelo u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda, trebalo je, u skladu s odredbom čl. 398. st. 3. Zakona o kaznenom postupku, odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 23. prosinca 2008. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ivona Horvatić, v. r.

Damir Kos, v. r.