I Kž-141/1995-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 141/1995-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Neve Šibl, Senke Klarić-Baranović, Ane Garačić i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. I.G. zbog krivičnog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 11. studenog 1994. godine br. K-90/93, u sjednici održanoj 2. studenog 1995. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske B.P.,

p r e s u d i o j e:

I. Uvažava se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o kazni i opt. I.G. za krivično djelo zbog kojeg je tom presudom oglašen krivim po čl. na kaznu zatvora u trajanju od 12 (dvanaest) godina.

34. st. 1. KZRH osuđuje

Temeljem čl. 45. st. 1. OKZRH optuženiku se u izrečenu kaznu uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 22. rujna 1992. godine do 19. listopada 1992. godine i od 11. studenog 1994. godine, pa nadalje.

II. Odbija se kao neosnovana žalba opt. I.G. te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje presud suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Županijskog suda u Gradu Zagrebu opt. I.G. oglašen je krivim da je u vrijeme i na način opisan u izreci te presude počinio krivično djelo ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od devet godina.

Po čl. 45. st. 1. OKZRH u izrečenu kaznu uračunato mu je vrijeme provedeno u pritvoru od 22. rujna 1992. godine do 19. listopada 1992. godine i od 11. studenog 1994. godine pa dalje.

Po čl. 90. st. 4. ZKP u cijelosti je oslobođen dužnosti da nadoknadi troškove krivičnog postupka.

Protiv te presude žalbu su podnijeli optuženik i državni odvjetnik. Iako optuženik u žalbi podnijetoj po svojem branitelju ističe da se žali "iz svih razloga navedenih u čl. 353. ZKP", iz sadržaja te žalbe kao i osobne žalbe optuženika je razvidno, da se isključivo žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te predlaže, da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje odnosno da se preinači i za djelo za koje je oglašen krivim oslobodi od optužbe.

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni i predlaže da se optuženiku izrekne stroža kazna.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske na temelju čl. 360. st. 2. ZKP u svom pismenom prijedlogu ocijenio je žalbu optuženika neosnovanom i predložio da se ista odbije, dok je nasuprot toga, podržao žalbu državnog odvjetnika i predložio da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni i optuženiku izrekne stroža kazna.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba optuženika nije osnovana.

Na žalbu optuženika

Obrazlažući žalbenu osnovu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik u žalbi podnijetoj po branitelju ukazuje, da nije utvrđena istovjetnost tragova krvi na hlačama optuženika sa krvi pokojnika. Osim toga, sud prvog stupnja unatoč protivljenju obrane pročitao je iskaz svjedokinje U.S., iako upravo ona kritične noći nije bila u stanu oštećenika, nakon događaja je napustila Z., jedino ona govori o prijetnjama koje je optuženik upućivao oštećeniku, pa kako su u stanu nađeni i treći otisci, koji ne pripadaju ni svjedokinji ni optuženiku a ni oštećeniku, to je, aludira žalba, počinitelj mogao biti i netko treći.

O tomu bi saznanja mogla dati i svjedokinja, pa bi se to, kao i ostale nerazumljive okolnosti mogle otkloniti samo neposrednim saslušanjem svjedokinje na glavnoj raspravi. Konačno, radi utvrđivanja krvne grupe od optuženika je krv uzeta 15. rujna 1994. godine a izvješće o rezultatu dato je 14. rujna 1994. godine, tako da je ostalo nerazjašnjeno je li se radi o omašci ili je možda na analizu data tuđa krv.

Svi ovi propusti, uz uopćene iskaze saslušanih svjedoka, kojima bi se, smatra žalitelj, na jednak način mogli suprostaviti i drugi svjedoci, a koje iskaze on u osobnoj žalbi posebice analizira, takove su kvalitete, da konačan zaključak suda prvog stupnja prema kojima je počinitelj djela optuženik i koji zaključak se temelji samo na indicijama, u najmanju ruku, dovode u ozbiljnu sumnju.

Međutim, protivno shvaćanju žalitelja, sud prvog stupnja je u ovoj krivičnopravnoj stvari izveo sve raspoložive i potrebite dokaze, koje je pravilno i savjesno ocijenio i tako utvrdio pravno relevantno činjenično stanje na koje je pravilno primijenio odgovarajući propis krivičnog zakona oglasivši optuženika krivim za krivično djelo ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH.

Naime, ovaj Vrhovni sud kao drugostupanjski sud, prihvaća činjenična utvrđenja pobijane presude prema kojima je upravo optuženik počinitelj ovog teškog krivičnog djela te prihvaća u tom pravcu sve iznijete razloge suda prvog stupnja.

Uostalom, u podnijetim se žalbama samo polemizira sa utvrđenjima suda prvog

I Kž 141/95

stupnja pa tako žalitelj, posve neosnovano prigovara da u postupku nije sa neprijepornom sigurnošću utvrđeno da tragovi krvi nađeni na hlačama optuženika nisu upravo tragovi oštećenikove krvi.

To zato, što je provedenim vještačenjem do tada poznatim naučnim metodama neprijeporno utvrđeno, da se na hlačama optuženika nalaze tragovi krvne grupe "B", a upravo je tu krvnu grupu imao oštećenik, kao što je također egzaktnim putem utvrđeno, da je optuženik nositelj krvne grupe "O". Inače, ovim temeljenim utvrđenjima suda prvog stupnja žalitelj i ne prigovara, jer se na drugi način i ne može tumačiti upit što ga žalitelj postavlja u žalbi - je li možda na analizu umjesto njegove krvi data tuđa krv, zato "što je njegova krv uzeta na analizu 15. rujna 1994. godine a rezultati dati 14. rujna 1994. godine", a da u isto vrijeme ne navodi koju onda krvnu grupu on stvarno ima, ako to nije ona koja je spomenutom analizom utvrđena, tj. krvna grupa "O".

Radi toga, nema nikakove sumnje da su u pitanju rezultati optuženikove krvi i da se samo radi o očitoj omaški u datumu izvršene analize, koja je naravno mogla biti izvršena samo nakon što je krv od optuženika uzeta i dostavljena na analizu, a čega je optuženik i te kako svjestan, kada ni sam ne ukazuje da je on možda nositelj neke druge krvne grupe a niti inzistira na novoj provjeri odnosno na ponovnom utvrđenju njegove krvne grupe.

Konačno, optuženik ni na glavnoj raspravi u tom pravcu nije imao nikakovih primjedbi, iako je i na glavnoj raspravi vještak K.J. iz MUP-a, inače kriminalistički vještak za biološka vještačenja, utvrdio i ponovio, da je provedenom analizom kod optuženika utvrđena upravo navedena krvna grupa "O", što je - prema stanju spisa - svakako bilo nakon prispjelog pismenog izvješća, pa je prema tome jasno, da je u istom došlo do očite omaške u pisanju, a što optuženik u žalbi pokušava iskoristiti.

Stoga, kada se s jedne strane imaju u vidu naprijed iznijeta utvrđenja prema kojima su na hlačama optuženika nađeni tragovi krvne grupe "B" koju je imao oštećenik ali ne i optuženik koji ima krvnu grupu "O", i kada se s druge strane ima u vidu da se radi o prskotinama krvi koje su mogle nastati u trenutku događaja tj. u trenutku kada je i došlo do prskanja krvi (uslijed razmahivanja prilikom ponovljenih zamaha sredstvom koje je dovelo do nastanka rana na glavi - nagnječina), kako je to na glavnoj raspravi izjavio vještak J.Š., onda nema nikakove dvojbe, da su tragovi krvi na hlačama optuženika upravo tragovi oštećenikove krvi i da je optuženik počinitelj ovog djela, pa nije potrebno daljnjim naučnim metodama provoditi dodatnu analizu radi potpune identifikacije, sve da je ona danas u konkretnom slučaju i izvediva, a utvrđeno je da nije (list 178 spisa).

Konačno, iako je optuženik na prije spomenuti način pokušao učiniti upitnim istovjetnost onih tragova krvi koji su nađeni na njegovim hlačama sa krvlju oštećenika, u nastavku svoje žalbe tu dvojbu i sam otklanja navodeći, kako su se ti tragovi mogli naći i uslijed prenošenja tijela žrtve, jer da je oštećenik često padao, pa našavši ga u takovom stanju pokušao mu je na neki način pomoći, tako da je kod takovog prenošenja i došlo do rasprskavanja krvi i do nađenih tragova na njegovim hlačama, iako ovu mogućnost, kao ni neku drugu, sve do sada, nije iznosio u svojoj obrani jer se branio šutnjom, međutim, ni ta činjenica ne bi isključivala optuženika kao počinitelja djela, jer optuženik previđa, da je mrtvozorniku dr. S.Š. iskazao, da je svog djedu prethodne večeri oko 20 sati našao u istom položaju u kojem je sada, a to znači u vrijeme dolaska liječnice, koja je pokojnika našla na

I Kž 141/95

krevetu, pa ako se dakle i radi o prenošenju, onda je očito, da ono nije bilo s ciljem da se oštećeniku pruži pomoć, jer je nije ni zatražio, već samo da se prikrije da je do povrijeđivanja oštećenika došlo na način i pod okolnostima opisanim u izreci presude, odnosno da se prikaže, kako je do smrti oštećenika došlo prirodnim putem.

Što se pak tiče iskaza svjedokinje U.S., sud prvog stupnja je pravilno postupio kada je navedeni iskaz na glavnoj raspravi pročitao, jer su se za to stekli svi zakonski uvjeti.

Osim toga, neprijeporno je da svjedokinja kritične noći ali ni prethodne, nije bila u stanu oštećenika gdje je inače koristila jednu sobu, a niti je njezin iskaz po sadržaju takav, da bi bio odlučan za utvrđivanje krivične odgovornosti optuženika.

Prema tomu, sud prvog stupnja je utvrdio, da je optuženik oštećenika na način naveden u činjeničnom opisu djela lišio života, jer to proizlazi ne samo iz brojnih indicija, koji se odnose na ponašanje optuženika uoči izvršenja djela a i neposredno nakon izvršenja, o kojemu su govorili mnogi saslušani svjedoci i koje zatvaraju puni krug i isključuju bilo koju drugu osobu, već i iz materijalnih dokaza, o kojima je bilo naprijed govora, kako je to sve raspravio i utvrdio prvostupanjski sud.

Stoga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Na žalbe stranaka zbog odluke o kazni

Nasuprot žalbi optuženika koji smatra da je njemu izrečena prestroga kazna, ovaj sud nalazi da je opravdana žalba državnog odvjetnika.

Tako državni odvjetnik s pravom ukazuje upravo na one otegotne okolnosti koje je sud prvog stupnja utvrdio na strani optuženika a to su brutalnost i surovost prema bespomoćnom starcu i to na njegov rođendan, kao i motiv izvršenja krivičnog djela, a koje okolnosti su očito podcijenjene.

Naime, s pravom državni odvjetnik u svojoj žalbi upozorava da je optuženik lišio života svoga djedu u dobi od 90 godina, dakle, staru i nemoćnu osobu, za koju se zapravo trebao brinuti i to na način kao što se treba brinuti o malom djetetu, a posebice i stoga što je doselio u njegov stan, te da je djelo počinio upravo na djedov rođendan, kada mu je trebao uljepšati taj dan a ne lišiti ga života i to na surov i brutalan način, kada je on sasvim bespomoćno ležao na krevetu.

Osim toga, iz spisa predmeta je razvidno, da je optuženik djelo počinio zbog želje da se domogne stana i sredstava do kojih bi došao iznajmljivanjem stana pa sve okolnosti, uz raniju osuđivanost optuženika i kazneno i prekršajno i to zbog prekršaja s elementima nasilja, ne opravdavaju izricanje relativno blage kazne, koju mu je bio izrekao sud prvog stupnja.

Zbog toga je, žalbu državnog odvjetnika zbog odluke o kazni trebalo uvažiti, te optuženiku za počinjeno teško krivično djelo izreći kaznu zatvora u trajanju od dvanaest godina smatrajući, da je jedino to primjerena kazna kako težini počinjenog krivičnog djela tako i društvenoj opasnosti koju takva djela predstavljaju i stupnju krivične odgovornosti

I Kž 141/95

optuženika.

Slijedom svega naprijed izloženog, sa žalbama stranaka postupljeno je kao u izreci ove presude, na temelju čl. 377. st. 1. ZKP i čl. 374. ZKP.

U Zagrebu, 2. studenog 1995.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac v.r.

Katica Jelić v.r.